Novosti

Društvo

Nadgrobna tišina

Tijelo Sokija Walladija, migranta iz Čada, izvučeno je 2020. iz rijeke Korane i pokopano u Skakavcu kraj Karlovca. Njegova životna priča samo je jedna od tragičnih migrantskih sudbina, a njegov grob samo jedan od brojnih grobova razasutih Hrvatskom, na čijem su teritoriju od početka 2017. smrtno stradala najmanje 62 migranta

Large 1skakavac1 tamara opacic

Na grobu Sokija Walladija smo u ime Anne i njegovih drugih prijatelja ostavili cvijeće (foto Tamara Opačić)

Hossain Soki Walladi znao je reći da je rođen dva puta. Prvi put u Čadu, državi čiji mu je režim ubio oca i brata, a njega strpao u zatvor. Drugi put u Švedskoj, gdje je pokušao izgraditi novi život. Soki je imao 15 godina kada su vojne snage upale u njegovo selo i sprovele ga u policijsku stanicu. Tražili su da im otkrije gdje se kriju članovi njegove najuže obitelji, pristaše lokalnog pokreta otpora. "Pošto nisam imao odgovore na njihova pitanja, iživljavali su se na meni. Tukli su me, gasili cigarete po tijelu, ranjavali me ostacima limenki i stakla", svojevremeno je posvjedočio Soki. Nakon osmomjesečne torture izašao je na slobodu i saznao da su u međuvremenu likvidirani njegov stariji brat i otac. Čim se pobrinuo za sahranu majke, koja je uskoro preminula, izbjegao je u Libiju, odakle se 2001. otisnuo prema Europi. U Boden, gdje je zatražio azil, stigao je kada je imao 17 godina. No švedski migracijski sustav tretirao ga je kao punoljetnu osobu.

- Takva praksa ranije je bila uobičajena u našoj zemlji. Švedske vlasti naprosto su ignorirale što piše u Sokijevom rodnom listu, jedinom dokumentu koji je posjedovao. Usto, nisu mogli pronaći nikoga tko zna jezik njegovog plemena, pa su mu predočili papir na kojem je stajalo da govori swahili i arapski. Pošto je bio nepismen i prestrašen, potpisao ga je bez pogovora. Ta greška pratila ga je do samoga kraja, zbog nje su ga označili kao nepouzdanog – kaže u razgovoru za Novosti Sokijeva dugogodišnja prijateljica Anna, koja ga je upoznala u prostorijama bodenskog Crvenog križa, gdje je volontirao s njenom majkom.

Hossain Soki Walladi 1984. – 2020. (Foto: Privatna arhiva)

U narednim godinama je uz pomoć lokalne učiteljice naučio pisati i govoriti švedski, udomio mačku Nisu i stekao širok krug prijatelja s kojima je proputovao cijelu zemlju. Neko vrijeme volontirao je i kao pratnja nemoćnim osobama te u bodenskoj komuni. Budući da je bio omiljen među korisnicima, njegov nadređeni jednom ga je prilikom dopratio u ured za migracije, pokušavajući mu pomoći da makar dobije radnu dozvolu. Međutim, svi napori bili su uzaludni jer je nadležni sud Sokiju u nekoliko navrata odbio zahtjev za azilom. Istovremeno mu je njegov rodni Čad uskraćivao dozvolu za povratak u zemlju. I tako sve do siječnja 2018. kada je pritvoren i potom deportiran u srednju Afriku.

- Nakon toliko godina provedenih u Švedskoj, to je za Sokija i sve nas koji smo ga poznavali bilo izrazito traumatično iskustvo - govori Anna, koja je ostala u kontaktu s dugogodišnjim prijateljem.

Nazivao ju je jednom mjesečno, a kada god bi ga pitala kako mu je u Čadu, odgovarao je u kratkim crtama. Posljednji put su se čuli prije dvije godine.

