Goran Marković rođen je 1985. godine u Splitu. Glumio je u brojnim domaćim nagrađivanim predstavama, serijama i filmovima, a na Filmskom festivalu u Locarnu 2022. godine osvojio je nagradu za najboljeg glumca za ulogu u filmu "Sigurno mjesto". Član je Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. S Goranom smo razgovarali na terasi jednog splitskog kafića na Firulama, s pogledom na zidić i grafit s plakata filma "Sigurno mjesto". Za stolom do našega sjedila su dva mladića, čiji smo razgovor nakratko prisluškivali pa prije nego krenemo s intervjuom, citirali bismo, kao lajtmotiv, što je jedan rekao drugome o susretu s nekom djevojkom: "Meni ti je kad san priča s njom sve nekako titralo, ka da je Mliječni put isprid nas."

Muzika je nešto što je baš samo moje, čemu se stalno vraćam. Kada smo snimali "Sigurno mjesto", kupio sam malo ozbiljniju gitaru i sve više slobodnog vremena provodim stvarajući svoju muziku

Kada sam prijateljici iz Splita spomenula da radim intervju s vama, prva stvar koju je rekla bila je: "On jako dobro pleše." Tako da Gorane, džaba i Locarno i Pula i Cannes i Sarajevo, krenimo mi s plesnom karijerom.

Plešem otkad znam za sebe, mislim da sam tako zavodio i djevojčice u vrtiću (smijeh). Kada sam se nakon života u Njemačkoj, gdje su mi roditelji radili, u trećem razredu osnovne škole vratio u Split, prijateljice iz razreda su me vidjele kako plešem na nekom rođendanu i nagovorile da dođem u Plesni klub "Vruća čokolada". Voditeljica mi je odmah rekla da kao jedini dečko ne moram plaćati članarinu i upisala me. U sedmom razredu prebacio sam se u Plesni klub "DNF", u toj dobi mi je hip-hop bio puno bliži i stvarno sam dugo plesao, guštao sam u tome, imao sam ekipu, išli smo na natjecanja, družili se, ples mi je bio sastavni dio odrastanja.

Kada je na red došla gluma?

Pa zapravo paralelno, u višim razredima osnovne škole majka me nagovorila da odem u Gradsko kazalište mladih, ona je prepoznala da bi me gluma mogla zanimati i bila je, očito, u pravu. Da se želim profesionalno baviti glumom shvatio sam puno kasnije, prvo sam mislio da ću biti grafički dizajner, završio sam i Školu likovnih umjetnosti, ali na vrijeme sam vidio da višesatno sjedenje za kompjuterom nije posao u kojem se pronalazim. Negdje na trećoj godini studija glume shvatio sam da je to to. I kada sam padao s nogu od umora, imao sam i volje i motivacije da nastavim raditi i učiti, gluma me ispunjavala.

 

Privilegija je živjeti u Splitu

Velik broj dalmatinskih osamnaestogodišnjaka odluči otići na studij u Zagreb. Zašto ste vi ostali u Splitu?

Nakon prvog semestra studija dizajna vizualnih komunikacija u Splitu skužio sam da to nije za mene i pripremao sam se na odlazak u Zagreb. Shvatio sam da studij glume inkorporira sve ono što volim: pokret, ples, muziku i literaturu. Jedan dan sam u Slobodnoj Dalmaciji vidio da se u Splitu otvara studijski program glume i da je prijemni ispit za dva tjedna. Iskreno, mislio sam da će mi taj prijemni služiti kao priprema za Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu i da nema šanse da upadnem. I tu se u priču upleo ni manje ni više nego veliki Josip Genda. Gorka Genda, njegova supruga, bila je profesorica hrvatskog jezika kod koje sam išao na repeticije kada sam se vratio iz Njemačke jer sam imao problema s hrvatskim, skupio sam hrabrosti, nazvao je i zamolio da mi Genda pomogne s odabirom monologa za prijemni ispit. Sjećam se da je došao kod mene kući, prije se nismo poznavali, s tim svojim glasom, s raznim papirima i počeo čitati. Ostao mi je u sjećanju onaj Pometov monolog iz "Dunda Maroja" u kojem se puno govori o hrani, ogladnio sam slušajući ga. Upao sam iz prve na studij pa nije bilo razloga za ići u Zagreb. Sada sam već dugo tu, radim u splitskom HNK-u od 2009. godine i iskreno, lako se naviknuti na ovakav način života, privilegija je živjeti u Splitu, naprosto je ugodnije i sporije. Naravno, Zagreb daje brojne druge mogućnosti, ali ostao sam tu.

