Te je tople ljetne večeri ljetna pozornica zagrebačkog kina Tuškanac bila lijepo popunjena. Nakon odjavne špice filma uslijedio je dug i glasan aplauz. "Ustanite se i zaplješćite ljudima", čuo se glas iz publike. I mnogi su ustali. Na pozornici su tada, s drugim sugovornicima tribine, već stajali Sajid i Jano, protagonisti dokumentarnog filma "Shadow Game" ("Igra sjenki").

Sajid i Jano sada slobodno putuju, prateći ekipu sa filma po europskim premijerama, javno iznoseći svoja svjedočanstva. Međutim, njihova prijašnja "putovanja" nisu bila ni približno tako bezbrižna i opuštena. Kada su se odlučili napustiti svoje zemlje i skloniti se u nekoj od sigurnih europskih država bili su još maloljetnici. Poput drugih ljudi u pokretu, da bi došli do sigurnog odredišta i boljeg života morali su odigrati mnogobrojne i teške runde prelazaka granice i nasilnih protjerivanja, onoga što je već široko poznato kao game.

"Bilo je jako opasno", kaže nam Sajid Kahn. Jedan od najopasnijih "gameova" je "train game", odnosno skrivanje ispod vlaka: "Vlak ide jako brzo, bilo što se može dogoditi, možeš poginuti"

Višestruko nagrađivani film dvaju nizozemskih autorica, Eefje Blankevoort i Els van Driel, eksperimentalno je snimljena priča o dalekosežnim posljedicama europske politike azila kojih nisu pošteđena ni djeca. Kroz gotovo četiri godine filmska ekipa pratila je desetak izbjeglica tinejdžera. Neki od njih su i sami snimili dijelove filma svojim mobitelima, primjerice skrivanje ispod jurećeg vlaka, prijevoz u kontejnerima ili boravak u izbjegličkim kampovima.

Afganistanac Sajid Khan, jedan od glavnih likova, također je doživio nekoliko takvih situacija i zabilježio ih. Slični sadržaji bili su objavljivani i na društvenim mrežama.

- Bilo je puno video snimaka. Neke sam napravio sam, a neke sam skinuo s Tik-Toka. Snimili su ih drugi ljudi koji su sa mnom pokušavali doći do Europe - prisjeća se Sajid.

- Bilo je jako opasno - kaže nam.

Jedan od najopasnijih gameova je train game, odnosno skrivanje ispod vlaka:

- Vlak ide jako brzo, bilo što se može dogoditi, možeš poginuti. Jako sam se bojao toga, ali kada sam promatrao svoju zemlju i sve što se tada događalo, to mi je davalo motivaciju. Ideš dalje, spašavaš se, doći će bolji život!

S druge strane, redateljica Els van Driel, povukla je paralelu između sadržaja koje stvaraju izbjeglice na svom putu i onog koji stvaraju njihovi vršnjaci koji odrastaju u sigurnim okruženjima.

- Bilo je doista zapanjujuće vidjeti filmski jezik na Tik-Toku koji je drugačiji od onoga što su na njemu objavljivale moje kćeri - koje imaju 15 i 17 godina. Razlika ne može biti veća - rekla nam je van Driel.

- Kontrast između njihovog svijeta i svijeta njihovih vršnjaka je toliko velik. To je drugačiji svijet u kojem žive. A istovremeno se razumiju u svom humoru, glazbenom ukusu, ljubavi prema trendi odjeći i smiješnim temama. Dakle, na kraju, biti mlad je tako univerzalna stvar. Mislim da je to snaga uključivanja ovog sadržaja u "Shadow Game". Na koncu, to ima funkciju povezivanja. Jedina stvar koja dijeli njihove živote je to što je jedan imao sreću da se rodi s "prave" strane ograde, a drugi nije - objašnjava redateljica.

Sajid Kahn, jedan od protagonista filma

Prisjetila se da je prvi put čula za game 2018. godine u Srbiji, kada su se u blizini mađarske granice susreli s nekoliko mladih izbjeglica iz Afganistana:

- Stalno su spominjali game. Prvo nam nije bilo jasno na što misle, no ubrzo smo saznali da je to njihov termin za prelazak granice. Odmah smo pomislili da bismo trebali nešto učiniti s ovim pojmom u našem filmu. Nedugo nakon toga u Bosni smo sreli kurdskog momka, Janoa. Rekao nam je da već mjesecima snima vlastito putovanje te nam je pokazao vlastite snimke. Bilo je nevjerojatno da je snimao svoje pješačenje tako izravno, kao da radi vlog.

