Dugo iščekivana analiza domaćeg medijskog sektora u radionici nadležnog Ministarstva kulture i medija RH konačno je početkom ovog mjeseca ugledala škrto svjetlo javnosti. Probat ćemo za početak ovdje ustanoviti koliko bi ona sad mogla dodatno osvijetliti taj ubogi društveni prostor svojim namjenskim sjajem. Uvodno se zato nameće pitanje – zašto uopće analiza? Formalno deklarirano, posrijedi je dokument za izradu smjernica medijskog razvoja u sklopu Nacionalnog plana razvoja kulture i medija za razdoblje od 2022. do 2027. godine. Također, sve to proistječe iz lani usvojene krovne Nacionalne strategije razvoja RH do 2030. godine.
Korak dalje, saznajemo između ostalog da je Analiza medijskog sektora rezultat objedinjavanja podataka dobivenih od niza relevantnih institucija "te mišljenja brojnih stručnjaka iz svih medija, kao i članova akademske zajednice". Ipak, nigdje nije navedeno tko je autor rada. Izuzev pozivanja na prominentne strukovne i druge adrese radi legitimiranja perspektive, ne znamo koja imena potpisuju uvid u aktualno stanje medija u Hrvatskoj.
Analiza sektora, smatraju u Hrvatskom novinarskom društvu, ne kazuje ni riječ "o notornom kršenju statuta redakcija" koji bi morali štititi neovisnost novinara i njihova rada od utjecaja politike i tržišta
Razlozi su popisani konkretnije: tu nam je digitalno doba, kao i značaj slobode medija, "a jednako tako" na kraju jedne duge rečenice i "važnost jačanja položaja novinara". Zatim se ističe prioritet opće medijske pismenosti, problem lažnih vijesti (fake news), medijske potrebe mladih te dirigirani pritisak sudskih tužbi (SLAPP), pa na kraju još duže rečenice "ali i" državne potpore. Zašto naglašavamo ovaj poredak? Zbog toga što je indikativno kako se pitanja višeg reda, koja strukturno određuju situaciju, stavljaju iza manje presudnih. Za rješenje tih primarnih odgovorna je država svojom politikom i sektorskim mjerama, što će reći da ponajprije kompleks potpora zadaje (ne)mogućnost otpornosti na npr. fake news. Štoviše, utisak da ovdje imamo posla s naopakim poretkom stvari, pojačan je činjenicom da Ministarstvo kulture stavlja tzv. slobodu medija ispred slobode novinara, odnosno kapaciteta njihova položaja.
Sloboda medija, o čemu je proteklih godina kazano dosta, u praksi se prevodi kao slobodnotržišna snaga privatnih medijskih vlasnika. Ona je u izravnoj opreci sa slobodom novinara i njihovom nezavisnošću te utjecajem na poslovanje i uređivanje sadržaja. Ta relacija nije nešto oko čega bismo se mogli puno sporiti, pa nedvosmisleno odaje političku orijentaciju sastavljača ovog državnog spisa prema temeljnim pojmovima i uvjet(ovanj)ima u sektoru.
Budući da su proizvodni odnosi u medijskoj industriji i tržišni okvir same proizvodnje tako oslikani, istim tragom nalijećemo na manjkavosti regulatorskog stava prema odljevu prihoda iz sektora kroz oglašavanje uz medijski sadržaj k nekolicini globalnih internetskih kompanija. Premda je konstatirano da je riječ o problematici u vezi s elementarnom održivošću medija, nema pokušaja da se na to odgovori politički, što pak ukazuje na strateško ovjeravanje tako zatečene konstelacije. Generalno, analiza odaje sklonost da se stvarne teškoće u sektoru, ako polazimo od univerzalnog društvenog interesa, tek dotiču ili zaobilaze, dok se akcent tim više daje nekima manje fatalnim. Primjer je potenciranje teme financijske i političke ovisnosti velikog dijela medija o jedinicama lokalne uprave i samouprave, u biti samo načete, bez istraživanja uzroka.
Zlobnici bi na to primijetili da bi se u slučaju dosljedne analize podloge takvog stanja sastavljač sudario s ovisnošću javne Hrvatske radiotelevizije, najvećeg našeg medija. Točnije, naletio bi na sama sebe, a to bi ipak bilo previše neugodno. Slično bi se proveo da je pošao za uzrocima situacije u kojoj se posljednjih godina nalaze neprofitni mediji kao svojevrsni korektiv onima komercijalnim, interesa zarobljenog diktatom tržišta.
No da se ministrica Nina Obuljen Koržinek namjeravala baviti time, ne bi u šest godina svog mandata tako neopozivo financijski zatukla neprofitne medije. Ne bi tako sistematično i programski dovršila ono što je započeo njezin stranački kolega Zlatko Hasanbegović. I mogli bismo nizanje raznih sumnjivih aspekata ove analize nastaviti unedogled, ali je važnije da mjesta damo bar nekom subjektu na koje se neimenovani autori pozivaju u zahvalama na pomoći. Kad je riječ o struci, to je u prvom redu Hrvatsko novinarsko društvo. Navedeno je uz udrugu Hrvatski novinari i publicisti; tvrdi se da su to jedine dvije strukovne u RH.