Društvo nas i dalje uči da ne smijemo osjećati slabost. Hrabro je otvoreno pričati o svojim problemima, ali to ne možemo očekivati od velikog broja ljudi ako iskrenošću ugrožavaju vlastitu egzistenciju

Koje su bile vaše prve uloge?

Godine 2006. na Splitskom ljetu sam radio na dvije predstave. Jedna je bila Boccacciov "Dekameron" u režiji Gorana Golovka, glumio sam više uloga, čak i opaticu, a druga predstava bila je "Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi" Toma Stopparda u režiji Nenni Delmestre. Također, iako se radi o spotu, važna mi je uloga beskućnika u "Smaku svita" TBF-a, gdje sam glumio sa svojom labradoricom Emom, koja se svako jutro veselila snimanju. Onda su krenuli i studentski filmovi, prvi je bio "Mrak" Dana Okija. U filmu sam glumio ubojicu, mnogi kažu najvećeg negativca kojeg sam ikada glumio.

Iako vas je kazališna i filmska scena poznavala i ranije, čini se da ste široj publici postali poznati svojim ulogama u filmu "Zvizdan" Dalibora Matanića, koji je te 2015. postigao i priličan europski uspjeh, osvojivši nagradu za najbolji film u kategoriji "Izvjestan pogled" na Filmskom festivalu u Cannesu.

Istina, sa "Zvizdanom" se sve nekako pokrenulo, taj film mi je otvorio brojna vrata. Snimanje "Zvizdana", a i kasnije njegova recepcija, festivali na koje smo išli, bili su na neki način i prijelomna točka za moj posao, karijeru. Ali iskreno, mislim da sam pritisak i svjetla reflektora osjetio ipak manje jer ne živim u Zagrebu.

U "Zvizdanu" ste svirali trubu, u filmu "Aleksi" gitaru. Plešete, crtate, glumite, evo i svirate. Koliko vam je muzika važna u životu?

Nemam iskustvo mladenačkog rock-benda ni formalno muzičko obrazovanje, u predstavama sam isto malo svirao, ali zapravo muzika je nešto što je baš samo moje, čemu se stalno vraćam u slobodno vrijeme. Uzmem gitaru i isključim se i izgubim na nekoliko sati. Meni sviranje funkcionira kao neka vrsta meditacije. Kada smo snimali "Sigurno mjesto", kupio sam u Zagrebu malo ozbiljniju gitaru i sve više i više slobodnog vremena provodim svirajući i stvarajući neku svoju muziku.

(Foto: Duška Boban)

Važno je znati dati i primiti kritiku

U jednom intervjuu ste izjavili da je za vas gluma prvenstveno kolektivni rad. Na što ste ciljali?

Mi glumci smo jedni drugima na probama prva publika i jako je važno osjećati se opušteno, znati dati i primiti konstruktivnu kritiku, biti slobodan i otvoren jer je to jedini način da se dogodi onaj neki klik koji predstavu ili film digne na još višu razinu, a to publika kasnije vidi i osjeti. Uostalom, tako je puno ljepše raditi. Možda je na papiru ponekad važno imati zvijezdu u projektu, ali to se, ako zvijezda ne zna raditi ravnopravno s drugim kolegama, u realizaciji zna obiti o glavu. Ne želim mistificirati svoj posao, ali moraš malo vjerovati u čaroliju, moraš se baciti u nepoznato i prijeći neke svoje i zajedničke granice kako bi svima bilo gušt svaki dan nešto zajedno stvarati.

Na čemu trenutno radite u HNK-u Split?

Igramo "U malu je uša đava". Predstava je trenutno na repertoaru u režiji Marija Kovača, a prema knjizi Tisje Kljaković Braić. U njoj imam manju ulogu, glumim divnog Momčila Popadića. Ljudi predstavu obožavaju, stalno je rasprodana. Trenutno radimo "Žabu" Dubravka Mihanovića, premijera je u veljači, radnja se odvija na Badnjak u jednoj brijačnici, a ja igram taksista koji često navraća u salon. Također, veselim se obnovi predstave "55 kvadrata" Ivane Vuković u režiji Ivana Plazibata koja je dobila nagradu hrvatskog glumišta za najbolju predstavu.

Kada smo kod putovanja, snimali ste film u Njemačkoj. O čemu se radi?

