Matthew Huber je profesor na odsjeku geografije i okoliša Sveučilišta Syracuse u američkoj državi New York. U radu se fokusira na odnos energije, kapitalizma i klimatskih promjena. Autor je knjiga "Lifeblood: Oil, Freedom and the Forces of Capital" ("Izvori energije: nafta, sloboda i sile kapitala", 2013.) i "Climate Change as Class War: Building Socialism on a Warming Planet" ("Klimatske promjene kao klasni rat: izgradnja socijalizma na planetu koji se zagrijava", 2022.). Redovni je suradnik časopisa Jacobin. Na ovogodišnjem Subversive Festivalu održao je predavanje o klasnoj analizi klimatskih promjena.
U govoru o klimatskim promjenama dosta su prisutni individualistički narativi – klimatska kriza kao pitanje (ne)vjerovanja u znanost ili pojedinačnih ugljičnih otisaka, osobnih navika ljudi diljem svijeta. Zašto ti narativi nisu dovoljni, odnosno adekvatni?
Počnimo s pitanjem pojedinačnih ugljičnih otisaka. Naša kultura je opsjednuta individuama i individualnim, pa je tako i s ugljičnim otiscima. Primarno smo fokusirani na to kako su naše vlastite prakse potrošnje povezane s emisijama, kako kao pojedinci pridonosimo klimatskim promjenama. Još više uznemirava to što ljudi koji pokušavaju analizirati klimatske promjene kao klasni problem, problem nejednakosti, ljudi poput Thomasa Pikettyja ili Branka Milanovića, koriste istu metodologiju, u osnovi povezujući emisije s individualnom potrošnjom, načinom života, prihodovnim razinama pojedinaca. I u socijalističkim časopisima kao što je Jacobin, kada se govori o klimatskim promjenama kao klasnom problemu, govori se o bogatima u pogledu onoga što rade kao potrošači, hrane koju jedu, jahta i aviona kojima se vozaju. Postoji niz stvarnih problema s fokusiranjem na potrošnju i lajfstajl kao izvor klimatske odgovornosti. Za početak trebamo prepoznati da je sam pojam ugljičnog otiska povezan s industrijama koje profitiraju od fosilnih goriva. U osnovi ga je izumio British Petroleum 2004., a brojna istraživanja pokazuju da industrija fosilnih goriva sustavno prebacuje fokus s odgovornosti industrije na odgovornost svakodnevnog potrošača. A ovdje je centralno pitanje to tko je odgovoran za klimatske promjene.
Obraćamo pažnju na bijesne aute i odreske koje jedu bogataši, a ne na njihovu ulogu kao vlasnika korporacija, kao menadžera globalnih mreža eksploatacije. To je ograničen način razmišljanja koji briše pitanja vlasništva, profita, proizvodnje
O tome pišete i u knjizi "Klimatske promjene kao klasni rat", kako je glavna stvar u tome tko posjeduje sredstva za proizvodnju i činjenici da je izuzetno isplativo zagađivati. Dakle, umjesto fokusa na to kako bogati troše, fokus je na pitanju kako se bogati bogate?
Tako je. Stvar je u tome da je svaki pojedinačni trenutak potrošnje, čak i bogate osobe, ugrađen u šire opskrbne lance i proizvodne odnose koji uključuju velike korporacije koje profitiraju od te potrošnje. Dakle, kada vozite auto ili trošite plin da biste zagrijali kuću, ispunjavate svoje potrebe kao osoba koja mora živjeti, ali postoje korporacije koje profitiraju od toga. Metodologija ugljičnog otiska stavlja stopostotnu odgovornost za emisije na vas kao potrošača. Profiteri duž lanca proizvodnje i opskrbe su izostavljeni. Čak i ako pogledate super neodgovornu osobu koja se nepotrebno razbacuje potrošnjom, a zanemarite kako su se obogatili, kako su generirali novac koji im omogućuje potrošnju, izostavljate ono najvažnije jer te aktivnosti imaju mnogo veći utjecaj na klimu. Obraćamo pažnju na bijesne aute i odreske koje jedu bogataši, a ne na njihovu ulogu kao vlasnika korporacija, kao menadžera globalnih mreža eksploatacije. To je ograničen način razmišljanja koji briše pitanja vlasništva, profita, proizvodnje. Pritom reproducira neoliberalnu ideologiju suvereniteta potrošača, koja pretpostavlja da je ekonomija distribuirano tržište pojedinačnih potrošača koji oblikuju potražnju koja onda diktira proizvodnju.
Uloga NGO-a
A što je s narativom o vjerovanju ili nevjerovanju u znanost?