- Kao i obično, želio je da mu pričam o svojoj obitelji i ostalim njegovim prijateljima. Prisjetili smo se nekih smiješnih situacija, pa smo razgovor završili smijući se. Nijednom mi nije rekao da je ponovno na putu za Europu. Baš nijednom. Vjerojatno nije želio da se brinemo. Zbog toga sam doživjela užasan šok kada me nekoliko mjeseci kasnije nazvala švedska policija i pitala poznajem li ikoga tko se zove Soki. Osobu, koja je s tim imenom na bankovnoj kartici pronađena mrtva u Hrvatskoj - dodaje naša sugovornica, koja je hrvatskom MUP-u, preko Interpola, pomogla u procesu identifikacije stradalog.

U Bodenu i dalje ne možemo vjerovati da se to dogodilo. Često ga spominjemo, neizmjerno nam nedostaje. Njegove male ruke koje su nam pripremale kavu i hranu, njegove velike smeđe oči, osmijeh i nježnost, prisjeća se Sokijeva prijateljica Anna

Tijelo Sokija Walladija 28. lipnja 2020. izvučeno je iz rijeke Korane na području Pavlovca kod Slunja. Iako su gotovo sve okolnosti njegovog stradanja ostale nepoznate do danas, za pretpostaviti je da se utopio nakon što je iz Velike Kladuše uspio prijeći hrvatsku granicu i zatim se preko Slovenije pokušao vratiti na zapad Europske unije.

- U Bodenu i dalje ne možemo vjerovati da se to dogodilo. Često ga spominjemo, neizmjerno nam nedostaje. Njegove male ruke koje su nam pripremale kavu i hranu, njegove velike smeđe oči, osmijeh i nježnost kojom nas je obasipao - prisjeća se Anna svog bliskog prijatelja, čije je tijelo sahranjeno u 3.000 kilometara udaljenom joj Skakavcu.

Na groblju, smještenom u tom selu nedaleko od Karlovca, vrlo brzo pronalazimo Sokijev grob. Iako se nalazi uz sam rub velike parcele, gotovo ga je nemoguće ne uočiti. Prekriven je hrpom zemlje iz koje strše dva visoka, drvena nišana. Na onom smeđe boje zakucana je oznaka 1-9-1C, pod kojom su uz Sokija sahranjeni Ait i Rachid, dvojica Marokanaca, čija su tijela u ljeto 2020. pronađena u Mrežnici. Grobnica do njihove, s nišanom zelene boje i oznakom 1-9-1A, posljednje je počivalište još četvorice mladih muškaraca: Alija iz Bangladeša, Ratiba iz Sirije, Yassera iz Maroka i Eslama iz Egipta. Njihove grobnice jedine su u tom dijelu groblja na kojima nema ni cvijeća ni svijeća.

Iako su u crnim kronikama ovdašnjih medija i službenim statistikama institucija njihove smrti gotovo u pravilu tretiraju kao slučajne nesreće, sva sedmorica žrtve su nemilosrdne europske politike migracija koja im je na različite načine onemogućila da u potrazi za boljim životom, prijateljima ili rodbinom sigurno doputuju do zapada Europe. One poput Sokija Walladija, koji zbog različitih razloga, najčešće rata, nikada nisu bili u mogućnosti pribaviti potrebne dokumente, takva politika kriminalizirala je i etiketirala kao ilegalne migrante. Pred njih je postavila i fizičke prepreke – žilet-žice, višemetarske granične ograde, naoružane policijske patrole – i tako im de facto oduzela pravo na slobodno kretanje i pristup međunarodnoj zaštiti. Drugim riječima, uputila ih je prema nepristupačnim graničnim prijelazima, u izvjesni put smrti ispresijecan rijekama, morima, planinama, liticama, željezničkim tračnicama i minskim poljima.

Grob neidentificirane osobe na Popović Brdu (Foto: Selma Banich)

Od početka 2017. godine, odnosno zaokreta u odnosnu EU-a prema izbjeglicama s Bliskog i Srednjeg istoka, na teritoriju Hrvatske smrtno su stradala najmanje 62 migranta: 37 ih se utopilo, devet smrzlo, pet poginulo u prometnim nesrećama, dvojica od udara vlaka, dvoje ih je umrlo zbog plućnog edema ili zatajenja oba plućna krila, a još toliko prirodnom smrću. Po jedna osoba stradala je od pada u jamu ili s visine, strujnog udara i nagazne mine. U jednom slučaju, muškarca preminulog ove godine, još nije provedena obdukcija pa je uzrok smrti i dalje nepoznat. U istom, petogodišnjem periodu ukupno je ozlijeđeno još 140 migranata, od čega 57 teško i 83 lakše, stoji u odgovoru koji smo dobili od Ministarstva unutarnjih poslova, uz napomenu da se navedena statistika odnosi na "državljane trećih zemalja koji su u RH nezakonito ušli preko vanjske granice EU-a i tu nezakonito borave".

