Juraj Lerotić doista je osobita pojava hrvatske kinematografije. Prije dvanaest godina izronio je 30-minutnim igranim foto-filmom "Onda vidim Tanju" koji na takoreći dječje nevin način tematizira ljubav i smrt, baveći se vizurom 16-godišnjeg protagonista koji ima mlađeg brata i majku oboljelu od karcinoma te je zaljubljen u naslovnu vršnjakinju. Pobijedio je s njime na Danima hrvatskog filma i na ZFF-ovim Kockicama, dobio Specijalno priznanje na ljubljanskom LIFFE-u i ultimativno pozitivne kritike te stekao status velike nade. A onda je nestao na punih dvanaest godina. No kada se vratio, vratio se u velikom stilu. Njegov cjelovečernji debi "Sigurno mjesto" ovjenčan je s tri nagrade na prestižnom festivalu u Locarnu (za najboljeg novog režisera, za najbolji prvi film i za najboljeg glumca – Goran Marković), a odmah potom nagrađen je Srcem Sarajeva za najbolji film i najboljeg glumca (sam Lerotić). Pritom nitko nije zamijetio da je "Sigurno mjesto" pupčanom vrpcom povezano s "Onda vidim Tanju". Naime priča "Sigurnog mjesta" temeljena je na samoubojstvu Lerotićeva mlađeg brata, a upravo je taj mlađi brat, Jakov, bio direktor fotografije na "Onda vidim Tanju" (godinu ranije snimio je i "Žuti mjesec" Zvonimira Jurića, jedan od najboljih hrvatskih kratkih filmova ikad). Godine 2016. Jakov je počinio suicid, a Juraj je nakon nekog vremena počeo stvarati film o tom traumatičnom iskustvu.
Stilska osnova "Sigurnog mjesta" su hladno-sterilna tekstura monokromatske slike te dugi kadrovi snimani statičnom kamerom, u eksterijerima redovno oblikovani u scene, u interijerima dvostruko uokvireni. Film otvara izvanredna kadar-scena stambene zgrade i njene okolice u totalu, gdje se naziru jedan pas i dvojica dječaka s nekim okruglim svjetlećim tijelom koji nakon nekog vremena iz kadra izlaze, da bi u njega uletio muškarac i počeo provaljivati ulazna vrata zgrade. Na vanjsko provaljivanje odmah se nastavlja unutarnje u sljedećem kadru, ono kroz vrata stana, kada muškarac koji će ubrzo biti identificiran kao režiser Bruno (Lerotić) priskače u pomoć bratu Damiru (Marković) koji se pokušao ubiti. Na tu dvostrukost provaljivanja kroz vrata nadovezat će se spomenuto dvostruko uokviravanje interijernih kadrova, odnosno kadrova-scena (unutar okomitog okvira samog izreza kadra, ovdje suženog vjerojatno radi sugestije psihičke stiješnjenosti, postavljaju se dodatno sužavajuće okomice, obično u vidu otvorenih vrata koja ponekad i zakriljuju likove), kao i refleksije na staklenim površinama koje "udvostručuju" sliku. Smisao tih dvostrukosti, čini se, jest upućivanje na dvostruku prirodu onog što gledamo – stvarnosnu i fikcijsku. Jer iako je film utemeljen na događajima iz zbilje, on je nužno, činjenicom svoje igranosti, fikcija, a gledatelje kao da se na to spomenutom koncepcijom upozorava. Da je riječ o odnosu fikcije i zbilje i eksplicitno se verbalizira u izoliranoj sceni koja u trenutku pojavljivanja svojom metatekstualnošću djeluje kao strano tijelo, no naposljetku u filmu kao cjelini dobiva logično mjesto.
Braći se pridružuje majka i tako se formira mala obitelj povezana ljubavlju – opipljiva, ali posve nenametljiva toplina njihovih osjećaja u kontrastu je s hladnoćom prikaza koji proizlazi iz neumoljive kobi, onoga što se već dogodilo (suicid), a odražava i Damirovu shizofreniju (opisana dvostrukost može upućivati i na karakteristike te bolesti). Kada Damir, koji se doima kao dječje nevin lik, na kraju podlegne autodestruktivnosti prolomi se majčin krik, kamera se gubi u kaotičnim kretnjama, a onda slijedi kontrastno završno smirenje kroz toplo koloriranu kadar-scenu na kupalištu, gdje je začudno blaženi Damir među dječacima koji izvode skokove poput ptica. Antologijska je to završnica neobičnog i vrijednog filma osebujnog autora za kojeg se valja nadati da će u budućnosti barem malo češće snimati.
