Zbornik ‘Partizani u Jugoslaviji: književnost, film i vizualna kultura’, objavljen na engleskom jeziku u Berlinu, zajednički su uredili Miranda Jakiša, profesorica južnoslavenskih i istočnoslavenskih književnosti i kulture na berlinskom Humboldtovom sveučilištu i Nikica Gilić, profesor filmologije na Odsjeku za komparativnu književnost zagrebačkoga Filozofskog fakulteta.
Kako je partizanska borba bila prezentirana u umjetnosti, potom i u popularnoj kulturi?
Gilić: Već je tijekom te borbe nastajala tzv. partizanska umjetnost, koja je dijelom formirana uvjetima nastanka (slabim produkcijskim mogućnostima kazališnih izvedbi, rijetko dostupnom filmskom tehnikom i sličnim), dijelom profesionalnim iskustvom sudionika (od kojih su neki bili prvaci književnog ili kazališnog prijeratnog života), a dijelom novim ideološko-političkim okolnostima (u kojima se modernistička tradicija konfrontirala s idejom utilitarnosti).
Jakiša: Ključna je razlika između umjetnosti koju su stvarali sami partizani i okoštalih partizanskih priča koje su kasnije opetovano ponavljane, preplavljujući popularnu kulturu. Rana partizanska umjetnost, koju su stvarali sami partizani, ne samo da prikazuje borbu nego je i dio nje. Slovenski kolega Miklavž Komelj u svom prilogu zborniku opisuje tu umjetnost kao autentično revolucionarnu. Potom, partizanska književnost u poslijeratnim godinama u mnogočemu je slična drugim poratnim književnostima u Europi: prozu preživljavanja možete naći diljem kontinenta, s različitim perspektivama i istim narativnim jezgrama – bila je to, na neki način, terapeutska literatura. Ljudi su morali izbaciti ratna iskustva iz sebe. U Jugoslaviji se temama često prilazilo na temelju osobnoga ratnog angažmana, one su originalne i autentične u svom tonu i često ne izostavljaju ono što će kasnije nestati iz partizanskih priča iz popularne kulture: ratni zločini, interne rasprave, moralna pitanja i domaći fašizam. Kasnije je to diferencirano polje smanjeno na nekoliko kritičnih partizanskih filmova u 1960-ima. Na neki se način može reći da se dogodio pomak s književnosti na film. Partizan popularne kulture postao je sveprisutni simbol, koji je smanjen u sadržaju, ali i dalje nosi jezgru te umjetnosti u skraćenom obliku, a to je samooslobođenje.
Dekonstrukcija ‘mita’
Dekonstrukcija partizanskog narativa koja se dogodila s raspadom socijalističke Jugoslavije, a događa se još i danas, uvelike je promijenila sliku?
Jakiša: Dekonstrukcija partizanskog ‘mita’ dobila je punu akademsku pozornost u posljednja dva desetljeća. Postoje povjesničari umjetnosti, književnosti i filma, da ne govorimo o pravim povjesničarima, koji rado i često namjerno podcjenjuju stvarni povijesni smisao NOB-a, koji je prikazan i kroz partizansku umjetnost. Oni namjerno izabiru interpretirati partizanski umjetnički narativ isključivo kroz Titovu politiku, svodeći ga na ideološki alat. U konačnici, takvo istraživanje nameće vlastite nacionalne podjele. Rastko Močnik je itekako u pravu kad tvrdi da privlačnost koju partizanska umjetnost i danas ima nema nikakve veze s nestankom ideološkog okvira. Pretpostaviti to, značilo bi potvrditi da su umjetnost i kultura domene koje treba strogo odvojiti od socijalnih i povijesnih konteksta, no one to nisu. Ipak, moramo uvidjeti da su nakon raspada državne zajednice ostala važna pitanja koja je socijalistička Jugoslavija ostavila bez odgovora i to iz ideoloških razloga, a od tada je provedeno puno istraživanja. To također dekonstruira partizansku priču o Jugoslaviji.
Možete li izdvojite neke od tema koje su zastupljene u zborniku?
