Novosti

Kultura

Mate Škugor Postojala je i drugačija, pametnija i kulturnija Hrvatska

Bila je to Hrvatska koju su stvarali oni koji su se svojevremeno othrvali okovima SUBNOR-a koji je u pravilu kočio promjene, Hrvatska koju su počeli voditi inženjeri i doktori znanosti, sposobni ljudi koji su svoju dužnost shvaćali kao društveno koristan posao. Ne znam kamo su oni 1990. nestali, ali ne vjerujem da su se našli bilo u HDZ-u bilo u SDP-u, kaže koncertni promotor u povodu svoje knjige "Glazba za žedno uho"

Large skugor petar glebov

(foto Petar Glebov/PIXSELL)

Život s glazbom i za nju lajtmotiv je knjige "Glazba za žedno uho" Mate Škugora, iza kojeg su više od dva desetljeća koncertnog promotorstva, započetog još 1996. u utrobi zagrebačkog Kluba studenata elektrotehnike (KSET), na čijem je domicilnom Fakultetu elektrotehnike i računarstva naš sugovornik i diplomirao. Škugor je organizirao više od tisuću koncerata i pokrenuo nekoliko važnih festivala, koji su mijenjali muzičku i (opće)kulturnu sliku Zagreba i Hrvatske. Knjiga je prožeta autobiografskim crticama, ali i zapažanjima o politici 1990-ih i danas.

- Imao sam sreće da sam odmak od posla kojem sam bio posvećen pune 22 godine odlučio napraviti prije zamalo tri godine, pa me aktualna situacija s virusnom pandemijom, koja je preko noći zaustavila čitav svijet i zbog koje je koncertna industrija i dalje na aparatima, nije toliko šokirala. Stvarno ne znam što bih napravio da sam prije tih godinu i pol bio vezan isključivo uz glazbu. Ovako je i diploma koju sam prije više od dvadeset godina poklonio roditeljima napokon dobila svoj puni smisao - kaže nam Škugor, koji danas radi u jednoj IT tvrtki na razvoju digitalnih usluga i dizajnu mobilnih aplikacija.

U knjizi dajete gotovo recenzivne oglede o albumima i bendovima koji su na vas utjecali: Talking Heads, The Stooges, Buzzcocks, The Fall, Hüsker Dü, The Jesus Lizard, Fugazi, Mark Lanegan, The National, kanadski NoMeansNo koji je, usput rečeno, bio i vaš svadbeni bend. Pišete o fascinaciji free jazzom i izvođačima poput Petera Brӧtzmanna i Kena Vandermarka, o različitim anegdotama s muzičarima iza pozornice. Možete li neku dodatno izdvojiti?

Koncept koji sam nakon početne skepse oko pisanja knjige predložio uredniku Kreši Blaževiću bio je da priču ispričam kroz prizmu albuma koji su tu istu priču stvarali i desetak godina prije nego što je pokrenuta. Tako je knjiga dobila i svojevrsnu autobiografsku crtu, a istovremeno sam je odlučio iskoristiti i za prikaz našeg društva i pripadajućih mu nekadašnjih i sadašnjih vrijednosti. Kako se priča razvijala, tako je uključivala sve više onih izvođača koji su mi bili životno bitni i s kojima sam se konačno i upoznao, sprijateljio i započeo suradnju. NoMeansNo su jedni od njih i jedni od najbitnijih, pa mi zato i dandanas djeluje nevjerojatno da su svirali na mom punk rock vjenčanju u KSET-u. Jako je puno anegdota koje su ostale neispričane naprosto zato što izvođači uz koje su vezane, odnosno njihovi albumi nisu našli svoje mjesto u knjizi. Jedna takva je i ona oko sjajnog američkog kantautora Williama Elliotta Whitmorea. Dotični je naime imao uvjerljivo najoriginalniji popis želja kakve su nam izvođači slali u vidu tzv. ridera. U njegovom slučaju bile su to nevjerojatne činjenice da jede svaki treći dan i da će mu umjesto hrane vjerojatno biti dovoljno pivo. Ni na smještaju nije inzistirao, što se njega ticalo mogao je spavati i na pozornici po završetku koncerta, jedino na čemu je inzistirao bila je boca viskija. Na kraju stvarno ništa nije jeo, prehranio se tog dana s nekoliko piva, bocu viskija je podijelio s publikom, a na jedvite jade smo ga uspjeli nagovoriti da umjesto u klubu prespava u hotelu.

