Napisati tekst o umjetničkim sadržajima na najstarijem svjetskom bijenalu, onome u Veneciji, nezahvalan je posao. U svega nekoliko dana nemoguće je posjetiti, konzumirati i procesuirati sve što se za vernisaža zbiva u 89 nacionalnih paviljona i na 44 popratna događanja. Ove je godine Bijenale otvoren 9. svibnja, po 56. put – pobjedničkim je paviljonom proglašen armenski, a Zlatnog lava kao najbolji umjetnik dobio je Adrian Piper. Posebno su spomenuti nedavno preminuli njemački filmaš i teoretičar Harun Farocki, Abounaddara kolektiv iz Sirije i alžirska umjetnica Massinissa Selmani. Venecijanski bijenale održava se u gradu za koji njegovi stanovnici kažu da je odavno mrtav.
- Danas u Veneciji živi svega 56.000 stanovnika, a grad godišnje posjeti 26 milijuna turista. Moji generacijama žive ovdje i zato sam ostao. A i zbog posla, da budem iskren. Međutim, nisam siguran da će moja djeca nastaviti živjeti ovdje - objašnjava nam konobar Alberto Contarini, vlasnik male zalogajnice u Castellu gdje se još nazire dašak normalnoga, svakodnevnog života.
Umjetnički radovi u Veneciji oslikavaju, čini se, apokalipsu suvremenoga neoliberalnog svijeta. Usprkos ili upravo zbog toga, tržište umjetnina doima se stabilnijim nego ikada
Nasuprot tom konzerviranom miru, u tjednu otvorenja Bijenala na stotine je specijalnih događaja zatvorenog tipa za odabrane: VIP-zabave, posebni brunchevi za novinare, noćne zabave posve suprotne socijalnoj umjetnosti koja na ovogodišnjoj izložbi pokušava rasvijetliti neke društveno-političke fenomene. U bijenalsko se vrijeme u Veneciji okupi na stotine kolekcionara i trgovaca umjetninama, za koje je ta smotra ponajprije sajamski događaj. Većinu izloženih radova može se rezervirati za kupnju, jer je direktna prodaja ukinuta 1968. godine. Stoga ne čudi što upravo oni formiraju umjetnički ukus Bijenala: njihovi kriteriji postaju najmjerodavniji pri ocjeni radova, a u distribuciju ulaze samo ona djela koja zadovoljavaju te trenutačne trendove. U prilog tome govori i to da 17 od 136 predstavljenih umjetnika zastupa šest vodećih komercijalnih galerija: Gagosian Gallery, David Zwiner, Pace, Marian Goodman Gallery, White Cube i Hauser & Wirth. Iza većine paviljona stoje multimilijunaši izravno uključeni u produkciju umjetnosti, dok se države sve više povlače iz financiranja ovakvih projekata javnim novcem.
Ovogodišnja manifestacija nazvana je ‘All The World’s Futures’ i prvi ju je put u bijenalskoj povijesti koncipirao kustos iz Afrike, zbog čega je najavljena kao jedna od dosad najpolitičnijih: Okwui Enwezor želio je pokazati sve krize svijeta u kojem živimo.
- Sto godina nakon što su ispaljeni prvi pucnji u Prvom svjetskom ratu i 75 godina od početka Drugoga, globalni krajolik opet je razbijen u neredu, izmučen nasilnim nemirima i uspaničen spektrima ekonomske krize i viralnim paklom, secesionističkim politikama i humanitarnim katastrofama na otvorenom moru, pustinjama i pograničnim zonama, u kojima izbjegli i očajni ljudi pokušavaju pronaći utočište u naizgled mirnijim i prosperitetnijim državama. Svagdje netko pokreće novu krizu, produbljujući nesigurnost u svim svjetskim regijama, koje čine skok u pogledu - kaže kustos u svojoj izjavi. Dodajmo, Enwezor je u ovogodišnji koncept uključio i radove koji kritiziraju samo tržište umjetnosti.