Radio sam na filmu "Filo", scenarij i režiju potpisuje Aleksandra Olić. To je moj prvi film na njemačkom jeziku što je bilo prilično izazovno. Glumim Ibru, Aleksandra mi je rekla da voli Ibrahimovića, vjerojatno je lik dobio ime po njemu, iako nema veze s nogometom. Ibra se zaljubljuje u djevojku naših godina koja ne može odlučiti želi li ozbiljnu vezu ili ne. Iskustvo snimanja bilo je interesantno, kao i razlika između radnih uvjeta kod nas i u Njemačkoj. Tamo je standard rad deset sati dnevno s pauzama, kod nas 12, jako paze na prekovremene jer dosta koštaju pa ih nema, snima se pet dana pa imate pauzu od dva dana. Kod nas se uglavnom snima šest dana i imate jedan dan odmora. Svaki slobodni trenutak u Berlinu koristio sam da odem u kazalište, došao bih naslijepo, sat-dva prije projekcije i čekao na blagajni da netko otkaže rezervaciju. Najviše sam išao u Schaubühne.

Na nadu gledam kroz prizmu rada. Nema je bez aktivnog angažmana pojedinca i kolektiva, moraš uložiti vrijeme i energiju da bi bilo nade za nešto veće i bolje

Glumili ste u mnogim uspješnim domaćim serijama, od "Loze" preko "Novina" do "Šutnje" i "Područja bez signala". Ima li neke razlike između snimanja filmova i serija, koja su vaša iskustva?

Pa i nema, osim naravno u trajanju, pogotovo kada serija ima više sezona. Nekad se snima malo brže i to je to. Trenutno snimamo drugu sezonu "Šutnje". Zanimljivo mi je bilo što se puno novinara koje poznajem prepoznalo u likovima iz "Novina", jedino mi nitko nije prišao i rekao da ga na nekoga podsjeća baš moj lik, novinara Andreja.

Kada razmislim, mene malo podsjeća na druga i kolegu Hrvoja Šimičevića.

Eto, to još nisam čuo. Što se tiče "Područja bez signala", pročitao sam roman Roberta Perišića čim je izašao i oduševio se, pa sam, kada sam čuo da Dalibor Matanić i producentica Ankica Jurić Tilić rade seriju, nazvao i rekao da mi daju bilo kakvu ulogu jer želim sudjelovati u tom projektu.

Imate li nekog omiljenog lika u serijama na kojima ste radili?

Definitivno Janda, inženjer i bivši sindikalni vođa iz "Područja bez signala". Način na koji ga je Izudin Bajrović odigrao je fenomenalan.

U filmu "Sigurno mjesto" glumite Damira, mladog čovjeka sa šizofrenijom. Kako ste se pripremali tu ulogu?

Prvo sam krenuo sastavljati popis literature o mentalnim bolestima koju moram pročitati, razmišljao sam s kojim je psihijatrima najbolje razgovarati. Ali onda sam, kada sam krenuo raditi s Jurom Lerotićem, shvatio da ova vrsta pripreme u kontekstu takvog specifičnog filma može stvoriti neku distancu, da nema smisla da o bolesti istražujem izvana, već da moram vući nešto iznutra, iz sebe i rada na probama. Taj scenarij je toliko iskren i jak da je bio cilj biti jednako iskren, osjetiti taj lik. Pokušavao sam što manje racionalizirati i emotivno doživjeti Damira, što možda i nije uvijek najpametnije. Jedan stariji kolega na setu mi je rekao da sve to previše proživljavam, ali stvarno nisam znao ni mogao drugačije pristupiti liku. Tako da sam istraživanje za film odradio zajedno s Jurom, počeo sam shvaćati što želi od mene kad bi izustio samo jednu riječ. Također, kako moj lik zapravo jako malo govori, osjećao sam da moram ispuniti tu šutnju pa sam krenuo zapisivati njegove misli. U Damiru se odvija jedna naoko nevidljiva borba pa sam za svaku scenu sam sebi pisao misli – misli su se mijenjale kako je bolest napredovala, a krenule su od vrlo konkretnih: zašto mi se ovo dešava i kako da riješim problem koji imam i koji utječe ne samo na mene, nego i na obitelj koju volim. Kada razmišljam o liku Damira, stvarno vjerujem da on pokušava naći rješenje i da ne želi umrijeti, radio sam ga kao nekoga kome je cilj preživjeti, zato mi je bilo važno da je on u sebi zapravo jako aktivan i dok nepomično stoji.

(Foto: Duška Boban)

Utjehu pronalazim u umjetnosti

Kao netko tko ima i osobnog iskustva s različitim mentalnim bolestima, imam potrebu nimalo objektivno reći da je fascinantno koliko se u svakom pokretu tijela vašeg lika može prepoznati njegovo stanje, kada je na lijekovima, a kada ne, kada ima snage za borbu i kada odustaje.