 

Slučaj SAS-a Zadar

Bio sam u dilemi u kojoj mjeri priču zagaditi politikom, ali na kraju mi je nagon govorio kako treba iskoristiti svaku priliku da bi se ukazalo na bezgranično licemjerje hrvatske politike. Prije svih HDZ-a, koji više od 30 godina vrti jednu te istu mantru

Kako biste ocijenili ostavštinu festivala čiji ste bili pokretač ili važan sudionik: NO Jazz festivala, Žednog uha, šibenskog Terranea i naposljetku SuperUha? Iz knjige saznajemo da vam je onomad i Grad Zagreb prilično srezao novac za projekte, a ni Ministarstvo kulture nije vam bilo blagonaklono. U kolikoj su zapravo mjeri gradske i državne pa i lokalne institucije kumovale njihovom gašenju i jesu li festivali danas tek roba s rokom trajanja?

Ne mogu ocijeniti ostavštinu projekata koje sam pokretao i vodio, to morate pitati nekog drugog. Mogu jedino spomenuti ono čemu sam svojevremeno svjedočio, a u pitanju je transformacija dotad uobičajene publike jazz koncerata, čiji je prosjek starosti tijekom devedesetih bio iznad pedeset godina. Kako je s vremenom na jazz koncertima u našoj organizaciji, a pogotovo na NO Jazz festivalu, počela prevladavati studentska publika, tako se taj prosjek postupno spuštao, da bi na kraju završio debelo ispod brojke trideset. NO Jazz festival je nastao i razvijao se na zdravim temeljima i sigurno bi i danas postojao da politika nije rekla svoje i preko noći ga ostavila bez ikakve potpore. Udio javnog novca u budžetu ovog festivala iznosio je manje od 25 posto, što dovoljno govori o održivosti njegovog koncepta, jer je kod sličnih projekata udio javnog novca i do triput veći, ali bez tih sto tisuća kuna jednostavno nismo mogli, pa sam ga na kraju bio prisiljen ugasiti. Rekao sam sebi te 2010. da ga samo stavljam u hibernaciju, ali evo, ta hibernacija traje već jedanaestu godinu.

Neposredno pred početak rata 1991. bili ste, doznajemo iz knjige, redovni ročnik u JNA, naslućujući na Baniji krvavi raspad bivše države. Kako danas gledate na devedesete i vladavinu HDZ-a, ali i na aktualne prijepore oko zabrane ustaškog pozdrava "Za dom spremni"?

