Već dulje vrijeme dostupan na YouTubeu, možda najpopularniji film Gorana Markovića ‘Variola vera’ danas je aktualniji nego 1982. kad je nastao, dakako zbog epidemije Covida-19, pa nije čudno da su ga se mnogi s ovih prostora prisjetili proteklih tjedana. Nastao u produkciji beogradskog Art filma 80 i zagrebačkog Croatia filma, ‘Variola vera’ učvrstio je Markovićev status jednog od vodećih jugoslavenskih režisera tzv. praške generacije, a film je bio specifičan po spajanju društvene alegorije, tipične za socijalističke kinematografije, sa žanrom filma katastrofe i natruhama horora, što je u socijalističkim kinematografijama već bilo puno rjeđe. Uradak je realiziran točno deset godina nakon glasovite epidemije velikih boginja (variola vera službeni je latinski naziv bolesti) koja je zahvatila dijelove Jugoslavije, prije svega Kosovo, sjever Crne Gore te Beograd i još neke gradove u Srbiji. Poznato je da je opaka virusna pošast sa smrtnošću od tridesetak posto i (vizualno) zastrašujućim simptomima (kožne izrasline i krvarenja, vrućica, otežalo gutanje i disanje) prepoznata prekasno i da se ispočetka pokušala prikriti, a dvije su beogradske bolnice stavljene u strogu karantenu.
Marković je vrlo slobodno pristupio stvarnim događajima, bolnicu u karanteni s njezinim osobljem i pacijentima tretirao je otprilike kao presjek općeg društva, ponešto je zahvatio i stvarne vladajuće strukture (krizni štab i komadić političkog aparata povezan s političkom vrhuškom), a u svem tom kritičkom prikazu najbolje je prošla usko specijalizirana epidemiološka struka – izgledom zastrašujući, antimikrobno maskirani epidemiolog, koji u bolnicu stiže izvana poslan kao pomoć, istovremeno je figura nelagode i pozitivnog autoriteta, de facto jedini oslonac za nadu u groznoj, kaotičnoj situaciji gdje svi do jednog bolničkog djelatnika imaju ovu ili onu, manju ili veću falingu. Vidimo i danas, kod nas i u svijetu, da se taj obrazac ponavlja – političari kako koji (u nas, reklo bi se, ministar Beroš veći respekt izaziva liječničkim dijelom svog identiteta nego političkim, pogotovo nakon ispada o petoj koloni), ali usko specijalizirana epidemiološka struka beziznimno, ili se tako barem čini, uživa najveće povjerenje.
Jako je zanimljiv iz današnje perspektive i detalj iz filma vezan uz prve pristigle vakcine u bolnicu; jasno se kaže da su stigle iz Zagreba, a izvanfilmski znamo da ih je proizveo Imunološki zavod koji je u to doba bio jedan od glavnih oslonaca borbe protiv variole, dok je u ‘suverenoj’ Republici Hrvatskoj, zahvaljujući slijepom slijeđenju tržišne logike, doveden na rub opstanka. S tim u vezi, tvrdnje da je film srpsko nacionalistički i antialbanski (jer je donositelj virusa bio Albanac, kao da tako nije bilo i u stvarnosti), sasvim su promašene – ne samo da se u pozitivnom smislu spominje Zagreb, nego se ni lik prvog kliconoše Redžepija ne demonizira; vizualno on možda sadrži neku ‘egzotičnu’ neugodu, ali to je danak žanru horora a ne kvarnoj ideologiji. Eventualno se može govoriti o antikomunističkom resantimanu, po kojem će Marković kasnije biti poznat, ali to je nešto sasvim drugo.
Kvalitativno, ‘Variola vera’ solidan je rad koji uspjelo povezuje žanrovsko i nežanrovsko, dramu i satiru, prodore jezovitog i elegične trenutke (bitan obol mijenama nijansi atmosfere daje glazba Zorana Simjanovića), ostvaruje narativnu dinamiku pristojno izvedenom mozaičnošću strukture i dobrim ritmom, a zvjezdana glumačka ekipa predvođena Radom Šerbedžijom, Erlandom Josephsonom i Radom Markovićem pouzdana je sukladno svojoj reputaciji. Nekog će zasmetati u konačnici afirmativan prikaz lika seksualnog uznemiravatelja, pa i zlostavljača (Šerbedžija), ali ta vrsta mačizma u to je vrijeme bila prilično uobičajena u jugoslavenskoj kinematografiji.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
