Bosna i Hercegovina živi ovih dana u znaku nove prepirke oko službenog jezika, i to u školama. Teško je oduprijeti se dojmu o već viđenom, ali u mjeri koja govori o zaglavljenosti BiH u crnoj rupi identitetskih politika, a taj diskurs je praktički bez alternative u javnom prostoru, kao gotovo nigdje drugdje?
Istina je da smo se više puta vraćali na taj problem. Prvo je došao na red u Republici Srpskoj, gdje su Bošnjaci postavili pitanje o nazivu jezika, kao i o sadržaju nastavnog plana i programa. No samim Ustavom BiH jezik uopšte nije definisan, nego to čine ustavi entiteta. Odnosno, riječ je o jezicima, o njih tri, što je potpuno besmisleno, naravno, ali je tako. Ustavi entiteta obrađuju ih na različite načine, pa Ustav Federacije BiH navodi bosanski, srpski i hrvatski jezik, a Ustav RS-a formuliše da su to jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda. Formulacija je plod političkog kompromisa, ali izaziva sporove pošto Srbi ne žele da priznaju naziv bosanski jezik, dok Bošnjaci na tome insistiraju. Nadovezuje se problem nastavnih planova i programa u oblasti tzv. nacionalne grupe predmeta, a to su jezik i književnost, i istorija. Problem se javlja u dijelovima RS-a s nešto više Bošnjaka, no odnedavno je eskalirao i u Kantonu Sarajevo gdje se koristio naziv B/H/S. To jedinstveno ime netko želi razdvojiti na troje, što bi moglo dovesti do segregacije među djecom. I to bi bilo zaista katastrofalno, iako nije slučajno što se to pojavilo baš sad, s obzirom na to da ulazimo u izbornu godinu. Dogodine su opšti izbori, a elite nemaju nikakvu sveobuhvatnu osmišljenu politiku za izlazak iz krize. Ovo je jedino što im preostaje za mobilisanje glasača, mada vjerujem da bi ozbiljno istraživanje pokazalo da narod ne želi većinski insistirati na tome.
Dogodine su opšti izbori, a elite nemaju nikakvu sveobuhvatnu osmišljenu politiku za izlazak iz krize. Priča o jeziku je jedino što im preostaje za mobilisanje glasača
A to znači da bi očekivan bio i pad izlaznosti na birališta?
Na prošlim izborima imali smo izlaznost 59 do 60 posto, a to je u našim uslovima dosta visoko. U nekim prethodnim periodima izlaznost se kretala između 50 i 54 posto, s tim da u velikim gradovima poput Sarajeva, Banjaluke i Zenice često nije prelazila 40 do 45 posto. Veću apstinenciju očekujem i dogodine, jer ljudi ne mogu glasati za alternativu koje nema. Ali to nije izraz političke nezrelosti građana, nego njihovog političkog sazrijevanja. Mislim da je to oblik protesta.
Div na glinenim nogama
Nema nikakve organizacije odozdo, nema artikuliranije političke struje koja bi pokušala ozbiljnije predstaviti univerzalni, zajednički interes, afirmirati ga i u izbornom smjeru?
Nema, dok s druge strane ne možete svoj politički izbor čitav život svoditi na apstinenciju u ovom pogledu. Ta je činjenica bila izražena i na plenumima prije tri godine, mada su bili spontani i neorganizovani, a nije bilo ni političke struje koja bi im davala pečat. Ali pokazali su da izvjesna energija postoji, bez obzira na to što su mnogi nerealno očekivali veće promjene. A normalno je da ljudi poslije toliko godina žele neke promjene, i to brzo. Plenumi su pokazali da ima ljudi koji žele da se bore, pa je šteta što se ta energija rasula, atomizovala, bez ikakve strategije. To je očito ono što nam fali kao prvi neophodan korak.
Najbolje organizirani u tim događanjima bili su radnici i sindikati iz Tuzle, otkud je sve i krenulo i gdje se politička borba odvijala već godinama. Nije se to prenijelo na plenume i nije iskorišteno kao platforma za širenje otpora.
