Iako još ne znamo znači li kraj mandata vlade doviđenja aktualnom ministru kulture, vrijedi rekapitulirati učinak njegove kulturne politike, tragove njegova zalaganja u polju direktne kulturne proizvodnje. Uz pomoć sugovornika iz različitih područja, analizu statusa najšire shvaćene domaće kulture slijedimo logikom devastacije. Najprije zato govorimo o postmortem–situaciji neprofitnih medija, gledajući kratkoročne i dugoročne posljedice Hasanbegovićevog ukidanja financijske potpore. Koliko je, primjerice, ljudi zbog tog ministrovog ‘poteza’ ostalo bez posla?

Milan Živković, savjetnik za medije u Ministarstvu kulture prethodne vlade, kaže da ‘kratkoročni učinak ukidanja ionako premalog sufinanciranja rada neprofitnih medija putem MK znači da bi javni prostor mogao ostati bez još 35 do 40 novinarskih radnih mjesta’. Situacija bi uskoro, nastavlja Živković, ‘mogla postati i znatno gorom preuzme li Vlada dokraja kontrolu nad Vijećem i Agencijom za elektroničke medije pa ukine i tamošnjih oko milijun i pol kuna za neprofitne medije. Isto se može očekivati i od HRT-a koji je, prema članku 57 Ugovora s Vladom, prilikom nabave programa od vanjskih proizvođača trebao davati prednost neprofitnim produkcijama’. Goran Borković, urednik portala Forum.tm, podsjeća da je ministar, odmah po ukidanju Stručnog povjerenstva za medije, ljubazno uputio predstavnike neprofitnih medija da ‘razmisle o alternativnim načinima financiranja’.

Dugoročne i teško popravljive posljedice su to što je vratio autocenzuru među umjetnike i kulturne radnike. Njegova je praksa dubinski povrijedila kulturu i prostor sloboda, smatra Tihomir Milovac

- Podsjetio bih da se Hasanbegović potrudio odgoditi, a siguran sam da će napraviti sve da i ukine, model ‘podrške medijima u zajednici’ iz EU fondova. Iako državu takav oblik financiranja neproftnih medija ne bi koštao ni cvonjka, očito se ne uklapa u novu paradigmu. Ali se u to zato uklapaju revizije koje zadnjih tjedana češljaju poslovanje neprofitnih medija - svjedoči Borković.

‘Jedino što sprečava potpunu normalizaciju ‘vrijednosti’ krajnje desnice, pa i fašizma, u ‘srednjoj struji”, dodaje Živković, ‘je navodna lijevo-liberalna ‘pristranost medija’.

- Neprofitne je trebalo strijeljati, kako bi se oni javni i komercijalni mediji brže prilagodili ‘novoj normalnosti’ desničarske i klerikalne Hrvatske - zaključuje naš sugovornik.

Paradigmi radikalne desnice očito ne odgovara ni sistem financiranja i njege pluralizma u suvremenoj umjetnosti, zbog čega je ministar Hasanbegović poništio dva, uvaživši tek treći natječaj za nove članove Upravnog odbora Zaklade Kultura Nova, institucije koja je na inicijativu civilnog sektora u kulturi osnovana 2011. godine. Ministar je praktično paralizirao rad te visoko uređene ustanove kojoj se uskoro određuje novi ravnatelj/ica, onemogućivši da više od osam miljuna kuna ‘uđe’ u sistem domaće umjetničke proizvodnje.

Tihomir Milovac, muzejski savjetnik u Muzeju suvremene umjetnosti, komentira da je uz ukinuće financiranja nezavisnim medijima ovo zasigurno najradikalniji i tipično revolucionarni, osvetnički i nedemokratski potez ministra kojim je namjerno naštetio neovisnosti civilnog društva i sektoru kulture.

- Nažalost, pronašao je dovoljno klijenata koji su se spremni ‘prodati’ za sudjelovanje u pozicijama moći. Jer, kako drugačije okarakterizirati nove članove Upravnog odbora budući da većinom dolaze iz područja koja sa suvremenom kulturom i umjetnošću, na način kako je određeno u misiji Zaklade, nemaju baš nikakve veze - objašnjava Milovac.

Kazališni kritičar i selektor festivala drame ‘Marulićevi dani’ Igor Ružić naglašava da je ovogodišnjim Programom javnih potreba u kulturi kao i drugim odlukama, dokazano da aktualna vlast u temelju ne razumije značaj, način funkcioniranja i financiranja suvremene kulture i umjetnosti, kao i čitave izvaninstitucionalne scene.

- Opstrukcija je bila prvi korak koji je trebao pokazati općeniti stav i namjeru MK prema tom segmentu kulturne proizvodnje i organizacije - govori Ružić.

