Koliko god da je koncept nacionalnih paviljona promašen, najveća svjetska umjetnička izložba Venecijansko bijenale i dalje se ne može od njih odmaknuti. Kao ni od politike i globalnih odnosa. Međutim ove godine je, u odnosu na nekoliko prethodnih izdanja, potpuno završena spektakularizacija kulture i jasno istaknuta tržišna logika Bijenala, koje je postalo sličnije kakvom umjetničkom sajmu koje zbog tehnološkog aspekta ima i karakter tehnološkog zabavnog parka. Uostalom i sam naslov 58. Venecijanskog bijenala, navodna kineska kletva ‘Dabogda živjeli u zanimljivim vremenima’, može se shvatiti cinično, zloslutno, ali i bukvalno. Ovogodišnji kustos Ralph Rugoff u opisu kuratorske vizije napisao je da će njegov koncept uključivati umjetnička djela koja se osvrću na egzistencijalnu nesigurnost, uključujući nesigurnost i u širem smislu, koja se najbolje vidi kroz nestanak tradicije i nečega što on naziva ‘poslijeratnim poretkom’. Time je naglasio da je za njega umjetnost samostalno polje koje nema snagu u domeni politike. Kapitulacija je unaprijed potpisana izjavom da umjetnost ne može zaustaviti uspon nacionalističkih pokreta i autoritarnih vlada diljem svijeta, ali nas kroz dijalog može naučiti kako živjeti i razmišljati u zanimljivim vremenima. Hvala mu na tome, ali, kao što ćemo pokazati, i ove godine u Veneciji se isprepliću umjetnost i politika na svim mogućim nivoima.
Cristoph Büchel je ove godine izložio rad ‘Barca Nostra’, olupinu broda u čijoj je utrobi 2015. na strašan način poginulo više od 700 izbjeglica. Teško je oteti se dojmu da je riječ o jeftinoj provokaciji koja sama sebi postaje svrhom
S duge strane, ovaj Amerikanac, inače direktor londonske Galerije Hayward, napravio je dva važna iskoraka: prvi put su predstavljeni isključivo živi umjetnici i prvi put polovicu umjetnika čine žene. Činjenica je i da žiri i kritika smatraju da je Zlatni lav posve zasluženo otišao u ruke snimatelju i video umjetniku Arthuru Jafi, koji se do skoro nalazio izvan institucionalizirane umjetnosti, a široj javnosti je poznat najviše kao snimatelj. Jedan je od osnivača produkcijske kuće TNEG koja je potpisala sada već kultni spot Jay-Zja za pjesmu ‘4:44’. U umjetničkom smislu najvažnije su suradnje koje je ostvario s redateljicom Julie Dash i Spike Leejem. Prošle godine Jafa je realizirao četrdesetominutni esej ‘Bijeli album’ u kojem koristi različite video isječke iz povijesnih fotografija, spotova, dokumentaraca, memeova, nadzornih kamera, mobitela kako bi istražio rasizam u SAD-u, koji je svojevrsni izokrenuti nastavak njegovog prethodnog filma ‘Ljubav je poruka, poruka je smrt’.
Kritika je ocijenila da se među nacionalnim paviljonima osjetio otpor prema sveprisutnim nacionalističkim narativima, što je posebno izraženo u kanadskom i finskom paviljonu. Nagradu za najbolji nacionalni paviljon osvojila je Litvanija. U napuštenom pomorskom skladištu u Castellu tri autorice, kazališna redateljica i filmska autorica Rugilė Barzdžiukaitė, scenaristica Vaiva Grainytė i kompozitorica Lina Lapelytė postavile su ‘Sunce i more (marina)’, spektakularni performans koji publika promatra iz gornjeg rakursa, s balkona. Smješten između mizanscenskog kretanja, performansa i opere, prema mišljenju velikog dijela kritike i javnosti s pravom je postao pobjednik Bijenala.
Svako Bijenale u sebi sadrži nevjerojatno impozantne primjere produkcije, ali ove godine posebno je vidljiva enormna količina uložene energije i novca. Tu su uvijek uzbudljivi radovi Sun Yuan i Peng Yu, poput ‘Ne mogu si pomoći’, gdje gigantska robotska ruka čisti prolivenu crvenu tekućinu. Rad koji kod publike izaziva strah od mašina - od nečeg nepoznatog i zastrašujućeg.
