Kada bi pisali o Drive-By Truckers, ljudi bi posezali za slikama poput ‘gigantski kamion koji vozi po imaginarnom autoputu čija traka prolazi kroz pakao i raj’. Južnjačka verzija Danteova putovanja iz ‘Božanstvene komedije’ kao snake-rock u najpunokrvnijem izdanju i bez Danteove osvetoljubivosti, s osjećajem za palost kakav ima i legendarni nogometni trener Alex Ferguson. On je u autobiografiji napisao kako je engleska nogometna publika uvijek imala osjećaj za igrače poput Georgea Besta, Paula Gascoignea, Erica Cantone, za pijančine među sportašima, jer je ta publika potjecala iz radničkih obitelji i oduvijek je imala razvijen osjećaj za ljudske sklonosti tamnije provenijencije, za ono krivudavo šaranje i ševrdanje. Što je u redu: život nije njemački Autobahn koji ide ravnom crtom od točke A do točke Ž, nego se tijekom putovanja živom čovjeku svašta izdogađa.
Jason Isbell je imao 22 godine kada je upao u spomenuti šleper koji juri imaginarnom autostradom, stajući usput po svratištima različite atmosfere. Petogodišnje putovanje s čuvenim bandom Isbell je platio zaronivši u niz ovisnosti, od kojih ne znaš koja je teža jer psihijatrija nudi različita tumačenja: povremeno je teži heroin, pa je onda teža cuga, pa onda tablete, male ali opasne, i tako dalje. Svoje staze i bogaze opisao je na albumu ‘Southeastern’, vrlo preporučljivom za vrlo pažljivo slušanje. Rijetko se koji autor u povijesti popularne glazbe tako otvorio prema slušateljima, ne preskačući nijedno poglavlje, nijednu notu srozavanja takozvanog herojski vođenog rokerskog života.
I na ‘Something More Than Free’ Isbell pokazuje nešto od autovivisekcije, pjesma ‘Children of Children’ je svojevrsni obrnuti Šnajder iz novog romana: Šnajder kalkulira da se roditelji spoje na vrijeme ne bi li se on mogao roditi u miru, Isbellu se dogodilo ono čega se Šnajder bojao. Roditelji su se upoznali stotinu godina ranije nego što je potrebno da bi se cijenila ljubav, majka ga je rodila sa 17, ocu je bilo 19 godina, i ljubav im se raspala zato što nisu znali što je ona. Na prošlom albumu imao je jednako jezivu pjesmu ‘Elephant’ o opijanju s djevojkom koja je umirala od raka. Cugali su ne bi li nekako izignorirali ovu medicinsku i egzistencijalnu činjenicu. No ovaj novi album znatno je vedriji od prethodnog, Isbell je u sretnoj vezi s violinisticom Amandom Shires, uspio se izvući – malo solo, malo uz njezinu pomoć – iz labirinta u koji je zašao, a rezultat su sretnije pjesme nego što ih je radio ranije, čak i s Truckersima.
Album otvara ‘If It Takes A Lifetime’ koja daje osnovni ton većini pjesama na njemu, gdje Isbell jasno poručuje kako vrijedi ići dalje, ustrajati, dići se s poda koliko je god puta potrebno, što ponekad znači da je u ove radnje potrebno utrošiti cijeli život, da se u životu radi o tome. Isbell je realist-fatalist, vjeruje u pogled na svijet radničke klase, smatra kako oni imaju ‘prave probleme’, i on je njihov uvjerljiv glas. Naslovna pjesma albuma je baš o tome, mora biti kako mora biti, s čime se baš i nije lako složiti, ali neka mu ovaj put bude. Pred kraj albuma Isbell se vraća u prošlost: ‘Hudson Commodore’ je o samohranoj majci koja sanja provozati se automobilom po kojem je pjesma dobila naslov, a ‘Palmetto Rose’ o običaju iz američkog građanskog rata da drage svojim draganima prije odlaska na bojište poklanjaju umjetne ruže.
‘Something More Than Free’ je drugačiji od ‘Southeastern’, Isbell je zvuk odvukao u smjeru countryja i folka, manje se praši nego što smo od njega navikli. Ali ima ubitačnih dijelova, gitarski solo u ‘Children of Children’ odlazi onamo kuda odličan tekst i potresna priča nisu mogli. Radi se o velikom majstoru, o jednom od rijetkih koje kada čujete pomislite kako slušate nešto što je već dio povijesti, o nečemu što se ukopava u svoje, vaše i ovo zajedničko vrijeme koje dijelimo svi sa svima.