Zahvaljujući nevjerojatnom spletu okolnosti, pred sam početak rata postao sam pripadnik antiterorističkog voda Vojne policije, koji je između ostalog imao zadatak osiguravati visoke oficire tadašnjeg 10. zagrebačkog korpusa JNA. U više sam navrata čuvao generala koji je tim korpusom zapovijedao na njegovim putovanjima po Baniji ili do Plitvica, ali i ostale visokorangirane pripadnike jedinica iz tog korpusa. Bio sam klinac koji se slučajno našao u okruženju kojem ni po čemu nije pripadao, pa mi je glazba predstavljala bijeg u drugačiji, normalan život, koji sam do vojske živio. Prije koji dan prijatelj mi je uputio jedini prigovor da sam previše prostora u knjizi dao politici. Doista, moja je dilema u procesu pisanja bila u kojoj mjeri ovu priču zagaditi politikom, ali na kraju mi je nagon govorio kako treba iskoristiti svaku priliku da bi se ukazalo na bezgranično licemjerje hrvatske politike. Prije svih HDZ-a, koji već više od trideset godina vrti jednu te istu mantru o mraku u kojem se živjelo do njihovog dolaska, "zaboravljajući" pritom da su neke od najmračnijih stranica u povijesti SR Hrvatske ispisali upravo budući ponosni članovi te stranke, kao i da se velika većina njenih pripadnika jako lijepo snalazila u tom "mraku". Kako pas ne laje zbog sela već zbog sebe, tako su hadezeovcima i dalje, trideset godina nakon njegovog pada, usta puna komunizma. Također mi je nevjerojatno da se o notornom ustaškom pozdravu uopće raspravlja, a pogotovo činjenica da Europska unija njegovo korištenje i dalje tolerira. Bojim se da to više govori o EU-u nego o aktualnoj hrvatskoj vladi u kojoj, uzgred budi rečeno, i dalje sjede pripadnici naroda koje se pod tim istim pozdravom pokušalo istrijebiti. Znam da se u politici često rade kompromisi, ali moraju postojati granice preko kojih se ne prelazi. Kod nas ih očito nema.

Pišete da je nekada davno postojala drugačija, pametnija i kulturnija Hrvatska od ove današnje. Na što konkretno mislite?

Bila je to Hrvatska koju su stvarali oni koji su se svojevremeno othrvali okovima SUBNOR-a koji je u pravilu kočio promjene, Hrvatska koju su počeli voditi inženjeri i doktori znanosti, sposobni ljudi koji su svoju dužnost uistinu shvaćali kao društveno koristan posao, a kulturu i umjetnost kao bitne životne sastavnice. Kamo su ti i takvi 1990. nestali, ne znam, ali ne vjerujem da ih je, s obzirom na sve ono što su stvorili, bilo baš tako malo, jednako kao što ne vjerujem da su se našli bilo u HDZ-u bilo u SDP-u. Za primjer ću navesti jednog takvog čovjeka jer me uz njega veže, doduše posredno, ali ipak osobno iskustvo. Naime, naveo sam u knjizi kako mi je otac 1980-ih godina radio kao vozač u tadašnjem šibenskom Okružnom sudu. Svakih nekoliko mjeseci odlazio bi na službeni put u neki drugi hrvatski grad u kojem su se sastajali predsjednici Okružnih sudova SR Hrvatske i gdje bi, između ostalog, zajedno posjetili neki od tamošnjih privrednih subjekata. Kada je na red došao Zadar, dobro se sjećam šoka na licu oca dok je majci prepričavao ono što je doznao i vidio u tvornici specijalnih alatnih strojeva, poznatijoj kao SAS Zadar. Tvornicu je opisao kao nešto najurednije i najorganiziranije što je ikada vidio, s čišćim i uređenijim sanitarnim čvorom od najboljeg hotela u kojem je dotad odsjeo, a odsjedao je zajedno s predsjednikom suda mahom u onima s 4 ili 5 zvjezdica. Kazao je i da direktor te tvornice ima problem s lokalnim komunističkim čelnicima koji nikako nisu mogli provariti činjenicu da čistačica u SAS-u ima znatno veću plaću od njih. Pričalo se tada među sucima kako im je ovaj trn u oku jer je od SAS-a napravio pravu i očito prvu ozbiljnu kapitalističku tvrtku u Jugoslaviji, u kojoj su radnici bili plaćeni prema učinku, ali da mu ništa ne mogu jer je preuspješan. E onda je došla 1990. i oni kojima je smetao Stanislav Antić, čovjek za kojeg se ispostavilo da je tijekom 1980-ih izgradio moderni Zadar, mahom su iz SKH prešli u HDZ i napokon dočekali svoj trenutak te ga ubrzo na perfidan način smijenili s direktorskog mjesta. Firmu su usred rata privatizirali, potom rascjepkali na nekoliko manjih, koje su onda nakon prodaje postupno uništene. Pitanje je koliko je još bilo Stanislava Antića s kojima se nekadašnji talog Saveza komunista Hrvatske, danas znan kao HDZ, obračunao 1990. i 1991., ali ako bih trebao izabrati jedan simbol gospodarsko-društvene propasti ove zemlje, onda je to za mene SAS Zadar. Probajte samo zamisliti da su umjesto zavidnih i nesposobnih komunističkih aparatčika o našim sudbinama 1990. počeli odlučivati ljudi poput Stanislava Antića. Sigurno danas ne bih pričao o tome da je nekada davno postojala drugačija, pametnija i kulturnija Hrvatska, već bih u toj i takvoj Hrvatskoj živio.