U Veneciju se vratio i Cristoph Büchel, čovjek koji je 2015. godine nekadašnju katoličku crkvu Santa Maria della Misericordi pretvorio u džamiju, čime je otvorio mnoga važna pitanja, ali i zaradio ozbiljne prijetnje, uključujući one od gradskih vlasti u Veneciji, o čemu su Novosti već tada pisale. Njegovu umjetničku strategiju predstavlja i činjenica da svoje radove ne komentira i medijima ne daje intervjue. U Arsenalu je ove godine izložio rad ‘Barca Nostra’, olupinu ribarskog broda u čijoj je utrobi 18. travnja 2015. godine na strašan način poginulo više od 700 ljudi. U kontekstu činjenice da je danas nemoguće plasirati vijest, tekst ili fotografiju o svakodnevnom stradanju izbjeglica, na čiju smo patnju postali nijemi, akcija dovlačenja ovog broda sa Sicilije mogla bi se promatrati kao hvale vrijedna gesta. Svojevremeno je za izvlačenje potonulog broda i identifikaciju poginulih talijanska vlada odvojila devet i po milijuna eura, a godinu dana kasnije talijanski premijer Matteo Renzi predložio je da se brod pošalje i izloži u Briselu kao mjestu odakle se kreiraju restriktivne europske politike. Kustosica ovog projekta Maria Chiara di Trapani također medijima detaljno opisuje nabavku broda i objašnjava financijski aspekt projekta u nastajanju. Iako je oko samog broda i memorijalizacije stradanja već vođena politička debata, jedino je Büchelu pošlo za rukom da ga dovuče u Veneciju. Iako je razljutio mnoge, uključujući zamjenika premijera i ekstremnog desničara Mattea Salvinija koji je rad nazvao manipulacijom, teško je oteti se dojmu da je riječ o jeftinoj provokaciji koja sama sebi postaje svrhom. Jer kako drugačije objasniti činjenicu da pored broda ne postoji nikakva oznaka ili opis, ali stoje policajci koji zabranjuju približavanje? Masa pored broda prolazi ignorantski, tek poneki tamo u vrućem svibanjskom danu potraže sjenu. U kafiću preko puta, umjetnici na suncu lijeno ispijaju aperol spritz. Nema tu previše razlike u odnosu na našu svakodnevicu, ali upravo zbog nedostatka artikuliranog plasmana priča je ostala fokusirana na brod kao instalaciju. Mediji netočno izvještavaju da je brod ubio nesretne ljude, prešućujući činjenicu da su za njihovu smrt krive restriktivne politike EU-a. Nema nigdje priče o tome da se prema podacima IOM-a samo od početka ove godine u Sredozemnom moru utopilo 94 ljudi. I tu zapravo vidimo da je Büchelu važnija provokacija za koju je odabrao jeftin štos i pogrešan događaj.
Da polje umjetnosti nije i ne može biti autonomno od politike pokazao je i primjer Venezuele. Ispred njihovog zaključanog paviljona stajali su neraspakirani radovi umjetnika, dok su u dvorištu paviljona ležale nakupine smeća i ostaci građevinskog materijala. Četvero umjetnika - Natalie Rocha Capiello, Ricardo García, Gabriel López i Nelson Rangelosky - trebali su sudjelovati izložbom naziva ‘Metafora tri prozora’. Realnost je uvijek surovija i točnija od umjetnosti, a cijela priča mogla bi se nazvati ‘Metafora jednog paviljona’, koji se u ovom slučaju nalazi na jednoj od najreprezentativnijih lokacija u Giardiniju, tek nekoliko metara udaljen od najmoćnijih država svijeta. Kao i Venezuela uostalom.
Među paviljonima nekadašnjih država Jugoslavije posebno se ističe onaj Bosne i Hercegovine, gdje svoj rad ‘Zenička trilogija’ predstavlja Danica Dakić
Grupa mladih alžirskih umjetnika gerilski je postavila svoj paviljon, protestirajući time protiv odluke alžirskih vlasti, donesene u zadnji tren, da odustanu od debitantskog pojavljivanja na Bijenalu. Umjetnici su akcijom uspjeli prikupiti sredstva potrebna za osnivanje paviljona koji se nalazi nedaleko od Giardinija, pa nije čudno da su u svojim radovima prikazali otpor, ali i rezigniranost prema današnjici. Šteta je da Venecijansko bijenale nije uvrstilo njihov paviljon u službeni program, ali jeste ovogodišnjeg debitanta Ganu, koja je osvojila srca publike.