Najveći broj preminuo ih je na području Karlovačke i Primorsko-goranske županije, a smrtni slučajevi zabilježeni su i u Osječko-baranjskoj, Vukovarsko-srijemskoj, Sisačko-moslavačkoj, Ličko-senjskoj, Brodsko-posavskoj i Istarskoj županiji. Budući da se tijela najčešće sahranjuju na lokalnim grobljima najbližima mjestu stradanja, njihovi grobovi razasuti su po selima oko Otoka, Novske, Karlovca, Duge Rese, Ozlja, Ogulina... Manji broj u međuvremenu je ekshumiran i vraćen u zemlju porijekla, što zbog činjenice da dio preminulih više nema obitelji ili su one pak zbog oružanih sukoba razasute diljem svijeta, što zbog složenog i skupog procesa, čija cijena, ovisno o udaljenosti i lokalnoj birokraciji, seže i do nekoliko tisuća eura.

Samo na području Grada Karlovca, gdje brigu o ukopima vodi komunalno poduzeće Zelenilo d.o.o., od siječnja 2018. sahranjeno je 13 migranata, čije su grobove obišle istraživačice okupljene oko projekta Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU (ERIM). Na poziv Marijane Hameršak, znanstvenice s Instituta za etnologija i folkloristiku te voditeljice projekta, pridružila im se umjetnica i aktivistkinja Selma Banich.

Neki ljudi već su se utopili na tom mjestu, među nama je bilo slabih plivača, ali smo morali skočiti u vodu kako bi nas prestali tući. Bilo je strašno, ispričala je žrtva pushbacka hrvatske policije

- Inače je praksa da se na grobovima u Karlovačkoj županiji ne nalaze imena stradalih, čak ni u slučaju kada su njihovi identiteti utvrđeni. Pored činjenice da su gotovo svi grobovi dekontekstualizirani, odnosno da se na njima ne nalaze ni informacije odakle dolaze preminuli, kada su rođeni ili uzrok njihovog stradanja, zastrašujuća je bilo pojmiti da se radi o tijelima osoba koje su sve do smrti bile progonjene na različite načine. Nisu imale prava na kretanje, pristup sustavu azila, da same biraju mjesto i okolnosti u kojima bi mogle ostvariti svoj život - govori Banich i ističe da tek u trenutku njihove smrti dolazi do potpunog zaokreta u odnosu režima i njegovih institucija.

- Tada se bolnice, patologije, komunalna poduzeća, policija i ambasade počnu baviti njihovim truplima, koja se ukopaju u zemlju s koje su sve do jučer bili progonjeni. Riječ je o hipokriziji ove države, europskog režima kontrole migracija, kapitalizma i kolonijalizma - dodaje ona.

Prilikom prvog obilaska groblja u Skakavcu, kaže Selma Banich, doživjele su potpuni šok, jer uopće nisu bile sigurne radi li se o grobu ili jarku, ni koliko je osoba sahranjeno u svakom od njih. To je bio jedan od povoda za pokretanje javne, komemorativne geste, koja je rezultirala nastankom "The Passagea / Prijelaza", spomen-platna s 36 portreta osoba stradalih na migrantskom putu kroz Balkan. U njegovoj izradi sudjelovale su umjetnice, znanstvenice, aktivistkinje i druge članice kolektiva Žene ženama i projekta ERIM.

- Takvim tipom dekolonijalne prakse željele smo lokalnoj zajednici omogućiti da kroz proces javnog žalovanja sagleda pogubnost opresivnog migracijskog režima i suprotstavi mu se - objašnjava Banich.