Tačno, i zanimljivo je pritom da se sindikati nisu, osim nekih izuzetaka, pojavljivali na plenumima i na građanskim, tako da ih nazovem, protestima. Učestvovali su Sindikat trgovine u Federaciji BiH, neki sindikati iz Tuzle i možda lokalno još poneki. Nedostatku šireg uključivanja kumovalo je i nerazumijevanje dijela plenuma prema značenju sindikata kao organizacija s masovnijim članstvom. Moram reći da ih zbog toga vidim kao diva na glinenim nogama, s obzirom na njihovu inertnu i pasivnu birokraciju. Ali imaju članstvo i s njima je moguće doći u komunikaciju s tim obespravljenim slojevima. Ipak, u nekoj mjeri je presudio animozitet nezanemarivog broja učesnika plenuma koji ih smatraju birokratskim aparatom u dosluhu s vlastima. To pretjerivanje pokazalo se kao štetno, jer nipošto nije većina sindikata u takvom odnosu, iako većina jest pasivna i programski neodređena. Bilo je slučajeva otpora proteklih godina, imali smo i pokušaj generalnog štrajka Sindikata budžetskih korisnika u RS-u. Bilo je ozbiljnih aktivnosti zbog kojih su angažovane specijalne jedinice i snajperisti po krovovima u Banjaluci. Situacija nije izrodila dalekosežne posljedice, bilo bi pogrešno insistirati na njima, ali nam daje na znanje političku činjenicu pojave nekih masovnih radničkih akcija.
Pod nacionalnim interesima se kod nas već podrazumijevaju ekonomski interesi vladajuće klase. Ratni profiteri često se direktno uključuju u politiku ili finansijski presudno utiču na neke stranke. Logično je da oni formulišu i nacionalni interes kako im odgovara
No ipak su se među prvim, minimalnim zahtjevima plenuma spram vlasti – da spomenemo samo ukidanje tzv. bijelog hljeba za funkcionere – pojavile i neke apsolutno sindikalne točke, npr. proširenje mogućnosti za radničko organiziranje, štrajk i sl.
Jasno, zahtjevi za ukidanje bijelog hljeba ili naknada za članstvo u upravnim i nadzornim odborima jesu dobri, ali ne zadiru u suštinu problema, čak zvuče pomalo populistički. Neki od nas pokušali smo dati nešto ozbiljniji program, smjerajući na reforme sistema. Recimo, da se donekle ozbilji radničko učestvovanje u poduzećima, u formi radničke participacije. To na Zapadu već postoji, mada nas ne bi smjelo zadovoljiti kao krajnji cilj, a predstavljalo bi dobar početni korak. Drugi zahtjev je taj u vezi sa štrajkom, da se ukinu određena ograničenja za organizovanje štrajka. Zatim i zahtjev za progresivno oporezivanje, kao još jedan čest standard na Zapadu. Htjeli smo da ukažemo na to da bi već sama država trebala voditi socijalnu ekonomsku politiku.
Spominjete primjere zapadnjačke socijalno uzorne prakse danas, a potječemo iz države samoupravnog socijalizma. Je li u BiH ipak ostalo nešto više od klasne svijesti, bez obzira na njenu raspršenost u organizacijskom smislu i nepostojanje borbe?
Ostalo je prisutno nešto od te svijesti i energije, uz činjenicu koju navodite. To se izražava na razne načine, od nečega što nazivamo nostalgijom, mada ona ima i pežorativan prizvuk, a radi se o dubljem osjećaju i političkom stavu. Sve više ljudi iznova cijeni onaj sistem, ne zato što su bili mladi i lijepi, nego zato što su bili vrednovani kao politički subjekt, a danas to nisu. Taj naš samoupravni sistem, mada je imao ozbiljnih nedostataka, a po mom je mišljenju i danas riječ o sistemu budućnosti, tad se bio sveo na neki oblik participacije radnika koji su zajedno s birokratijom učestvovali u upravljanju, s tim da je birokratija bila jači činilac. Pa ako na Zapadu imamo participaciju radnika i buržoazije, kod nas smo imali participaciju radnika i birokratije, osim što su radnici imali daleko veća prava nego što su ih ikad imali na Zapadu. S druge strane kod mladih ljudi, koji su danas aktivni na ljevici, postoji pokušaj, ponekad suviše ideologizovan, da se valorizuje taj sistem i da se pokuša vidjeti šta je tu bilo dobro, a šta loše, no često se polazi isključivo od ideoloških premisa, pa analiza nije zasnovana na stvarnom stanju kakvo je bilo u SFRJ.
Jugoslavija je svakako zakazala u raslojavanju radničke klase od partijske elite, ali – govoreći o BiH – teško je danas ne uočiti da je, kroz socijalističku revoluciju, i nacionalno pitanje riješila bolje nego što je bilo ikad prije i poslije nje? Imajući na umu da je to bilo u jugoslavenskom okviru, ne u kontekstu etnodržavica s batinom identitetskih politika.
