U hrvatskom nacionalizmu kao da je oduvijek bilo nešto posebno odiozno. Svaki nacionalizam je jednako odbojan, ali u hrvatskom nacionalizmu postoji specifična koncentracija odbojnosti. Jednostavno, riječ je o prevladavajućoj mržnji. Mržnji spram Srba. U najvećem dijelu dvadesetog stoljeća hrvatskim nacionalistom, pa i hrvatskim domoljubom, moglo se biti samo kroz neki oblik animoziteta i kontraidentifikacije spram Srba. Tu reaktivnu prirodu hrvatskog nacionalizma Višeslav Aralica u svojoj knjizi ‘Kmet, fiškal, hajduk’ objašnjava Nietzscheom. Kroz pojam ‘resantimana’ Nietzsche govori o pobuni robova i njihovom moralu. Ropski moral (Sklavenmoral) prema neprijatelju razvija osjećaje ‘zavisti’ i ‘mržnje’, usmjeren je prema gospodarima koji postaju oličenje ‘zla’, svega onoga što sami robovi ne mogu biti. Nietzsche svoj koncept ‘resantimana’ usmjerava prema kršćanstvu i monoteističkim religijama, a Aralica ga dovodi u kontekst ideologije hrvatskog seljačkog pokreta, pacifističke i nenasilne, ali također i obilježene reaktivnom mržnjom spram ‘gospodara’, spram grada i građana, spram Srba kao strane ‘plemenske kulture’, kako je to definirao Dinko Tomašić. Već sama za sebe ova je identitetska konstrukcija problematična koliko i složena. No usporedo s njom razvijaju se i druge.
U vrlo kratkom razdoblju između završetka Prvog svjetskog rata i završetka Drugog svjetskog rata razvija se nekoliko struja identiteta Hrvata. Jovan Cvijić piše svoju antropogeografiju pozicionirajući dinarce (mahom Srbe) kao dominantni etnički potencijal nove države. Tu teoriju preuzimaju i jugo-nacionalisti, podrazumijevajući pod dominantnim dinarskim elementom domicilne Srbo-Hrvate. Kao reakcija na ove velikosrpske i jugo-nacionalističke identitetsko-političke konstrukte razvija se Tomašićeva konstrukcija o dominantnosti zadružne (panonske) kulture naspram plemenske (dinarske) kulture. A reaktivna je i hrvatsko nacionalistička teorija koja bježi od pacifističkog i nenasilnog Tomašićevog modela i preuzima cvijićevske i jugo-nacionalističke slike, ali podrazumijevajući pod idealnim dinarcem isključivo – Hrvata. Tako dolazimo do osnovnih slika, kako su sažete u naslovu: kmeta (tolstojevsko-radićevsko-tomašićevska slika), hajduka (jugo-nacionalističko, hrvato-nacionalistička slika) i fiškala (pravaško-pravničkog hrvatskog političara kao ‘vječitog tužioca i parničara’ koji traži spas u vraćanju na starije povijesne datume). Posrijedi je velika identitetska i politička zbrka. Kao što ideologija seljačkog pokreta izgrađuje sliku Hrvata bježeći od slike Srba, tako ideologija hrvatskih jugoslavenskih nacionalista sliku Srbo-Hrvata izgrađuje bježeći od slike Hrvata-panonca; isti obrazac preuzimaju i hrvatski nacionalisti bježeći i od Hrvata-panonca i od Srba, preuzimajući sliku Hrvata kao Germana. Napokon, devedesetih godina Hrvati postaju ono što su Srbi bili početkom stoljeća: državotvorna, pobjednička nacija. Nakon lijevog, antifašističkog dijela nacije sada i desni dio preuzima ulogu državotvornog pobjednika. Identitetske konstrukcije formirane u prvoj polovici stoljeća još su uvijek prevladavajuće, ali i izložene redefiniranju. Resantiman je još uvijek tu, određivanje identiteta spram Srba još je uvijek prevladavajuće, mahom kod desnog dijela nacije/društva, ali se otvara i prostor za dekonstrukciju starih, reaktivnih identiteta… No tu smo već jako duboko u onome što bi trebao biti nastavak ‘Kmeta, fiškala, hajduka’.
Višeslav Aralica ispisao je izvanredan, temeljit i živopisan pregled nacionalnih identitetskih tvorbi, u većoj ili manjoj mjeri temeljenih na gadljivim rasnim teorijama. Ono što je utješno jest da je vrijeme za novu knjigu. Političko-identitetske tvorbe o kojima Aralica piše postaju za naciju sve neupotrebljivije. Vukovarski branitelji razbijaju ćirilične ploče, a ne bi trebali: tako se ponašaju gubitnici, a ne pobjednici. Krajnje je vrijeme da se odbaci takav reaktivni identitet, temeljen na frustraciji. On je oduvijek bio odiozan – ali sada je i historijski potpuno zastario.