Većina migranata stradala je u rijekama – Dobra (Foto: Tamara Opačić)

Za to vrijeme iz MUP-a ističu kako hrvatska policija "poduzima sve aktivnosti u cilju spašavanja migranata od pogibeljnih situacija". "Aktivnosti hrvatske policije s ciljem pojačanog nadzora državne granice te sprječavanja djelovanja organiziranih kriminalnih skupina ne podrazumijevaju samo sprječavanje nezakonitih migracija i održavanja povoljnog stanja sigurnosti na državnoj granici, već i zaštitu života i sigurnosti svih osoba, pa tako i onih koji pokušavaju nezakonito ući na teritorij RH", stoji odgovoru koji su Novosti dobile od nadležnog ministarstva. Iz MUP-a su nam se pohvalili i slučajevima koje je "teško izbrojati, a koji su bili medijski popraćeni, kada je hrvatska policija spašavala migrante kojima je život bio ugrožen zbog dubokog snijega i pothlađenosti, kretanja neprohodnim planinama bez odgovarajuće opreme ili ozljeda koje su zadobili pri padu sa stijena, ili upravo iz rijeke iz koje ne mogu izaći na obalu s obzirom na to da se radi o zahtjevnoj konfiguraciji terena".

Iz iskustva mogu reći da su domaće institucije u apsolutnoj službi migracijskog režima Europske unije i njenih država-članica, koji ima sva obilježja suvremenog fašizma, kaže Selma Banich

Međutim, Selma Banich podsjeća da su mnoge smrti ljudi u pokretu direktan rezultat pushbackova, tj. nasilnih progona, kao što je to bio slučaj s Madinom Hussiny, djevojčicom koja je krajem 2017. poginula pod naletom vlaka, netom nakon što je hrvatska policija nju i njenu obitelj protjerala natrag prema Srbiji. Svjedočanstava, koja su prikupili aktivisti okupljeni oko međunarodne mreže Border Violence Monitoring (BVM) dokazuju da veliki broj nasilnih i nezakonitih protjerivanja, prema procjenama njih oko 50 posto, hrvatska policija provodi tako što izbjeglice natjera da uđu u rijeke i zatim propješače ili otplivaju do granice s BiH. Takve prakse, ističe se u izvještaju BVM-a za 2021. godinu, najučestalije su oko sela Šturlić kraj Cazina, gdje se hrvatsko-bosanska granica nalazi na rijeci Korani. U svjedočanstvu, zabilježenom prošlog proljeća, petorica maloljetnih Afganistanaca potvrdila su kako ih je hrvatska policija protjerala na toj lokaciji. Nakon što su ih uhvatili na teritoriju RH i kombijem prevezli do obale, naredili su im da legnu potrbuške i počeli ih mlatiti palicama po nogama. Potom su ih natjerali da prijeđu granicu preko rijeke, koja je na tom dijelu bila preduboka pa je nisu mogli prehodati. "Neki ljudi već su se utopili na tom mjestu, među nama je bilo slabih plivača, ali smo morali skočiti u vodu kako bi nas prestali tući. Bilo je strašno", ispričala je žrtva pushbacka.

- Iz iskustva mogu reći da su domaće institucije u apsolutnoj službi migracijskog režima Europske unije i njenih država-članica, koji ima sva obilježja suvremenog fašizma. Hrvatska, kojoj je trenutno dodijeljena uloga čuvarice prostora između Schengena i vanjske granice Unije, provodi tek dio zadataka tog složenog sustava. Naime, problemi za ljude u pokretu ne počinju niti završavaju u Hrvatskoj. U političkom smislu u korijenu problema je eksploatacija čitavih zajednica i resursa u zemljama njihovog porijekla, zbog čega su doslovno prisiljeni na bijeg od siromaštva i ratova, koji su, uostalom, financirani i iz EU-proračuna - kaže Banich.

- Čak i kada uspiju doći do zapada Europe, gdje mnoge od tih osoba imaju članove obitelji i prijatelje, njihovi životi uvjetovani su boravišnim, radnim i drugim dozvolama. Najčešće su i eksploatirani kao jeftina radna snaga, moderno roblje koje bere povrće i voće za police naših supermarketa - dodaje umjetnica.