Gilić: S obzirom na nestanak ili potiskivanje pripovijesti o partizanima iz dobrog dijela javne sfere 1990-ih, u zborniku smo obradili i izrazito povijesne teme, poput nemogućnosti partizanskog filma u razdoblju partizanske borbe, tretmana partizanske borbe u spomeničkoj baštini, uglednim (kanonskim) lirskim i epskim književnim djelima i filmu iz razdoblja Jugoslavije, u prezentaciji vojne uniforme i vojnika JNA u kasnijim desetljećima, ali i odnos kasnijih desetljeća prema toj temi, primjerice u filmu ‘Trst je naš’, koji komentira i nježno parodira mogućnosti prevođenja partizanske mitologije u novoslovenski postjugoslavenski kontekst. Pritom su obuhvaćene glavne teme i postupci umjetničkog stvaralaštva, glavne struje kulturnog života, kao i njegovi ekscesni, marginalni i slabije poznati oblici. Sve je to, dakako, segment današnje kulture, pri čemu se i ovaj zbornik može shvatiti kao mali eksces, poziv na razgovor o nečemu što se u postjugoslavenskim zemljama ili ne tematizira ili se tematizira potajice i na margini društva, a kao dio tradicije predstavlja mjesto nelagode i dnevnih društveno-političkih sukoba.
Partizanstvo danas
Što je partizanstvo danas i koliko je pogled na njega različit iz hrvatske i njemačke perspektive?
Jakiša: Temeljna je razlika između jugoslavenskog i postjugoslavenskog iskustva. Iz njemačke se perspektive zapravo malo zna o jugoslavenskim partizanima, u postjugoslavenskim je zemljama situacija drugačija: ovdje partizanima kao borcima i osloboditeljima mora biti vraćeno povijesno i semantičko značenje, oduzeto im prvo kroz zamrznutost NOB-a, a potom i kroz dekonstrukciju ‘mita’. Partizanstvo danas je raspon od političkog stava do umjetnosti; unatoč mnogim problematičnim situacijama, rekla bih da u Hrvatskoj ipak svjedočimo zamjetnom oživljavanju vrijednosti partizana i partizanstva.
Gilić: Kao važan dio hrvatske perspektive, može se reći da je 70 godina nakon rata na djelu pokušaj da se ratne pobjednike, što Hrvatska jest, proglasi gubitnicima, da ih se s popisa saveznika, na koji spadaju partizani, prebaci među poražene, kamo spadaju ustaše i domobrani. Dakako, slični su procesi na djelu i drugdje, no to nije nimalo utješno. To budi nevjericu, čuđenje i lako može čovjeka iritirati, no to nije razlog za očajavanje. Društvo uvijek može biti bolje i čovjek treba činiti koliko može da ga popravi. Partizanstvo bi u današnjoj Hrvatskoj trebalo biti dijelom glavne struje kulture i jedna od zanimljivih povijesnih tema, no ono je umjesto toga dio svakodnevne politike identiteta, na temelju koje se desnica i tzv. ljevica bore za vlast. Između HDZ-a i SDP-a zapravo nema velikih razlika u gospodarskoj politici, odnosu prema javnom dobru i privatnim investicijama, potpuno su im isti ili su im zamalo isti pogledi na obrazovanje, znanost ili sport, tako da potencijalni birači desnice nemaju ništa osim antikomunizma i antijugoslavenstva što bi ih ponukalo da glasaju za HDZ, a potencijalni birači ljevice nemaju ništa osim antifašizma i katkada antiklerikalizma što bi ih ponukalo da glasaju za SDP. Ova knjiga, u skladu s najboljim tradicijama humanistike, izvlači temu partizanske borbe iz ralja dnevne politike i govori o tome što je ona bila i što je značila ljudima u različitim razdobljima i u različitim društvenim segmentima. Naime, nije svejedno tematizira li se nasljeđe partizanske borbe u radu namijenjenom najširoj publici, privatnoj uporabi ili društvenoj eliti ljubitelja umjetnosti.