Između 60 svjetskih bijenala i trijenala, ovaj u Veneciji svakako je najznačajniji događaj u svijetu umjetnosti. Ovogodišnji budžetski rekorderi su zasigurno Australci, koji su za obnovu svoga paviljona potrošili 7,5 milijuna dolara; Francuzi su samo u produkciju uložili 950.000 eura, od čega svega 300.000 javnih. Slično je i s drugim paviljonima, odnosno državnim novcem.
Na umjetničkom tržištu potražnju iniciraju oni koji imaju novac i žele ga uložiti u umjetnost. Po istoj ekonomskoj logici, suvremena umjetnost oblikuje se prema afinitetima i ukusu bogataške publike i konzumenata. Dileri barataju djelima koja imaju najbolju prođu na tržištu, a svi oni umjetnici koji ne žele sudjelovati u tome moraju sami tražiti alternativne načine distribucije, ali i produkcije. Uostalom, prema studiji o tržištu umjetnosti sociologinje umjetnosti Raymonde Moulin, ‘umjetnik se u ekonomiju integrira tako što se estetska vrijednost njegova djela preobražava u ekonomsku’.
Umjetnički radovi u današnjoj Veneciji oslikavaju, čini se, apokalipsu suvremenoga neoliberalnog svijeta. Usprkos ili upravo zbog toga, tržište umjetnina doima se stabilnijim nego ikada. U izvještaju koji je Artprice objavio za prošlu godinu, globalno tržište umjetnina doseglo je povijesnih 15,2 milijarde dolara, 26 posto više nego 2013., što je omogućeno prije svega standardizacijom ponude, internetskom prodajom, ali i špekulacijama i novim tržištima koja, prema procjenama, obuhvaćaju 70 milijuna ljudi diljem svijeta. Procjenjuje se da je lani otvoreno 700 novih muzeja; za svega 14 proteklih godina otvoreno je više takvih ustanova nego u prošlom i pretprošlom stoljeću!
Globalni krajolik opet je razbijen u neredu, izmučen nasilnim nemirima i uspaničen spektrima ekonomske krize i viralnim paklom, secesionističkim politikama i humanitarnim katastrofama – kazao je kustos Okwui Enwezor, želeći pokazati sve krize svijeta u kojem živimo
Takvim se pitanjima ne bave performeri koji svakodnevno u Areni, novoj pozornici unutar centralnog paviljona Giardinija, gotovo nepostojećoj publici čitaju tri toma Marxova ‘Kapitala’. Ideja je da se ponovno oživi Oratorium, prostor za retoričke debate, gdje bi se raspravljalo o kulturnim potencijalima društvene transformacije, no na to su snažno reagirali umjetnici i aktivisti koji se protive Bijenalu, nazivajući ovakvu uporabu Marxova djela blasfemijom i elitističkom zabavom – pritom su, dakako, zaboravili da se Marx odavno čita u različitim galerijama i da je njegov ‘Kapital’ još jedan proizvod koji se, lijepo upakiran, dobro prodaje u knjižari u sklopu Giardinija.
U službeni je postav Enwezor uvrstio i rad čiji je sastavni dio protest odigran ispred Muzeja Peggy Guggenheim u organizaciji GULF-a (Gulf Ultra Luxury Faction) i Gulf Labora: nekoliko desetaka demonstranata parolama poput ‘Priznajte radnička prava’ željelo je skrenuti pozornost na stravičan položaj migranata koji u Saudijskoj Arabiji rade na izgradnji muzeja Guggenheim Abu Dhabi i Louvre Abu Dhabi. Ondje se još jednom ‘utjelovljuje ideologija pokreta suvremene umjetnosti, a pokrovitelji svoj rang u tim sistemima pokazuju kultiviranim poznavanjem umjetničke ezoterike’, tumači sociolog umjetnosti Howard S. Becker. I ovogodišnja umjetnička smotra u Veneciji pokazuje da posjeduje veliku moć apsorpcije svakoga kritičkog mišljenja, čime svako propitivanje gubi smisao. Današnji svijet umjetnosti, kao nikada ranije, može asimilirati veliku količinu i najkritičkijih radova.