Portret Ahmada Kahlila Ibrahima nastao u sklopu umjetničko-aktivističkog projekta "Prijelaz"

Da pogubne politike režima migracija te nebrige medija i javnosti za smrti ljudi koji u potrazi za sigurnošću napuštaju svoje domove nisu samo karakteristika Hrvatske, potvrđuje i statistika inicijative Missing Migrants Project, iza koje stoji Međunarodna organizacija za migracije (IOM). Od 2014. godine pa do danas na svjetskoj razini zabilježili su 48.231 izbjegličku smrt, odnosno najmanje 16 mrtvih svakog dana. Pritom je riječ o najnižim procjenama jer mnoga tijela stradalih nikada nisu pronađena, pogotovo tijela utopljenih u Mediteranskom moru, masovnoj grobnici novog doba, u kojem je 2021. stradalo najmanje 2.048 ljudi. Posljednjih godina, od formalnog zatvaranja tzv. balkanske izbjegličke rute, sve su smrtonosnije i europske rijeke, od Marice preko Drine, do Korane i Kupe. IOM kao jedan od ključnih problema ističe nezainteresiranost vlada te nedovoljno izdvajanje sredstava za pronalazak i identifikaciju tijela.

Kako objašnjavaju iz MUP-a, riječ je o složenom procesu u koji je, u hrvatskom slučaju, uključeno nekoliko različitih institucija. "Prilikom pronalaska mrtve osobe policija obavlja očevid, nakon čega se tijelo prevozi na Klinički zavod za patologiju i sudsku medicinu. Nakon toga se provodi kriminalističko istraživanje u cilju utvrđivanja uzroka smrti i nastanka ozljeda te se o događaju obavještava nadležno državno odvjetništvo", odgovorili su nam iz policije. Identitet se utvrđuje pronalaskom osobnih dokumenata, prepoznavanjem od strane osoba koje su prijavile nestanak te daktiloskopskom i DNK analizom. "U slučaju kada se raspolaže podacima o državljanstvu osobe, putem Ministarstva vanjskih i europskih poslova obavještava se strano diplomatsko-konzularno predstavništvo u RH koje se uključuje u daljnji postupak, kako u obavještavanje obitelji, tako i u daljnju brigu oko preuzimanja tijela. U slučaju kada se identitet ne može utvrditi navedenim postupcima, tijelo se čuva na sudskoj medicini do utvrđivanja", stoji u odgovoru MUP-a. Dodaju da, prema podacima kojima raspolaže granična policija, još uvijek nije utvrđen identitet 14 osoba stradalih na hrvatskom teritoriju.

Taj broj bio bi i veći da dio poslova, kojima bi se inače trebale baviti državne institucije, na sebe i ovog puta nisu preuzeli volonteri i aktivisti koji pomažu izbjeglicama i njihovoj rodbini. Informacije i fotografije, ključne za pronalazak nestalih i identifikaciju preminulih, najčešće međusobno razmjenjuju putem društvenih mreža. U balkanskom kontekstu, najveću zajednicu okuplja Facebook-grupa "Dead and Missing in the Balkans" ("Umrli i nestali na Balkanu"). U jednoj od posljednjih objava djevojka iz Srbije moli za informacije o Seifu, 30-godišnjaku iz Tunisa. "Nestao između Srbije i Bosne. Zadnji put se javio porodici 14. maja 2019. Ima tetovažu na ruci. Ako neko ima informaciju neka mi se javi u inbox", piše ispod mladićeve fotografije.

Zahvaljujući jednoj takvoj inicijativi, utvrđen je identitet i pronađen grob Ahmada Kahlila Ibrahima. Život tog Palestinca od prvog je dana bio obilježen ratom, prognanstvom i stradanjima. Rođen je u Siriji, gdje je njegova obitelj izbjegla za vrijeme arapsko-izraelskih sukoba. U svome novom domu, u Damasku, gdje je radio kao električar, Ahmad je zasnovao obitelj. S početkom još jednog rata, kuća im je 2013. sravnjena do temelja, pa su tada 33-godišnji Ahmad i njegova supruga Rabah s troje djece otišli u izbjeglištvo u Bejrut. Zbog ekstremnog siromaštva u kojem su živjeli u jednom od libanonskih izbjegličkih kampova, Ahmad je u ljeto 2017. krenuo za Njemačku, kod dvojice rođaka. Trebalo mu je godinu dana da stigne do bosansko-hrvatske granice, odakle ga je protjerala hrvatska policija. Sljedeći Ahmadov odlazak u game (pokušaj prelaska granice, op.a.) bio je koban. Krajem 2018. njegovo tijelo pronađeno je u rijeci Dobri, na području općine Generalski Stol. Budući da sa sobom nije imao dokumente, na lokalnom groblju u Lipi sahranjen je pod oznakom N.N.