Zaključno, ‘ta bi se politika mogla opisati kao konzervativni udar u maniri doktrine šoka’, kratko će objasniti članice kustoskog kolektiva BLOK (Ivana Hanaček, Ana Kutleša, Vesna Vuković). A kakve su ministrove daljnje namjere s Zakladom Kultura Nova? Kustosice BLOK-a tvrde da ministrove namjere u kulturi treba promatrati u političkom ključu minorizacije jer ga ‘to polje uopće ne zanima. Njegov udar na kulturno polje iz današnje se perspektive razabire tek kao marketing, odnosno kao odskočna daska za njegovu daljnju političku karijeru’.

Ipak, područje domaće vizualne umjetnosti nije, kako bi se dalo zaključiti iz rezultata dodjele javnih sredstava financiranja MK, pretrpjelo velike gubitke. To potvrđuje i Milovac, shvaćajući taj status kao ‘kratkoročni učinak’ ministrove politike.

- Dugoročne i teško popravljive posljedice Hasanbegovićevog ministrovanja su, zbog otvorene ideologizacije kulture, to što je vratio autocenzuru među umjetnike i kulturne radnike. Vizualne umjetnosti ostale su izvan direktnog ministrovog kažnjavanja, ali je njegova praksa dubinski povrijedila kulturu i prostor sloboda – kaže Milovac.

Kustosice BLOK-a poantiraju, međutim, pogledom na sistemski problem: ‘Važno je naglasiti kako se sada radi o zaoštravanju liberalnih politika koje kulturu zahvaćaju davno prije Hasanbegovića, a čijem udaru su direktno izložene i javne kulturne institucije. Galerije i muzeji danas preuzimaju korporativne modele funkcioniranja, gube edukativnu ulogu i svode se na reklamne displeje.’

Sistemski problem domaće kulturne politike oduvijek je funkcionalnost Kulturnih vijeća u MK. Ministar Hasanbegović intervenirao je u pravila rada tih Vijeća, pretvorivši ih sada u savjetodavna tijela s penalizirajućim mjerama za neposlušne savjetnike. Milan Živković, analizirajući legislativni tekst Kulturnih vijeća za vrijeme svih dosadašnjih ministara kulture zaključuje da se ‘legislativna ofenziva’ ovdje svodi na lektorske intervencije, ali ipak otkriva kontinuitet politike hrvatske desnice u kulturi.

- Što je Biškupić započeo, sadašnji još-uvijek-ministar pokušava dovršiti. Jedino je nejasno zašto odmah nisu posegnuli i za izmjenom, na primjer, Zakona o kazalištima, kojom bi se intendanti sveli na savjetnike ministra koji bi sam odlučivao o repertoaru i stilu - pita se Živković.

Igor Ružić, član Vijeća za izvedbene umjetnosti čiji je mandat upravo završio, smislenost novog ZKV-a promatra u otvaranju mogućnosti imenovanja u Vijeća onih ljudi koji s određenim područjem kulture nemaju nikakve veze.

- U konkretnom slučaju Vijeća za izvedbene umjetnosti, uvjeren sam da postoji cijeli niz svećenika, povjesničara i demografa koji imaju mišljenje o onome što se na domaćim pozornicama i izvan njih ‘izvodi’ - tumači Ružić.

Milovac u istom smjeru dodaje da bi ‘bilo poštenije da je ministar preuzeo odgovornost i ukinuo Vijeća. Način po kojemu je zamislio uloge i rad Vijeća, ponižava čitav sektor svodeći nas na nisku moralnu razinu ulizica i denuncijanata koji će besprigovorno služiti političkom cilju ostvarenja ministrove totalitarne fikcije’.

Nakladnički ‘sektor’ u Hrvatskoj je za vrijeme Hasanbegovića ponižen u totalu, a posebice ministrovom aktualnom (ne)odlukom da do sredine lipnja, suprotno dosadašnjim običajima prethodnih administracija, ne objavi rezultate otkupa knjiga knjižnicama. Nakon što je troje od četvero članova Vijeća za knjigu i nakladništvo (iako za legitimitet posla prekasno) odstupilo zbog diskrepancije s ministrovim odlukama, izgleda da o poslu otkupa trenutno, dok se ne oforme nova Vijeća u MK, nema tko odlučiti. Ili je to tek približno tako, jer ministar dirigirano opstruira čitavu stvar? Seid Serdarević iz Frakture, nakladnik kojemu je u odnosu na prošlu godinu odobreno 55 posto manje dotacija, podcrtava: ‘Praksa proteklih petnaestak godina bila je da se prije ljeta rade dva otkupa knjiga, a u jesenskom roku do sredine studenoga još dva. Iako je sredina lipnja, nakladnici još uvijek nisu dobili ugovore za potpore. Velika je vjerojatnost da 2016. ostane zabilježena kao godina u kojoj je objavljeno najmanje novih naslova.’

