Ministar kulture Zlatko Hasanbegović mandat dovršava dosljedno, taktikom na koju je navikla demoralizirana zajednica u kulturi. Posljednji trag ostavio je prošlog tjedna kad je, komentirajući priopćenje u kojemu ga filmska zajednica oštro proziva za nebrigu u kinematografiji, rekao da je ‘audiovizualna djelatnost u nadležnosti HAVC-a’ i da ‘ne vidi razlog da se odgovornost za bilo što prebacuje na Ministarstvo kulture’. ‘Ministarstvo kulture izvršava sve svoje obveze, a određena nerealna očekivanja vezana uz potpore vezana su proračunskim mogućnostima’, objasnio je ministar realnost slučaja.
Znači, profesionalci domaće kulture posljednjih šest mjeseci kao neumorno izlaze u javnost s ‘nerealnim očekivanjima’, mistificiraju rokove i iznose, dok ministar kulture šest mandatnih mjeseci ulaže napore u demistifikaciju njihovih ‘nerealnih zahtjeva’. Pritom matricu disbalansa ministrove medijske prezentacije i elementarnih činjenica potvrđuju dva nova primjera, oba iz polja filma. Prvi je vezan uz smjenu domaće predstavnice u središnjem europskom filmskom fondu Eurimages, drugi uz neobičan potez promjene član(ov)a žirija za hrvatski film u konkurenciji Pulskog filmskog festivala.
Ministar kulture svakim svojim potezom pokazuje da je totalni amater u filmu i čitavoj kulturi. A mi si, uz aktualne uspjehe hrvatskog filma, ne možemo dopustiti nikakav amaterizam – komentira Danilo Šerbedžija
U ogorčenom pismu koje su Hrvatska udruga producenata i Društvo hrvatskih filmskih redatelja 16. lipnja uputili ministru kulture ističe se da se za naglu smjenu Sanje Ravlić, predstavnice Hrvatske u Eurimagesu, doznali ‘post festum, kroz neformalne glasove iz Strasbourga’. ‘Teško je dokučiti zbog čega je ministar smjenjuje, a još teže zašto pri tome izbjegava najavljenu komunikaciju sa strukom’, pišu filmaši. Teško bi, naravno, bilo shvatiti zašto ministar kulture smjenjuje jednu od najvažnijih osoba u čitavoj industriji i zašto ne želi surađivati sa strukom da nije riječ o političaru obrnutog principa. Ministar koji otvoreno opstruira kulturnu proizvodnju ne mora, naime, uopće znati o čemu se točno radi u određenom slučaju. Tome u prilog vjerodostojno zvuči i filmaško-birtijaška legenda o prvom sastanku Hasanbegovića s dvoje visokih predstavnika filmske industrije, na kojemu je ministar, hladan kao špricer, pitao ‘Što će nam taj Eurimages?’, ostavivši sugovornike u detonirajućem šoku.
Smijenjena predstavnica u Eurimagesu Sanja Ravlić, koja je ministrovu odluku o razrješenju dobila 13. lipnja mejlom, ali joj ista ‘nije obrazložena niti u pisanom obliku niti na bilo koji drugi način’, ‘Novostima’ objašnjava, najprije, formalni status. Ima li predstavnik/ca RH u Eurimagesu mandat? ‘Mandat nije vremenski određen. Na temelju mandata se izrađuje ugovor o djelu, kojim je MK svakih šest mjeseci precizirao uvjete honoriranja rada.’
Sanja Ravlić ima zavidnu biografiju koja pokazuje zašto je, na primjer, za neku kulturnu sredinu izuzetno glupo kažnjavati profesionalce. S pokojnim Albertom Kapovićem, koji je ustanovio HAVC, Ravlić je nakon povratka iz Velike Britanije – gdje je radila u Svjetskoj službi BBC-ja i završila studij produkcije na National Film and Television School, jednoj od najpoznatijih filmskih škola na svijetu – od 2006. surađivala na izradi prvog domaćeg Zakona o audiovizualnim djelatnostima. ‘Predstavnica RH u Eurimagesu sam formalno od 2009. godine, no upoznata sam s funkcioniranjem i radom fonda još od 2008., kada me tadašnji predstavnik, pokojni kolega Kapović, prvi put odveo na sastanak Upravnog odbora Eurimagesa u Strasbourgu’, tumači Sanja Ravlić.
Eurimages je fond Vijeća Europe za filmske koprodukcije osnovan 1989. i danas uključuje 37 od ukupno 47 članica Vijeća. Riječ je o jedinom europskom fondu koji dodatnim sredstvima pomaže europske koprodukcije u fazi proizvodnje. ‘Fond je podržao preko 1700 europskih filmskih koprodukcija s ukupnom svotom od otprilike 523 milijuna eura. Hrvatska je članica od 2003., a po učinku povlačenja sredstava nalazi se među tri ili četiri najuspješnije članice’, napominje naša sugovornica, zbog čijeg su rada domaće većinske i manjinske koprodukcije od 2004. do 2015. povukle impresivnih tri milijuna i 282 tisuće eura.
Kako stvar sada stoji, umjesto Sanje Ravlić novoimenovani predstavnik je Davor Švaić, filmski montažer, docent na Akademiji dramske umjetnosti. Za razliku od veteranke Ravlić, ministar je izabrao filmaša kojega šira javnost uopće ne poznaje, a uža struka ne zna po angažmanima u radu europskih koprodukcija. Pa ako naslućujemo motivaciju ministra, ne možemo onu novoga predstavnika. Švaić za ‘Novosti’ kaže da je funkciju u Eurimagesu prihvatio nakon što je dobio informaciju ‘da je mjesto hrvatskog predstavnika upražnjeno istekom mandata kolegice Ravlić’. ‘Kako sam dobio i informaciju da za mjesto konkurira više kandidata, namjera i cilj prije svega su mi bili uspostaviti kontinuitet rada i rezultata’, objasnio je Švaić, naglašavajući da žali zbog ‘nekorektnog prekida suradnje gospođi Ravlić’. Pitamo, konačno, našeg sugovornika je li svjestan političke instrumentalizacije njegove nove funkcije, na što on ističe da ‘nikada nije bio, niti jest, dio neke političke stranke ili opcije’.
A poanta jako narušenih odnosa filmske struke i ministra kulture kulminirala je banalnim, šibicarskim momentom promjene članova ocjenjivačkog suda (žirija) hrvatskog programa Pulskog filmskog festivala. Među ovogodišnjim članovima (Bruno Kragić, Labina Mitevska, Hrvoje Mršić, Donald K. Ranvaud, Sanja Vejnović) evidentno nema predstavnika filmskih redatelja, za razliku od dosadašnjih pravila. Na sjednici Festivalskog vijeća prevagnuo je, naime, (javno neizrečen) stav Ministarstva kulture da se predloženog kandidata filmske struke, redatelja Zvonimira Jurića, ‘kazni’ neuvrštavanjem u rad žirija ovogodišnje Pule. ‘Struka je bila protiv toga, ali je izglasano da se Jurića makne. Valjda se zamjerio ministru ili nekome iz njegove blizine. Svejedno, ministar kulture svakim svojim potezom pokazuje da je totalni amater u filmu i čitavoj kulturi. A mi si, uz aktualne uspjehe hrvatskog filma, ne možemo dopustiti nikakav amaterizam’, komentira Danilo Šerbedžija, predsjednik Društva hrvatskih filmskih redatelja.