Ako analizirate tko vodi zagovaranje oko klimatskih promjena, često se radi o određenoj klasnoj poziciji koju pokušavam nazvati profesionalnom klasom, iako postoji mnogo rasprava o tome što to znači. Za mene su to pojedinci koji pokušavaju koristiti garancije poput diploma kako bi stekli prednosti na vrlo konkurentnom i sve neravnopravnijem tržištu rada. To su novinari, akademici, znanstvenici, radnici u nevladinim organizacijama, profesionalni aktivisti, svi redom vrlo važni u klimatskom pokretu. Njihove pozicije se često temelje na obrazovnom postignuću i uz njih se veže ideologija meritokracije u akademskoj zajednici. Zato su skloni prikazivati klimu kao problem znanja i obrazovanja, nedostatka znanja i obrazovanja, vjerovanja ili poricanja znanosti. To ima smisla s njihove pozicije u kojoj je obrazovanje centralno. U SAD-u smo imali gotovo militantnu profesionalnu klasnu politiku, bilo je marševa za znanost, fokusa na rat protiv činjenica i doba postistine itd. Za taj je korpus aktivista primarni problem činjenica da kompanije za fosilna goriva financiraju poricanje znanstvenih činjenica. To je najgora stvar koju korporacije rade, a ne to što neograničeno crpe resurse za vlastiti profit, iskorištavaju radnike i gomilaju političku moć donirajući političkim kampanjama. Mnogo je liberalne teorije promjene koja je ugrađena u taj pristup, ideja da će ako uspijemo uvjeriti sve u istinitost znanosti, neizbježno uslijediti promjene i da će demokracija procvjetati. A neće, jer vjerovanje u znanost ima jako malo veze s pitanjem vlasništva nad proizvodnjom i političkom moći općenito.
Zadržimo se još malo na profesionalnoj klasi. Tu se posebno fokusirate na procvat nevladinih organizacija i pasivizaciju ljevice koja je s time povezana?
Referiram se dosta na "NGOizam: politike trećeg sektora", esej Benjamina Y. Fonga i Melisse Naschek objavljen u časopisu Catalyst. Oni prate kako je pad ljevice u radničkom pokretu pratio uspon nevladinih organizacija kao pokretača tzv. lijevih prostora. Ispostavlja se da su nevladine organizacije često elitne institucije, strukturirane odozgo prema dolje, oslonjene na financijere koji limitiraju djelovanje. To se uvelike razlikuje od klasičnih lijevih organizacija poput sindikata, masovnih organizacija koje su gradile moć kroz svoj način organiziranja. Nevladine organizacije neprestano pecaju na ideji zajednice, zajednica u ime kojih govore, zajednica s kojima komuniciraju, ali zapravo ne uspijevaju u pogledu masovnog angažmana i stvarnog zajedništva. U praksi se događa da nevladine organizacije više komuniciraju među sobom i rade stvari koje se dopadaju profesionalcima unutar tih mreža. Poznata teoretičarka rada Jane McAlevey kaže da nema prečaca za izgradnju političke moći. Potrebne su nam organizacije masovnog članstva koje su demokratski vođene i okrenute prema van.
Bidenov klimatski plan zove se Build Back Better Act i gotovo je u potpunosti okrenut porezima i kreditima privatnom kapitalu za razvoj obnovljive energije, vođen Wall Streetom i antisindikalnom politikom
Dotaknimo se sada onoga što nam treba, potencijalnih puteva i rješenja. Možemo li kratko analizirati Green New Deal kao jedan od takvih pokušaja? Što je dobro napravljeno, što je moglo biti bolje?
Velik dio povijesti klimatskog pokreta bio je usmjeren na širenje znanja ili potrebu za individualnom žrtvom, i u tom je svjetlu Green New Deal bio napredak. Bavio se dvostrukom krizom s kojom se suočavamo, klimatskom krizom i siromaštvom, nejednakošću i nesigurnošću radničke klase. Uzeo je u obzir klimatske mjere, jamstva za radna mjesta, zdravstvenu zaštitu koju još uvijek nemamo u toj barbarskoj zemlji. Bio je to pokušaj klimatskog programa radničke klase, programa koji će materijalno poboljšati živote mase ljudi. Nažalost, kandidat koji ga je najglasnije podržao, Bernie Sanders, izgubio je, a kandidat koji ga se odrekao, Joe Biden, pobijedio. Cijela teorija Green New Deala bila je da masovna javna ulaganja možete provesti samo ako osvojite državnu vlast, a to se nije dogodilo. Kada počnete provoditi program, počinjete graditi većinu i masovnu bazu vezanu za klimatske akcije. Nismo uspjeli isporučiti ta masovna poboljšanja. Bidenov klimatski plan, koji neće biti proveden jer ga ne može provući kroz Kongres, zove se Build Back Better Act, i gotovo je u potpunosti okrenut porezima i kreditima privatnom kapitalu za razvoj obnovljive energije, vođen Wall Streetom i antisindikalnom politikom.