Jedan od radova koji su privukli veliku pozornost je onaj švicarskog umjetnika Christopha Büchela, koji je poznat po masovnim instalacijama (zastupaju ga Hauser & Wirth). Tijekom sedam mjeseci, Büchel je crkvu Santa Maria della Misercorida pretvorio u potpuno funkcionalnu džamiju, na čije su otvorenje došli i pripadnici muslimanske zajednice i diplomacije, a obratio im se imam koji je u duhu tolerancije propagirao univerzalnost vjere. Sam događaj pobudio je velik medijski interes zbog navodnih prijetnji ISIL-a, koji je i Veneciju uvrstio na listu svojih terorističkih ciljeva. S druge strane, pitanje je bi li takav projekt bilo moguće realizirati pod bilo kojom drugom zastavom osim islandskom, oznakom države s najmanjim brojem useljenika. Jer usprkos stoljetnoj trgovini Venecije s Dalekim istokom, nikada nije dopuštena gradnja džamije unutar šireg povijesnog centra grada, premda se procjenjuje da u venecijanskoj regiji živi oko 20.000 muslimanskih vjernika. Brüchel je odlučio da neće direktno komunicirati s javnošću, nego isključivo putem službe za takve odnose, čime je svjesno prepustio kontekstualiziranje svoga rada publici i kritičarima. Ipak, u svemu je najproblematičnije pitanje ograničene temporalnosti njegova projekta, jer će sa završetkom Bijenala nestati i džamija. Popričali smo o tome i s jednim od vjernika koji su došli na njezino otvorenje, migrantom iz Nigerije.
- Ovo je za nas jako nova i zanimljiva stvar. I imam je jako dobro govorio. Ali što nakon sedam mjeseci? Nas se tada nitko više neće sjećati. Malo je bilo čudno što su nas ljudi za vrijeme molitve promatrali i snimali. Nisam na to navikao i čini mi se da to nije baš dobra ideja - objašnjava 24-godišnji Adesola, koji u Veneciji živi već godinu dana.
Jedan od radova koji želi propitivati današnji svijet i migrantske politike je i onaj brazilskog umjetnika Vika Muniza, koji je konstruirao drveni brodić na koji je aplicirao natpise iz talijanskih dnevnih novina o posljednjim tragedijama migranata na Mediteranu, prilikom kojih je poginulo gotovo tisuću ljudi. U izjavi medijima umjetnik kaže da je njegov projekt ‘metafora za plovilo, nešto što vas spašava i prevozi s jednog mjesta na drugo’ te da želi javno ukazati na tu temu. No nije problem u tome što se visoka umjetnost bavi takvom temom, prije je u tome što je riječ o izrazito trivijalnom radu, u kojem je izostala kritika europskih politika i legislative, kojima se potiče nepomaganje i dehumanizacija migranata.
Nasuprot tome, nigerijski umjetnik Emeka Ogboh postavio je izuzetnu zvučnu instalaciju: afričke izbjeglica kojima je odbijen azil u Njemačkoj pjevaju dijelove himne države koja ih ne želi. Ogbohov rad diskretno dotiče promatrača/slušača i pokazuje emancipatorni potencijal umjetnosti, a istovremeno zadržava svoju političku snagu i propituje koja je naša uloga u svijetu u kojem živimo. Izuzetan je i rad čileanskoga fotografa Paza Errazuriza, koji se predstavio serijom vrlo snažnih i upečatljivih fotografija.
I dok migranti po Veneciji prodaju lažne Gucci torbice i selfie-štapove, posve isključeni iz bijenalske ‘realnosti’, umjetnost punim sjajem pokazuje svoju trulu impotenciju, posebice kad se zna da je namijenjena uglavnom onima koji su zauzeli svoje mjesto među jedan posto dobrostojećih, eliti koja je sporadično spremna i ovakvim načinom upozoriti preostalih 99 posto čovječanstva na svjetsku bol…