Kada su ga pitali za koga to radi i zašto, rekao im je da misli da je to važno jer mu inače, kad jednom stigne u sigurnu zemlju, nitko ne bi vjerovao. Htio je to dokumentirati. Tada je filmska ekipa počela razvijati ideju da zajednički s izbjeglicama napravi dokumentarac. Van Driel kaže da je tako puno poštenije jer se odaje poštovanje prema toj novoj generaciji pripovjedača. Pored toga, kamere njihovih mobitela dokumentirale su one dijelove putovanja koje filmske kamere nisu mogle snimiti jer snimatelji i redateljice nisu mogli prelaziti zelenu granicu.

Sajid kaže da je van Driel i Blankevoort upoznao 2019. godine, dok je bio u Grčkoj, kada je snimanje već bilo u tijeku. U odnosu na svoje ostale suputnike, sa svojih 15 godina, isticao se dobrim znanjem engleskog jezika, što su i autorice filma zamijetile i vidjele kao određenu prednost.

- Nekako sam se bojao, nisam znao ljude, tek sam došao u novu zemlju i netko me pozvao da sudjelujem u filmu. Onda sam pitao za mišljenje svog starijeg brata koji živi u Italiji. Brat mi je rekao: "Ako dolaziš, suočavaš se s mnogim poteškoćama na svakoj granici, možda ti dokumentarac pomogne. Možda bude lakše i ostalim maloljetnicima koji bježe iz svojih zemalja zbog rata i drugih problema - prisjeća se Sajid koji danas s odobrenim azilom živi u Belgiji.

Ekipa filma "Shadow Game" sastavila je manifest i peticiju kojom zahtijeva bolju zaštitu maloljetnika u pokretu, a sredinom lipnja "Shadow Game" prikazan je i u Europskom parlamentu

Prema Eurostatu, prošle je godine 23.255 maloljetnika bez pratnje zatražilo azil u nekoj od država članica Europske unije, što je porast od 72 posto u odnosu na 2020. godinu, kada ih je bilo 13.500. Taj se porast objašnjava dolaskom većeg broja izbjeglica iz Afganistana u kojemu su 2021. godine vlast preuzeli Talibani. U 2021. godini, među maloljetnim tražiteljima azila prevladavali su dječaci (93 posto), a najčešća dob bila je 16 do 17 godina. Prema dostupnim podacima, 5070 maloljetnika bez pratnje koji su prošle godine podnijeli zahtjev za azil dobilo je neki oblik zaštite u EU.

Nakon dvogodišnjeg putovanja i gamea – koje je "igrao" prelazeći i hrvatsku granicu – Sajid je kao šesnaestogodišnjak stigao u Belgiju i ondje zatražio azil, no nitko mu nije vjerovao da zaista ima toliko godina. Podvrgnuli su ga testiranjima za procjenu dobi zbog čega je preko četiri mjeseca potratio vrijeme u tranzitnom centru.

- Nisam mogao ići u školu, baviti se sportom ili bilo čim drugim. Morao sam biti u kampu i bilo je zaista teško - kaže Sajid.

Takvi slučajevi nisu rijetkost. Kada je Vijeće Europe 2019. godine objavilo priručnik za humaniji pristup pri procjeni dobi, naglasilo je da je često baš ta procedura prvo iskustvo koje djeca imaju u zemlji od koje očekuju zaštitu. Takvi postupci mogu djecu dodatno traumatizirati, ali i zakinuti ih za onaj stupanj zaštite koji bi kao djeca trebali imati. Vijeće Europe drži da bi države trebale, sve dok traje procjena, tretirati osobu kao dijete.

Kad su netočno identificirani kao odrasli, djeca su zarobljena u statusu koji prikriva njihovu ranjivost, ograničava pristup uslugama socijalne skrbi, obrazovanju, financiranju pravnog zastupanja ili ponovnom spajanju obitelji. To također ima učinak na daljnje procedure kao što su donošenje odluke o azilu ili deportaciji u zemlju porijekla.

S belgijskim postupkom provjere dobi trenutačno se bavi i Europski sud za ljudska prava (ESLJP) zbog sporne provjere dobi djevojke iz Gvineje koja je u tu državu stigla 2019. godine. Ocjena njene dobi temeljila se na činjenici da su rendgenske snimke njezine ključne kosti, zuba i zapešća upućivale na njezinu punoljetnost. Tu je odluku djevojka pokušala osporiti, ali joj je žalba odbijena.