Raditi filmove o dobrim Hrvatima kao izabranom narodu i tu ‘istinu’ prodavati kod kuće i po svijetu do sudnjega dana. Glupost. To nije film, rezolutan je Zvonimir Jurić

Mišo Nejašmić, predsjednik Zajednice nakladnika i knjižara, nema strpljenja za šire eksplikacije. Dopunjuje tek da je ‘postavljanje pomoćnika za knjigu, kojeg aktualni ministar još nema, nužan potez želi li ozbiljno voditi politiku knjige. Tako je i s provođenjem tek postavljenih strategija o knjizi’. Hasanbegovićev učinak u polju nakladništva Nejašmić procjenjuje također kratko: ‘Kratkoročna politika bila je impresionističko klijentelistička, sa snažnim ideološkim predznakom. Kako stvari stoje, dugoročne ocjene najvjerojatnije neće biti.’

A hoće li biti dugoročnije štete u filmskoj industriji, budući je veoma jasno da vladajuća desnica želi osujetiti rad HAVC-a, smijeniti njegova ravnatelja Hrvoja Hribara i, moguće, promijeniti smjer rada te institucije? Filmski redatelj Zvonimir Jurić kojeg je nedavno aktualna kultuna vlast ‘izbacila’ iz žirija ovogodišnjeg Pulskog festivala, komentira: ‘Stvar je banalna. Kako sam nekoliko puta javno istupao protiv sadašnjeg ministra kulture, prepostavljam da je u pitanju njegova osveta ili osveta nekoga iz ministrova okruženja.’

A kako uopće ministar kulture može utjecati na film i filmsku proizvodnju, osim ceremonijalno? Filmski kritičar Nenad Polimac misli da ‘može utjecati itekako, ali kao i njegova prethodnica Andrea Zlatar ni ovaj novi – reklo bi se privremeni – ministar ne poduzima bog zna što’.

- Sfera kinematografije za njega kao da ne postoji, iako je pitanje filmske baštine goruće: kinoteka nam se utopila u državni arhiv i malo tko zna za nju. A što se tiče smanjenja poreza stranim filmskim produkcijama koje snimaju na našim lokacijama, to je više pitanje ekonomije a manje kulture, barem ovako kako se sada postavlja – kaže Polimac, koji misli da osim ceremonijalnih obveza i institucionalne potpore, ministar ne smije utjecati na filmsku proizvodnju.

- Desnica želi staviti HAVC pod ideološku kontrolu, u zagrljaj klera i nacionalizma. Raditi filmove o dobrim Hrvatima kao izabranom narodu i tu ‘istinu’ prodavati kod kuće i po svijetu do sudnjega dana. Glupost. To nije film - rezolutno će Jurić.

Producent Propeler filma Boris T. Matić podsjeća na notorno, naime da je ‘HAVC nastao kako politika ne bi utjecala na filmsku proizvodnju’.

- Pa ne postoji niti jedan A festival na svijetu na kojem ne sudjeluje neki hrvatski film ili manjinska koprodukcija. Takvim uspjesima se ne može pohvaliti niti jedna zemlja u našem okruženju, a i šire. To su valjda znali bivši ministri kulture u HDZ-ovim vladama, Biškupić i Mesić koji su izravno zaslužni za političku podršku HAVC-u i njegovo osnivanje – kaže Boris T. Matić.

Neosporno je da je HAVC ‘demonizirala’ vladajuća desnica, a Matić još dodaje: ‘Čini mi se da iza napada i instrumentalizacije braniteljskih udruga, koje ne poznaju cijelu situaciju i kvalitetu filmske proizvodnje u Hrvatskoj, stoji nekolicina netalentiranih autora koji žele putem telefonskih poziva i bez javnih natječaja, bez obzira na kvalitetu projekta, doći do sredstava za snimanje filmova. Svi jako griješe, ako misle da se projekti odobravaju po nekom političkom lijevo-desno ključu.’

A zašto onda radikalna desnica ne odustaje od intervencije u domaći film i HAVC?

- Ne znam i nije mi je jasno. Jedan kolega koji je ove godine sudjelovao na festivalu u Berlinu i tamo osvojio nagradu kazao je da je rušenje HAVC-a kao iznimno uspješne institucije – protunacionalni čin. Meni se čini da bi rušenje HAVC-a izgledalo kao da nakon pobjede nad Turskom na Euru u Francuskoj idete smjeniti izbornika i Luku Modrića pošaljete kući - zaključuje naš sugovornik.