U političkom smislu uvijek je zanimljivo pogledati i situaciju među regionalnim paviljonima. Hrvatsku ove godine u novom paviljonu predstavlja Igor Grubić radom ‘Tragovi nestajanja (u tri čina)’ u kojem kroz fotografske eseje prati tranzicijske procese koje umjetnik snima više od jednog desetljeća. Fotografija je u fokusu i albanskom umjetniku Albanu Muji koji izlaže video instalaciju ‘Obiteljski album’ u kojem intervjuira nekadašnju djecu izbjeglice. Kosovsko profiliranje i predstavljanje kroz suvremenu umjetnost posebna je tema, pogotovo imajući u vidu činjenicu da će se Manifesta 2022. godine održati u Prištini. Srpski mediji neovisni nastup Kosova doživljavaju kao provokaciju, dok istovremeno slave svoj postav koji se nalazi u Giardiniju, u prostoru nekadašnjeg jugoslavenskog paviljona. Srbiju ove godine predstavlja Đorđe Ožbolt, slikar s londonskom adresom, koji u svome radu, kako sam kaže, kombinira povijesno-umjetničke teme i bizarni humor. Za Bijenale je napravio mozaik i seriju slika i skulptura pod naslovom ‘Povratak gubitka memorije’ u kojima se potpuno kaotično izmjenjuju sladoled, majmun, spomenik u Jasenovcu, plaže…
Čitav proces odabira pratile su afere, a prije svega netransparentnost koja je dovela do odluke dvije najvažnije srpske institucije suvremene umjetnosti, Muzeja savemene umetnosti u Beogradu i Muzeja savremene umetnosti Vojvodine u Novom Sadu, da se povuku iz programskog savjeta i procesa odlučivanja. Nakon toga odabrani su Kuća legata i Udruženje građana ‘Nedelja dizajna’, koji su umjetnika i predložili na konkursu, za koji su mnogi na društvenim mrežama tvrdili da je namješten. Riječ je o institucijama koje do sada nisu imale nikakvo međunarodno iskustvo.
Srpski ministar kulture Vladan Vukosavljević, inače poduzetnik, nazvao je komentare struke ‘pravno neukim i djetinjastim’. Podsjetimo, riječ je o čovjeku kojem je prvi posao u kulturi bilo vođenje Sekretarijata za kulturu Grada Beograda od 2013. do 2016. i u čijem je mandatu ostavku dala ravnateljica Kulturnog centra Beograda Mia David, a koncept nekada značajnog Oktobarskog salona u potpunosti je promijenjen. Široj javnosti poznat je po svom doživljaju kulturnih politika: borbi za očuvanje ćirilice i ideji o osnivanju muzeja genocida nad Srbima. Kritičar Saša Ilić nazvao ga je srpskim odgovorom na bivšeg notornog hrvatskog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića koji s Vukosavljevićem svakako dijeli antikomunističke stavove i otpor prema nezavisnoj kulturnoj sceni. U svakom slučaju, nastup Srbije svjetlosnim je godinama daleko od nekadašnjeg sjaja i nagrada kojima je ovaj prostor svjedočio.
Među paviljonima nekadašnjih država Jugoslavije posebno se ističe onaj Bosne i Hercegovine, gdje svoj rad ‘Zenička trilogija’ predstavlja Danica Dakić. Priča je to o industrijskoj Zenici u kojoj ključno mjesto zauzima motiv gradskog pozorišta putem kojeg umjetnica uspostavlja odnos s idejom totalnog teatra Waltera Gropiusa, pričajući nam tako priču o gradu koji je predstavljao srce modernističkog razvoja Jugoslavije. Željezara kao okosnica razvoja ovog grada nekada je zapošljavala 25 hiljada ljudi, dok je danas u njoj zaposleno tek 1.700 radnika, ali je nedostatak brige sadašnjih vlasnika za javno zdravlje doveo do toga da je stupanj zagađenosti zraka isti kao i prije nekoliko decenija. Nakon stotina radova koji našim domaćim autorima produkcijski ostaju nedostižni, rad Danice Dakić pokazuje da spektakl nije presudan za snagu umjetničkog djela.
Ove godine odustalo se od diskurzivnih programa, simulacije politike kroz javna čitanja Marxovog ‘Kapitala’ ili rasprave o samoj prirodi umjetnosti. Međutim, od politike se ne može pobjeći, koliko god da se umjetničkog dima pusti pred posjetitelje. Ali neke stvari se na Bijenalu nikada ne mijenjaju, uostalom kao ni naša minimalna očekivanja. Kao što kaže jedan kolega umjetnik: ‘Što ti je ljudski optimizam. U Veneciji je uvijek isto, pa opet se iznova nadam.’
I zaista, gotovo pa tradicionalno na vernissageu je opet padala kiša, u redovima se čekalo ispred britanskog paviljona, zabave su trajale do kasno u noć, pričalo se o angažiranosti umjetnika, dogovarali su se poslovi i tapšalo po ramenu. Očekivanja od Bijenala uvijek su dakle ista, minimalna. Zato je svako iznenađenje ohrabrujuće. A preporuka je pronaći smještaj u susjednom Mestreu jer, osim što je jeftinije, ovaj grad i njegova realnost prekidaju ‘magiju Venecije’, dok grupa migranata pored željezničkog kolodvora poručuje ‘Dabogda i vi živjeli u zanimljivim vremenima’.