 

Bojim se da će trebati i vremena i upornosti da se vrati koncertna ponuda kakvu je Zagreb donedavno imao. Novac namjerno ne spominjem, jer ne vjerujem da će glazbeni promotori dobiti odgovarajuću institucionalnu potporu

Probuđeni Šibenik

Kada spominjete lokalne uspjehe, upravo na jednom šibenskom portalu čitamo sjećanja sudionika na prvi Terraneo koji je održan prije deset godina. Za njega se kaže da je bio početak uspona današnjeg Šibenika pa izgleda da ste i vi – ne samo šibenskim rođenjem i velikim dijelom školovanja – zaslužni za taj progres?

Drago mi je vidjeti da se taj grad svojevremeno probudio te da i u ovim teškim vremenima stvara kvalitetne kulturne sadržaje. Nisam siguran u kojoj smo mjeri moji tadašnji partneri iz Terranea i ja za to zaslužni, ali sam siguran da je jedan od njih – Hrvoje Jelković – pokretanjem kluba Azimut odigrao ključnu ulogu u društvenom životu tog grada. Bojim se jedino da oni koji Šibenikom upravljaju to i dalje ne vrednuju na adekvatan način.

Već smo spomenuli da su zbog pandemije koronavirusa promotori i izvođači osuđeni na snalaženje i kompromise. Hoće li i na koji način kultura i glazba uspjeti preživjeti?

Bojim se da će trebati i vremena i upornosti da se vrati koncertna ponuda kakvu je Zagreb donedavno imao. Novac namjerno ne spominjem, jer ne vjerujem da će glazbeni promotori dobiti odgovarajuću institucionalnu potporu, tako da je za njih bolje da na državu ne računaju. S druge strane, vidimo i u svijetu i kod nas da je kod brojnih glazbenika ova teška situacija pobudila kreativnost, tako da u nadolazećem razdoblju očekujem brojna nova vrhunska glazbena izdanja i projekte.

S obzirom na promociju brojnih glazbenih imena i stilova koje ste, kako rekoste, ponajprije zbog vlastite znatiželje dovodili na domaće pozornice, vjerojatno ste utjecali na glazbeni ukus mnogih generacija, možda i vlastite djece. Na koji način danas mladi mogu doći do dobrih sadržaja, ne samo glazbenih, i kakvi kriteriji vladaju po tom pitanju?

Istina je da sam se tim poslom bavio u prvom redu zbog sebe i često navodim kako se, srećom, s vremenom pojavljivalo sve više onih kojima su se sviđali izvođači koje sam dovodio, što mi je i omogućilo da se time bavim toliko dugo. U kojoj sam mjeri utjecao na ukus drugih, stvarno ne mogu suditi, a na ukus vlastite djece ni ne pokušavam utjecati. Odgajamo ih tako da budu slobodni i razmišljaju svojom glavom, ni na kraj pameti mi nije da im nešto namećem, a pogotovo ne glazbu. Stjecajem okolnosti kći mi je do nekih meni dragih izvođača došla sama preko serija i filmova koje je gledala mahom na Netflixu, što mi je otkrilo važnost takvih internetskih servisa kao svojevrsnih filtera u beskonačnoj ponudi sadržaja kakva danas postoji.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više