Sindikati visokih emisija
Kada govorimo o izgradnji masovne podrške za klimatsku politiku, koliko je važno da se ljudi ne osjećaju materijalno ugroženima? Je li to glavni razlog dosadašnjeg izostanka masovne potpore?
Desnica je uspjela učinkovito oslikati svu klimatsku politiku kao stvar liberalnih ekologa koji pokušavaju uništiti naše načine života. U knjizi tvrdim da je desnica ta koja je u borbu protiv klimatskih promjena unijela klasnu politiku, oni uvijek govore o poslovima, o troškovima života, o tome koliko će nam što ekonomski naštetiti. Budući da Green New Deal nije realiziran, desnica ga je strpala u koš s nizom istih liberalnih stvari. Radnička klasa u SAD-u je jako demobilizirana, atomizirana i nemaju puno dokaza da su kroz politiku moguća poboljšanja velikih razmjera. Vivek Chibber u novoj knjizi "Suočavanje s kapitalizmom: kako svijet funkcionira i kako ga promijeniti" tvrdi da moramo puno više razmišljati o rezigniranosti radničke klase. Ljudi su se pomirili s činjenicom da je sustav loš i da tu ništa ne mogu učiniti. Kao netko tko je išao od vrata do vrata za Sandersa, to je nešto što sam stalno čuo. To nam također pokazuje da je teško obnoviti pokret radničke klase kroz cikluse izbora. Velike organizacije moraju biti na prvom mjestu, obnova sindikata i radničkih stranaka koje su ugrađene u živote ljudi na dnevnoj osnovi. Ljudi moraju vidjeti da im pokret može poboljšati živote. Ne samo čuti da zaslužuju bolje živote, nego vidjeti da ih mogu izboriti kroz kolektivno organiziranje.
Važne su vam i internacionalističke perspektive. Koji su modeli, putevi prema globalnoj (klimatskoj) solidarnosti radničke klase?
Ono što je medijski najprisutnije, a to su globalne konferencije o klimi, uglavnom su nemoćan prostor. Najveća prepreka međunarodnoj klimatskoj suradnji bila je moja zemlja, koja desetljećima dosljedno blokira svaku vrstu značajnog i obvezujućeg sporazuma. Ti su klimatski dogovori sve više isprazan spektakl. Ono što možemo pokušati činiti jest graditi internacionalističke pokrete radničke klase. U zaključku knjige pokušavam reći da ne moramo ponovno izmišljati kotač, socijalisti na različite načine prakticiraju međunarodnu solidarnost duže od jednog stoljeća. Naravno, te pristupe treba dalje razvijati i poboljšavati, ali imamo nacrte djelovanja. U ovom trenutku krize govorimo o nužnoj solidarnosti ljudske vrste.
Možemo li navesti neke konkretne poticajne primjere?
Uzmimo za primjer Kubu i njihove zdravstvene programe diljem svijeta, svakako se time možemo inspirirati. Važno je reći da su nam u internacionalnom povezivanju nužni industrijski sindikati. Iako su mnogi od njih konzervativni i problematični, oni su u srži klimatske transformacije, koja u osnovi ovisi o industrijskoj proizvodnji energije. Radnici koji vode naše električne sustave često nisu uključeni u pokret za klimatsku pravdu, a to je problem. Kao dobar primjer istaknut ću američku organizaciju Trade Unions For Energy Democracy, koja je uspostavila veze sa sindikatima diljem svijeta, od Južne Afrike do Nigerije. Provode istraživanja i izrađuju studije slučaja koje pokazuju da se i radnici u industrijskim sindikatima mogu organizirati oko klimatskih pitanja, pa su se tako radnici u Južnoj Koreji organizirali za zatvaranje elektrana na ugljen. Mnogi koalicijski koraci prema radnicima u pokretu za klimatsku pravdu trenutno uključuju tzv. sindikate s niskim emisijama, poput sindikata učitelja, koji su prirodni saveznici u ovoj borbi. To je sve dobro, ali trebamo tzv. sindikate visokih emisija, moramo se organizirati u strateškim sektorima. Jane McAlevey dosta piše o nužnosti organiziranja u strateškim sektorima, a za klimu su energetski sektori ključni.
Često kažete da niste jedini s odgovorima, a i u ovom ste razgovoru spomenuli radove brojnih kolega. Imate li još kakvu preporuku?
Već sam je spomenuo, ali svakako McAlevey o radničkom organiziranju. Uputio bih i na organizaciju Labor Notes, osnovanu 1979., koja je dragulj američkog radničkog pokreta. Imaju puno alata, programa, radionica i sjajnu knjigu "Principi uspješnog organiziranja". U tom kontekstu preporučujem i članak Leigha Phillipsa "Radničke kute, zeleni poslovi".