Pitanje jugoslovenskog okvira kod nas se zanemaruje od kraja Jugoslavije, što se u BiH dobro vidi po odnosu prema 25. novembru, datumu prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a. Srpska i bošnjačka elita se dosta spore oko toga, dok se hrvatska drži pragmatično pasivno. Akcent se u Federaciji BiH stavlja na početak državnosti, što srpska elita ne prihvata jer joj ne odgovara nikakva BiH, pogotovo ona na temeljima ZAVNOBiH-a. S druge strane i bošnjačka elita obilježava taj datum samo zbog državnosti, zanemarujući da je ZAVNOBiH bio dio jugoslovenskog projekta i da je BiH samo u socijalističkoj Jugoslaviji mogla da postigne ono što je postigla. Neki kažu da je SFRJ krahirala jer nije imala dobro riješeno nacionalno pitanje, ali s tim se ne slažem. Jugoslavija je bila zapala u ekonomsku krizu, pa u socijalnu, pa je došla i politička kriza. Sama politička kriza bi se mogla riješiti, bez obzira na neka loša rješenja posljednjeg ustava, da se zemlju uspjelo ekonomski reformisati. Ali republičke elite su počele prebacivati odgovornost, jedni druge optužujući za iskorištavanje. No ako su te prve krize bile osnov za razvoj konačne političke krize, onda bi razvoj jednog ekonomskog i socijalnog programa koji bi bio multietnički i koji bi povezao ljude iz te, jedne te iste radničke klase mogao poslužiti za slabljenje ovakve nacionalističke politike u BiH. Tako bi presudnom broju ljudi moglo postati jasno da je golema većina njih, bili oni Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, kao što ljudi i dalje instinktivno shvaćaju, dio iste radničke klase i da im nisu suprotstavljene neke nacije, nego vladajuća klasa nad njima. No pošto je to shvaćanje nerazvijeno, čak i sindikati često imaju nacionalno motivisane predrasude, pa i strah da zbog međuentitetske saradnje ne budu proglašeni izdajicama.
Hrvati bi birali izdvajanje
Nasuprot boljem razvoju događaja čije preduvjete opisujete, politička dinamika ukazuje da bi se BiH prije mogla raspasti po crtama etničkih podjela? Ali ne treba pritom zanemariti to da slične procese raznih desnih zastranjenja sada prolazi i EU.
Da, jasno je da bi i dalje većina Srba ovdje, kad bi ih se pitalo što žele, rekli da žele da se izdvoje, kao što bi Bošnjaci rekli da žele da država opstane, jer tako ostaju većina u istoj cjelini. Hrvati bi birali izdvajanje, kad bi imali svoj entitet, no pitanje je da li bi, ako bi netko krenuo na disoluciju države, to moglo da se riješi na miran način. I zato nikome vani ne pada na pamet da se upušta u to. Ne vidim ni što bi pojedini od naroda dobili time, jer je BiH ionako vrlo decentralizovana, s toliko mehanizama kontrole, veta, učestvovanja u odlučivanju da suštinski nitko nema priliku da izrazito dominira. I nitko nema realnu potrebu da se osjeća generalno toliko ugroženim a da bi zato morao da razori državu, što bi svakako imalo nesagledive posljedice.
Primjetno je i da se proklamirani nacionalni interesi sve očitije poklapaju s ekonomskim interesima pojedinačnih aktera na sceni koji nastoje kontrolirati svoj komad tržišta?
Pod nacionalnim interesima se kod nas već podrazumijevaju ekonomski interesi vladajuće klase. Ratni profiteri koji su to postali često se i direktno uključuju u politiku ili nemaju svoje stranke, ali na neke utiču finansijski presudno. Logično je da oni formulišu i nacionalni interes kako im odgovara. Sve postaje jasno i kad se po ne znam koji put uvjerimo da se naše stranke ne slažu oko identitetskih pitanja i podijeljenih nacionalnih interesa, onoga što smatramo politikom u užem smislu, a postižu savršen konsenzus oko ekonomskih i socijalnih tema, za daljnju privatizaciju i liberalizaciju.
Nedavno ste pisali o novom ujedinjenju stare ljevice, odnosno ‘ljevice’ u Federaciji BiH, konkretno SDP-a i Demokratske fronte. Upada u oko procjena da se, kao i u EU-u, oni prisjete socijaldemokracije samo pred izbore, a inače su liberali.
Zahtjevi plenuma bili su tradicionalno socijaldemokratski, kao minimum progresivne politike. Braneći se od neoliberalizma, zastupamo zahtjeve državnog kapitalizma s polovine 20. vijeka. Nova socijaldemokratija odbacila je vlastite temelje i neoliberalizam je postao njezina dogma. Prije dvije godine, dok je usvajan upravo takav Zakon o radu u Federaciji BiH, opozicijski SDP je bio protiv, ali baš taj SDP je pripremio taj zakon dok je prije toga bio na vlasti. Zato tu nema govora o ljevici, samo poneka lijeva parola uoči izbora koju znaju čak i da oboje u crveno, no bez daljnjeg sadržaja. A pravu ljevicu, uz nekoliko neuspješnih pokušaja, nismo uspjeli da organizujemo, i očito još nismo spremni za takav potez.