Silvia Maraone (Foto: Privatna arhiva)

Silvia Maraone (Foto: Privatna arhiva) 

Tako bi vjerojatno i ostalo da se u priču nije uključila Silvia Maraone iz talijanske nevladine humanitarne organizacije IPSIA, koja je na području bivše Jugoslavije prisutna od kraja 1990-ih. Od izbijanja izbjegličke krize aktivna je i na balkanskoj ruti, a uz pružanje direktne psiho-socijalne pomoći, izbjeglicama je pomagala i objavljujući korisne informacije na svom blogu. Krajem 2018. na njemu je podijelila podatke o preminulima i nestalima na Balkanu. Zbog toga joj se nekoliko mjeseci kasnije javila Ahmadova rodbina, koja ju je molila za pomoć.

- Budući da nisam imala nikakve informacije o tom muškarcu, nisam znala što da radim. Ali sam istovremeno željela pomoći, valjda misleći da će sve ići glatko - prisjeća se Silvia Maraone, koja se u siječnju 2019. bacila na istraživanje.

Uskoro je na lokalnom portalu pronašla vijest o nestalom migrantu koji je upao u rijeku kod Skubinova slapa i potom se u ime Ahmadove obitelji obratila nizu institucija: gorskoj službi spašavanja, karlovačkoj policiji i sirijskom konzulata u Zagrebu. Nakon što je tijelo tada neidentificiranog muškarca pronađeno u Dobri, posredovala je i u provođenju DNA analize, istovremeno ohrabrujući familiju preminulog do koje su stizale oprečne informacije.

- Zahvaljujući Crvenom križu, koji se uključio u akciju, Ahmadov rođak iz Njemačke doputovao je u Hrvatsku i dao uzorak krvi. Uskoro je potvrđen identitet stradaloga, ali nismo imali odgovor na još jedno važno pitanje: gdje je Ahmadovo tijelo. Godinu dana kasnije saznali smo da je sahranjen u Lipi - govori nam Silvia.

Grob Ahmada Kahlila Ibrahima u Lipi (Foto: Tamara Opačić)

Uoči početka pandemije koronavirusa i zatvaranja granica, talijanska humanitarka zaputila se u to selo kraj Duge Rese, a kako je Ahmadov grob bio neoznačen, nije ga uspjela pronaći. S obzirom na to da je bila nedjelja, otišla je u obližnju crkvu, pričekala kraj mise i obratila se svećeniku.

- Uskoro nam se pridružila jedna žena, Valentina. Bila je to najvrjednija osoba koju sam mogla pronaći na to čudnom mjestu i u cijeloj toj kaotičnoj priči. Budući da je medicinska sestra, koja je svojevremeno volontirala u Siriji, bila je izrazito empatična. Odvela me do groba na kojem je stajao križ, pa sam je pitala postoji li šansa da ga uredimo u skladu s islamskom tradicijom i na njega dodamo oznaku s imenom i prezimenom. Iako je Ahmadov identitet utvrđen mjesecima ranije, nitko o tome nije obavijestio lokalnu zajednicu, najzaslužniju za jednu prekrasnu gestu - dodaje naša sugovornica.

Naime, nakon Silvijinog posjeta stanovnici Lipe i okolnih mjesta angažirali su se na preuređenju Ahmadovog posljednjeg počivališta. Na zemljani grob nasuli su ukrasne kamenčiće, u drvenu ploču ugravirali njegovo ime, prezime, godinu i mjesto rođenja i smrti te ga okitili cvijećem. Tako je Ahmadu Kahlilu Ibrahimu vraćen barem djelić dostojanstva, koje mu je dvije godine ranije grubo oduzeto na predziđu tvrđave Europe.

 

(Nastavlja se)

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više