Dosta mi je ljudi reklo da je prepoznalo neka vlastita stanja ili stanja bliskih osoba kojima su dijagnosticirane različite bolesti. To mi je drago jer mi Jure gotovo nikada nije davao taj tip uputa "izvana" niti sam ja, recimo, proučavao nuspojave nekih konkretnih lijekova, to sve tjelesno je došlo spontano iz našeg rada "iznutra" i tih mojih ispisanih misli. Jako nam je bilo važno da se o toj temi priča, a i da pokažemo da se bolest može dogoditi svakome. Obitelj u filmu stvarno nije disfunkcionalna i nema direktnog i jasnog uzroka zašto se netko razbolio. Film je zbog svoje iskrenosti ohrabrio velik broj ljudi, prilaze nam i pričaju svoja iskustva, shvatio sam da ne postoji osoba koja se u životu nije susrela s nekom mentalnom bolešću.

"Sigurno mjesto" osvojilo je nagrade na brojnim evropskim filmskim festivalima – od Locarna preko Sarajeva, Ljubljane, Beograda, Cottbusa, Zagreba… Što sve te nagrade znače jednom domaćem filmu?

Drago mi je da film živi svoj festivalski život jer to jednostavno znači da će ga više ljudi pogledati. Važan je to film jer nas društvo i dalje uči da ne smijemo osjećati slabost, da guramo probleme pod tepih. I nije stvar samo u sramu i neugodi, ljudi ponekad skrivaju mentalne bolesti zbog straha da ne ostanu bez posla, da zaštite svoju obitelj, da ne ostanu bez prijatelja. Hrabro je otvoreno pričati o svojim problemima, ali to ne možemo očekivati od velikog broja ljudi ako iskrenošću ugrožavaju vlastitu egzistenciju. Mislim da je umjetna podjela na javnu i privatnu sferu dosta doprinijela produbljivanje problema jer se naše bolesti smatraju našom privatnom stvari s kojom društvo i radno mjesto nemaju veze. A to stvarno nije tako.

Film je bio i hrvatski kandidat za Oscara, promovirali ste ga u SAD-u. Kako je prošao izlet u američki filmski svijet?

U SAD-u smo bili deset dana početkom prosinca, konkretno u Los Angelesu i New Yorku, a promocija za Oscare zapravo funkcionira jako slično kao i drugi filmski festivali, imaš projekcije i razgovore nakon filma. Nismo ušli u uži izbor, što smo nekako i očekivali jer za promociju treba imati puno veći budžet nego što smo mi imali. Nakon projekcija su bili organizirani i domjenci, što članovi Akademije posebno vole pa nas je ekipa iz PR-a vodila za ruku i učila minglati. Ni s kim ne smiješ pričati predugo ni prekratko, ni o čemu preduboko, a opet srdačno, takvi su američki odnosi. Los Angeles mi se puno više svidio nego što sam očekivao, mislio sam da će mi biti preumjetan, ali zapravo ima neki ludi šarm.

Stignete li gledati predstave, kakve filmove volite?

Veselim se u GKM-u pogledati predstavu "Tako nam Bog pomogao" Hrvoja Korbara, nastalu prema knjizi "Summa atheologiae" Borisa Dežulovića. A u kino idem kad god sam u Splitu i gledam sve, domaće filmove i blockbustere. Nedavno sam gledao "Trokut tuge", OK mi je, ali moram priznati da su mi neki raniji filmovi Rubena Östlunda draži. Što se domaćeg filma tiče, mislim da se događaju sjajne stvari, baš me na prošlom Zagreb film festivalu uhvatila mala euforija zbog divnih filmova koji su izašli kod nas. Mislim da nas čeka sjajna budućnost jer hrpa odličnih mladih ljudi snima i radi. Odličan mi je "Stric" Davida Kapca i Andrije Mardešića, uživao sam i u "Zbornici" Sonje Tarokić, a sama euforija me uhvatila nakon projekcije "Tragova" izvrsne Dubravke Turić.

Gorane, za kraj – što vama daje nadu, što bi bilo vaše lično sigurno mjesto?

I utjehu i nadu pronalazim u umjetnosti – muzici, literaturi, filmovima, svemu dobrome što gledam i pratim i u čemu aktivno sudjelujem. Ali na nadu gledam i kroz prizmu rada, nema nade bez aktivnog angažmana i pojedinca i kolektiva, moraš uložiti vrijeme i energiju da bi bilo nade za nešto veće i bolje. Život je i ovako jedan bućkuriš.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma