Tri urednice, sve rođene 1979., dvije sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, Danijela Lugarić i Maša Kolanović, jedna s američkog Univerziteta Fordham u New Yorku, Dijana Jelača, uredile su zbornik ‘Kulturni život kapitalizma u Jugoslaviji; (Post)socijalizam i njegovo drugo’ (američki izdavač Palgrave Macmillan 2017.). Ovaj razgovor vodili smo s Mašom Kolanović, jednom od njih. Prilozi različitih autora, njih 19, bave se jugoslavenskim socijalizmom kroz optiku odnosa onoga što je bilo socijalističko odnosno kapitalističko u njemu. A to najčešće kroz problematiku odnosa politike i kulture. Knjiga je posvećena ‘izgubljenoj jugoslavenskoj generaciji’ u koju autorice, iako su u vrijeme postojanja jugoslavenske države bile djeca, ubrajaju i sebe. Tu samoidentifikaciju ne doživljavaju nužno iz pozicije žrtve, već i kao priliku za dublje egzistencijalne i teorijske uvide.

Što je bio motiv da zajedno s kolegicama sastavite ovaj zbornik?

I prije nego što smo upoznale, predmet naših znanstvenog interesa su bile kultura i umjetnost u socijalizmu i nakon njega. Dijana je doktorirala na temi reprezentacije traume u postjugoslavenskoj kinematografiji, a Danijela na temi poezije Bulata Okudžave i Vladimira Visockog u kontekstu sovjetske kulture. Obje su objavile knjige iz tog područja. Taj interes i iskustvo naposljetku smo pretočile u ovaj zbornik u kojem smo osjećaj ‘izgubljenosti’ u kapitalizmu pokušale kreativno pretvoriti u predmet analize, otvarajući raspravu s autorima okupljenima u zborniku.

Linija modernizacije

Što je to kulturni kapitalizam na jugoslavenski i postjugoslavenski način?

Kulturni kapitalizam je analitički okvir kroz koji su autori tekstova okupljeni u zborniku pristupili različitima temama povezujući kulturu i ekonomiju u razdoblju jugoslavenskog socijalizma i nakon njega. Nakon ekonomske krize 2008., analize kritičke teorije gotovo trijumfalno i s više argumenata nego ikad dovode u pitanje ustoličenje kapitalizma kao ‘prirodnog’ i univerzalno prihvaćenog ekonomskog sistema, dok je obrat prema ekonomskim procesima u proučavanjima kulture u zadnje vrijeme uvelike uznemirio proučavanja i na istovremeno bolan i izazovan način ih povezao s našim životnim realnostima. Ovakvim konceptualnim okvirom stoga smo htjele propitati univerzalnost kapitalizma i uputiti na njegove povijesne, prostorne pa čak i lokalne specifičnosti i alternative kako bismo odagnali opasnost koja vreba iz njegove općenite i donekle inflacijske upotrebe. Osjećale smo i dalje osjećamo tu opasnost koja pojam kapitalizam nerijetko pretvara u samo jedan pomodan pojam kritičke teorije ili, kako to tvrdi Nigel Thrift, kapitalizam je naprosto postao modus čitanja koji se odvija kao neko transcendentalno proganjanje i prepoznaje istodobno posvuda i nigdje. Iz perspektive takvih kritika, kulturni život kapitalizma u Jugoslaviji i nakon nje nam se postavio kao izazovan predmet analize ne samo u znanstvenom, već i političkom smislu. Stavljanjem kapitalizma u naslov zbornika o Jugoslaviji i nakon nje htjele smo izazvati samu ideju jugoslavenskog ekonomskog ‘eksperimenta’ kako ga artikuliraju zapadnjački istraživači, a koji je za nas prije bio jugoslavenska dubinska artikulacija međuprožimanja dvaju naizgled nespojivih sustava, dok o poziciji ‘eksperimenta’ možemo govoriti jedino ako kapitalizam uzimamo kao univerzalno prihvaćenu normu. Analizom kulturnog života kapitalizma u Jugoslaviji htjeli smo upravo dovesti u pitanje s jedne strane ‘čistoću’ ekonomskih prostora i sistema, a s druge primat same ekonomije u determinaciji društvenog i kulturnog života. Usmjeren fokus na kulturu htio je ukazati kako ona nije samo nadgradnja usko shvaćenoj ekonomskoj bazi. Kultura je ovdje promatrana kao društvena i politička matrica ili kontekst unutar kojeg se formiraju, posreduju, odvijaju, ali i osporavaju određeni ekonomski procesi.

Autori u zborniku različito se odnose spram singularnosti jugoslavenskog iskustva socijalizma. U svom uvodu kritizirate koncept kulturne autentičnosti na primjeru filma Srđana Karanovića ‘Nešto između’. Ideja da SFRJ nije ni Istok ni Zapad starija je od identitetskih politika koje su se pojavile već u 1980-ima. Ona je i jedan od izvora nesvrstanosti, a postoji još i od ranije npr. u radovima i djelovanju Marka Ristića ili Miroslava Krleže?

Kapitalizam se nerijetko pretvara u samo jedan pomodan pojam kritičke teorije ili, kako to tvrdi Nigel Thrift, kapitalizam je naprosto postao modus čitanja koji se odvija kao neko transcendentalno proganjanje i prepoznaje istodobno posvuda i nigdje

Mi, dakako, ne niječemo ideju jugoslavenske posebnosti, zapravo konceptualni okvir zbornika podrazumijeva ideju o jugoslavenskoj političkoj, ekonomskoj i kulturnoj bastardnosti kao svojevrsno polazište koje smo htjele promisliti dublje i kompleksnije. No tu smo ideju jugoslavenske posebnosti htjeli odmaknuti i od njezine donekle metaforične prirode i više je približiti konkretnoj analizi. Tekstovi autora u zborniku to upravo rade u svojim promišljanjima partikularnih fenomena: od (nedostatka) analitičke pozicije kapitala u tekstovima jugoslavenskih filozofa preko moralne ekonomije u medijskoj reprezentaciji rudara i kafanskih pjevačica, diskursa obrazovne politike sve dospecifične artikulacije jugoslavenskog feminizma i brojnih drugih fenomena. No, istodobno smo svjesne i opasnosti koja vreba iz egzotizacije jugoslavenskog slučaja. To smo pomalo naučile od proučavatelja bugarskog, sovjetskog, poljskog tipa socijalizma koji bi u dijalogu našim ‘’iznimnim’’ primjerima često znali kontrirati sa sličnim primjerima izvađenim iz drugih socijalističkih iskustava. Tu se slažemo s tvrdnjom Katherine Verdery koja naglašava da je svaki socijalizam bio donekle ‘’poseban’’ i da je univerzalizacija socijalističkog iskustva donekle stvar reduktivnog zapadnjačkog pogleda.

Godine 1989., odnosno 1991. nije nestao samo socijalizam kakvog smo znali nego i kapitalizam kakvog smo poznali, tvrde Gibson-Graham?

Gibson-Graham govore o postkapitalizmu istodobno kroz kritiku, ali i kroz nacrt moguće utopijske imaginacije postkapitalističkih politika. S nešto više cinizma i ponešto manjka utopijskog mišljenja, danas svjedočimo povratku, da prizovem naslov filma Želimira Žilnika, na staru školu kapitalizma iliti ‘turbokapitalizmu’, kapitalizmu bez kočnica koji pojačava ekonomsku nesigurnost i društvene napetosti. Negdje u rascjepu ili napetostima između utopijskog i kritičkog mišljenja rađao se koncept ovog zbornika.

Treba li nam kritika ‘tranzitologije’ i u čemu bi se ona sastojala, posebno što se tiče kulturnih politika u nas? Što je stvarno bilo zavisi od toga što mislimo kuda idemo?

Upravo tako, uvijek je to perspektiva onog koji promatra, točnije onog koji je u poziciji moći jer ne žele svi ići u istom smjeru. Što dolazi nakon socijalizma ostaje tek predmet svačijeg nagađanja jer je naivno podrazumijevati čak i kako je krajnji produkt tranzicije tržišna ekonomija i politička demokracija. Tranzicija, da prizovem Katherine Verdery, isto tako može dovesti do vojne diktature ili nove oligarhije, što se svjedocima tekuće suvremenosti na ovim prostorima uopće ne čini kao tako nemoguć scenarij. Stoga ona pojam precizira kao tranziciju od socijalizma, a ne tranziciju prema nečemu, još nepoznatom. Ranih devedesetih Verdery je ovo tvrdila s dozom za ono vrijeme začudne skepse uslijed sveopće euforije zadavanja smrtne rane socijalizmu u Istočnoj Europi. No dubljim ulaskom u kapitalizam njezina se misao pokazuje dalekovidnom i preciznom dijagnozom smjera kretanja tranzicije, primjerice u porastu ksenofobije, govora mržnje, repatrijarhalizacije društva i konzervativnih politika, nezaposlenosti, siromaštvu i smanjenju socijalnih politika.

Sve modernističke utopije završile su relativnim neuspjehom. No možemo li uvesti razlikovanje u njihovu pojmu, pa reći da se povijesni socijalizam ne može svesti na problem modernizacije po zapadnom uzoru? Jer, da prizovemo slavno pojednostavljenje, ako je na djelu bila elektrifikacija, bili su i sovjeti?

Socijalizam i kapitalizam se opasno dotiču, gotovo privlače po liniji modernizacije pa tako kapitalizam nipošto nema isključivi monopol nad izgradnjom, tehničkim, materijalnim i inim napretkom. Cilj postignutog blagostanja je, uostalom, bio zajednički svijetu podijeljenom u blokove. Ali se taj uže proizvodan ekonomski cilj ostvarivao kroz različite moralne ekonomije.

U svom zaključnom prilogu Boris Buden razlikuje patološki interes za prošlost od potrebe za historizacijom, koju hvali. Što to znači?

U ovom konkretnom primjeru to znači opiranje svođenju jugoslavenskog socijalizma na beživotni muzej i sterilni katalog bez doticaja s afektivnim ekonomijama naših suvremenih života. Iako su proučavanja socijalizma u postjugoslavenskom prostoru danas dosegla razmjerno visoku razinu stručnosti, sveobuhvatnosti tema i pristupa, mislim da je o socijalističkoj prošlosti neprimjereno, zapravo gotovo i nemoguće govoriti politički neutralno. Kako primjerice govoriti ‘neutralno’ i ex cathedra o kulturi radničke klase i poziciji radništva u suvremenom kontekstu uslijed devastacije tog ekonomskog, a nekad i važnog političkog subjekta društva? U našem pokušaju artikulacije jugoslavenskog i postjugoslavenskog iskustva iz perspektive kapitalizma proizlazi da povijesno iskustvo nikad nije ono što je jednom i zauvijek dano niti su njegova značenja jednom i zauvijek fiksirana. Prošlost je živa rana, ali ne živa rana pred kojom se trebamo klanjati, već nešto što bi trebalo poslužiti našoj emancipaciji.

Mislim da je o socijalističkoj prošlosti neprimjereno, zapravo gotovo nemoguće govoriti politički neutralno. Prošlost je živa rana, ali ne živa rana pred kojom se trebamo klanjati, već nešto što bi trebalo poslužiti našoj emancipaciji

Jeste li i vi kritični spram memorizacije koja zamjenjuje historiju? Što su za vas ‘kultura sjećanja’, ‘suočenje s prošlošću’ i drugi slični pristupi na civilnoj sceni?

Postoje, dakako, memorizacije i ‘memorizacije’. Memorizacija je svojevrstan nulti stupanj pamćenja. Kako bi bilo recimo da na svijetu ne postoji niti jedan memorijalni centar posvećen žrtvama holokausta? No rituali memorizacije u Hrvatskoj, umjesto da budu katarzični, često su zloupotrijebljeni i nerijetko služe kao mjesto sakupljanja političkih bodova ili, još gore, pozornica divljanja zastrašujućih ideologija i jezivih simbola.

Primjeri Borova i Dite

Što bi danas značilo sjećanje na partizanstvo i u kojem slučaju bi ono imalo, a u kojem nema smisla?

Partizanstvo je u socijalističkoj kulturi dugo vremena imalo mitski status koji je partizansku kulturu gotovo približio fikcionalnoj činjenici, da bi onda ranih devedesetih bilo svedeno na karikaturu, neželjeni spomenik koji leti u zrak. No partizanstvo i antifašizam nisu dio nekakvog (nepoželjnog) socijalističkog folklora, oni su bili konkretna i mukotrpna borba, za koju je velik broj ljudi dalo svoj život ne bi li se svijet oslobodio od najrazornije ideologije koju je bio vidio. Antifašizam kao dio tekovina naprednog društva nije se dogodio inertnim tijekom povijesti, već mukotrpnom borbom koja, iako se nekima može činiti danas završena, nipošto ne prestaje. To vrijedi i za feminizam. I mislim da se stanje napretka nekog društva može najbolje detektirati kad se promotri odnos zajednice prema tim dvama pokretima, točnije društvenim i ljudskim vrijednostima.

Socijalizam nije bio besklasno društvo, no o tome se nerado govorilo. Danas svi priznaju rastuće socijalne razlike, no postoji li klasna analiza npr. pojava u kulturi?

To je tema koja sve dubljim ulaskom u kapitalizam sve više postaje predmet analiza. O klasnim nejednakostima u Jugoslaviji je nedavno objavljen zbornik koji su uredili kolege Igor Duda, Rory Archer i Paul Stubbs. U našem zborniku specifična pitanja klase u postsocijalizmu promišljaju tekstovi Brede Luthar i Maruše Pušnik, Damira Arsenijevića, Jasmine Husanović, Vanesse Vasić-Janeković i Primoža Krašovca na primjeru radništva, kulturnog ukusa i dr. Takve analize nam tek predstoje i čini se da će ih suvremeni poredak učiniti nužnima.

Na koji način je postojala radnička kultura u socijalizmu i postoji li ona danas?

Radnička kultura u socijalizmu nije postojala samo kao odraz klasne pozicije radništva, već je ona u velikoj mjeri oblikovala i stvarala društvene, klasne odnose. Tim se pitanjem posebno bavio Sven Cvek u našem zborniku na primjeru radničkih novina tvornice Borovo. Cvek je pokazao kako je socijalistička tiskarska tvornička industrija imala vrlo jasne ciljeve jačanja klasne svijesti – informirala je radnika kako o domaćoj tako i o inozemnoj politici poslovanja i ekonomskom razvoju, mogućnostima kulturnoga i društvenoga razvoja u lokalnoj zajednici itd. S druge strane, za analizu radničke kulture u postsocijalizmu donosimo primjer fascinantnog slučaja protesta u bosanskohercegovačkoj tvornici Dita koji analiziraju autori Damir Arsenijević, Vanessa Vasić-Janeković i Jasmina Husanović. Protest za proizvodnju i pretvaranje prostora tvornice u stečaju u privremeni dom obespravljenih radnika govori da je kultura radništva u tranzicijski devastiranim uvjetima postala moguća jedino kao kultura otpora. Ako ne protestiraju i ne umiru od gladi, radnici nekad snažnih industrijskih poduzeća su suvremenoj političkoj areni i u javnom diskursu nerijetko nijemi i objektivizirani i nad tom se činjenicom treba zamisliti. Osnaživanje radništva, primjerice kroz veću solidarnost onih koji imaju glas s onima čiji se glas potire, primjerice solidarnost novinara i akademskih radnika koji su sami često prekarni radnici s obespravljenim radnicima, možda bi moglo pridonijeti sinergiji i zajedničkom osnaživanju, gdje bi kultura u širem smislu opet imala važnu emancipatorsku ulogu.