Nisu, nego je druga ustvari Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava, koje aktivno funkcionira, za razliku od desničarsko-huškačkog HNIP-a, osnovanog prije sedam godina radi miniranja HND-a s pozicija HDZ-a kao tadašnje opozicije. HNIP otad hibernira, ako i toliko, jer je HDZ došao na vlast, pa nema strukovnih programa, nema skupština ni poznatog broja članova. Ukratko, ne postoji osim u analizi medijskog stanja po Ministarstvu kulture.
U komentarima na prvu skicu ove analize, dostavljenim toj instituciji prije pet mjeseci, HND upozorava da njome "nije obuhvaćeno cijelo medijsko polje, odnosno nisu detektirani, a time ni artikulirani stvarni, ključni problemi medija". Sastavljač je propustio oko teme "okupiti sve njene aktere, a ponajprije novinarsku zajednicu", mada se poziva na "mišljenja brojnih stručnjaka iz svih medija". Čuj "svih", pri čemu daleko najveća novinarska udruga nema pojma o tome. Zato je prinuđena istaknuti da su mediji ovom analizom "svedeni na 'medijsku industriju' (i to još 'rastuću')", ali i to je bio samo uvod u podužu listu primjedbi na skicu analize.
Gotovo ništa od tih HND-ovih sugestija nije usvojeno, a nije ni diskusijski obrađeno u međusobnoj komunikaciji, ako se ne varamo. Analiza sektora, smatraju u HND-u, ne kazuje ni riječ "o notornom kršenju statuta redakcija" koji bi morali štititi neovisnost novinara i njihova rada od utjecaja politike i tržišta. "Koncentrirati se samo na fact checking", pojašnjeno je pritom, "slabo je i nedovoljno".
Nisu prepoznate "ni opasnosti za novinarstvo koje dolaze iz sektora oglašivačke industrije". U skici "se kao izvor za podatke o oglašavanju uzima Hrvatsko udruženje društava za tržišno komuniciranje" ili, točnije, sam oglašivački sektor, bez detaljnog analiziranja prihoda medija i diferenciranja izvora prihoda. Ovdje bi fino legla ona poslovična lija na radnome mjestu čuvarice kokošinjca, ali bolje se pričuvati od inflacije metafora u koje bi nas mogao uvući ovako podatan materijal. Primjerice, HND uočava da se nigdje "ne spominje zabrinjavajući, rastući trend prekarnog rada u medijima, kao ni problemi slobodnih novinara" kojih danas u Hrvatskoj ima oko 500. Naravno da ne, s obzirom na ulogu ministrice u bildanju tog problema – vidi ono o neprofitnima. U opasnosti smo, analizirajući ovu analizu, da lije i lisce prepoznamo već u nadležnome ministarstvu.
Uostalom, jak primjer podvojenosti sastavljača u funkciji rješenja problema i jednako samog problema, analiza sadrži u uvodnom spomenu jednog starijeg dokumenta. "Među stručnim analizama", navodi se, "potrebno je izdvojiti 'Nacrt prijedloga medijske politike RH do 2020. godine', koji je Ministarstvo kulture RH dalo u javnu raspravu tijekom proljeća 2015. godine".
"Taj dokument nikad nije dovršen", doznaje se potom, "ali raspolaže brojnim korisnim podatcima". No, ako probate kliknuti na priloženu e-adresu, završit ćete drugdje, na stranici servisa e-građani, osim ako sastavljač ubrzo ne ispravi grešku. To je ionako zacijelo nenamjerno pogrešno povezano, ali dvije druge važnije pojedinosti još zacjelije nisu. Prvo, ono nije bila analiza, nego integralna tzv. medijska strategija, zajedno s onim što se u ovoj sadašnjoj analizi naziva smjernicama. Njoj je prethodila analiza medijskog sektora, nazvana Nacionalni izvještaj o medijima, u kojoj je sudjelovao i gorepotpisani novinar ovog tjednika. Ta je analiza imala preko 430 stranica materijala, u odnosu na ovdje isporučenih 60. Ključna razlika, da se ne bismo krivo razumjeli, svejedno nije količinska, nego sadržajna te idejna.
Drugo, prijesna je laž da taj "dokument nikad nije dovršen". Nakon zaključenja analize i višemjesečnog procesa od nekoliko desetaka javnih sastanaka otvorenih radnih skupina u četiri najveća hrvatska grada, Nacrt je službeno potpisao ministar kulture Berislav Šipuš. To bi se dalo provjeriti na onom linku kad bi bio ispravan, ali se može pronaći i bez takve pomoći, dok guglate i uobičajeno namičete oglašivački prihod glavnim igračima u ovom proširenom sektoru. Važno je pritom samo znati da sektor nadziru borci silno ljutiti na fake news, a sve dok za sobom ostavljaju posijane nove plodne dezinformacije.