Centar za ljudska prava (HRC) i Centar za društvene studije migracija i izbjeglica (CESSMIR), koji djeluju pri Sveučilištu u Gentu te kao treća strana sudjeluju u postupku pred ESLJP-om, podnijeli su izvješće u kojem su istaknuli niz nepravilnosti u belgijskom modelu procjene dobi. Drže da su tamošnje institucije pretjerano fokusirane na medicinsko ispitivanje dobi – koje može biti intruzivno, ali i nepouzdano – često zanemarujući dokumente koje predoči maloljetnik bez pratnje ili mogućnost psiho testova. Nadalje, naglašavaju i da se tijekom ovog postupka osobi koja tvrdi da je maloljetna ne dodjeljuje skrbnik, čak ni privremeni, što znači da se ne poštuje presumpcija njene maloljetnosti.

"Shadow Game", film o maloljetnim izbjeglicama

Ekipa koja je radila "Shadow Game" sastavila je manifest i peticiju kojom zahtijeva bolju zaštitu maloljetnika u pokretu. Uz zahtjeve za sigurnim načinom traženja azila i zaštitom od nasilja, traži i da se pri razmatranju zahtjeva za azilom uzme u obzir dob tražitelja – pri čemu 18 godina starosti ne bi trebalo biti tvrda linija razgraničenja. Smatraju da imigracijski zakoni trebaju tretirati mlade osobe koje su nešto starije od 18 "kao adolescente, a ne kao odrasle osobe".

Sajid se također slaže da sa odigranim gameom nije sve gotovo, a ni njemu procedura oko dobivanja azila nije bila laka. No sada pokušava živjeti normalnim životom:

- Trenutno sam na školskim praznicima, potpuno sam slobodan. Dobio sam papire i živim u socijalnom smještaju. Našao sam stan i mislim da ću se u narednih nekoliko dana tamo useliti. Bavim se fitnessom, kao što ste mogli vidjeti u filmu, to je moja omiljena aktivnost.

Usput nam je otkrio da još uvijek sam snima video materijale, a da je u planu snimanje još jednog dokumentarca, onoga koji će se baviti baš njegovim životnim putem.

Sajida su na velikom platnu mogli pogledati i europski zastupnici, jer se sredinom lipnja "Shadow Game" prikazivao u Europskom parlamentu. Nakon toga je uslijedila panel diskusija na kojoj su sudjelovali i protagonisti filma.

Redateljica van Driel kaže da je to bilo "nevjerojatno i transformativno iskustvo", ponajprije za same dečke:

- Bili su u srcu Europske unije – koja ih je odvraćala i nad njima vršila nasilje. Sada su mogli podijeliti svoje priče u nadi da će političari poslušati i probuditi se. Bila je to lekcija iz demokracije, ali i lekcija iz vrlo kompliciranog procesa mijenjanja politika u EU – monstrumu s toliko različitih instanci i mehanizama. Trebat će, dakle, još dječjih koraka i puno vremena, ali sigurni smo – sukladno reakcijama – da su ljudi koji su pogledali film bili dirnuti i spremni su uložiti trud u promjenu politike.

Njihov posjet europskom vrhu dogodio se u jeku rata u Ukrajini, kad je gotovo pet milijuna ukrajinskih izbjeglica napustilo svoje domove. Europska migracijska politika kritizirana je upravo zbog selektivne solidarnosti u ovom primjeru jer je prihvat ukrajinskih izbjeglica širom EU-a organiziran relativno brzo, dok su ljudi u pokretu koji dolaze s drugih krajeva svijeta zapeli u limbu balkanske ili koje druge rute pred ogradama tvrđave Europe.

Van Driel kaže da je to bilo jedno od glavnih pitanja kojima su se bavili u EU parlamentu jer bi "pravila koja se primjenjuju na ukrajinsku djecu trebala vrijediti za drugu djecu izbjeglice". Diskriminatornim smatra što u rezoluciji o zaštiti ukrajinske djece koja je u travnju prihvaćena u EU parlamentu, nije bilo govora o afričkoj ili bliskoistočnoj djeci.

- Istovremeno su oni još uvijek mučeni na našim vanjskim granicama. Tu postoji osjećaj diskriminacije drugih rasa i vjera osim europskih. A to stvarno boli dečke iz našeg filma. Kao što je i Sajid rekao: "Radi li se o boji naše kože? Svi smo mi ljudi." I usput: Konvencija o pravima djece ne diskriminira. A naši EU čelnici to mogu? - pita se van Driel.

Sajid kaže da je njegova poruka za europski vrh bila slična:

- Morate zaštititi svu djecu. Prvo, pogledajte što se sve radi s djecom i obiteljima na europskim granicama: oni umiru zbog hladnoće, zbog gladi, umiru usred šuma i nikoga nije briga. Drugo, zaista sam sretan zbog (solidarnosti) prema ukrajinskoj djeci, to sam isto rekao. Na sigurnom su, nemaju probleme koje sam ja imao. Vi imate moć, možete to napraviti. Možete ta prava dati i drugoj djeci.

 

Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma