Poslije prvog udara korone malo i propulzivno kazalište u srcu zagrebačke Trešnjevke, Kunst Teatar, krenulo je srećom ipak dalje i ovih smo dana dočekali njegovu novu premijeru. Po svemu što smo u njoj vidjeli, ovaj teatar je nastavio s temama koje nas se na svaki način tiču, ali s vremenskim odmakom nove generacije koja je s traumatičnim problemima spremna i poigrati se. Riječ je o predstavi "Sloboština Barbie", prema hvaljenom romanu Maše Kolanović i u režiji već renomirane Natalije Manojlović.
Priča u romanu i predstavi prati zadnju garnituru socijalističke djece koja je još primana u pionire, koja je odrastala uz prve Barbi lutke i druge plastične junake i kojoj se, u trenutku kada je ovdje počeo rat, djetinjstvo okrenulo naglavce. U skloništu u zagrebačkoj Sloboštini, ta djeca slušaju njegove odjeke, ili uz TV Dnevnik ili iz usta svojih izbezumljenih roditelja i ne razumiju puno. Ipak se i dalje igraju sa svojim herojima iz Barbie dućana, uz drugu djecu izbjeglice koja pristižu i sa svim mogućim šumovima u glavi. Redateljica Manojlović vješto je uspjela spojiti tmurni svijet odraslih i nevine fantazije djece, stvarajući fresku jednog ispreturanog vremena u kojem su se odrasli brzo iscrpili, a djeca su i dalje pokušavala biti vesela, pretvarajući užas u vlastitu crnohumornu pozornicu. To nije oštra politička predstava ni klasična ratna priča: traumatični početak devedesetih i rat samo su okidač za storiju o ljudima, mladima i starima, koji su bili prinuđeni mijenjati se, grubo ili pak neprimjetno, pred svim mogućim političkim, društvenim i kulturalnim lomovima, napuštajući stare iluzije i gutajući nove. Tako će lutke u rukama djece, koja su se još do jučer morala zakleti da će "marljivo učiti i raditi i razvijati bratstvo i jedinstvo", danas postati glasnogovornici jedne i dalje naivne, ali zapravo šizofrene društvene slike. U njoj će se novokomponirani domoljubni songovi, Tuđmanovi govori i Miloševićeve odluke s TV ekrana, miješati s citatima ciganskog melosa, sladunjavim ehom iz neke TV sapunice i sa šljokicama zlatokose Barbie. Ona će zasjati na vespi čuvenog Kena, sna svakog dječaka i djevojčice, kojima se život nakon skloništa i sirena nudi kao svjetlucava zabava uspjeha i novca. Vrijednost ove predstave je u tom finom i pomalo morbidnom splinu, koji oslikava srebrnastu maglu našeg toliko željeno dočekanog potrošačkog društva, u kombinaciji s crnim pepelom koji je ostao nakon svih iluzija o slobodi, državi i prosperitetu. Troje glumaca, Maja Kovač, Damir Klemenić i Amanda Prenkaj, koji u isto vrijeme predstavljaju i djecu i odrasle i živi tinejdžerski bend na pozornici, vode nas kroz priču u kojoj ima i luckaste dječje logoreje i bijesnih rifova električnih gitara i poludjelih lutaka i najave ispraznosti nove stvarnosti. Trepćuća Barbie i snagator Ken odjednom će postati simboli globalnog društva jeftinog spektakla, o kojem, skidajući crvene marame i pionirske kape sa zvijezdom, još ništa nismo znali.
Publika Kunst Teatra, u kojoj u pravilu nema nikog starijeg od 25 godina, jako je pametno prepoznavala sindrome toga vremena koje se valjalo i u kojem još nije bila ni rođena. Ona je tako pokazala da u ovoj kulturi koja brzo briše mnoge tragove, srećom, posjeduje pronicljivi senzibilitet prema različitim traumatskim čvorovima dugog trajanja koji nas dave još i danas. Na kraju, svakako treba uputiti čestitke redateljici Nataliji Manojlović i njenim glumcima i suradnicima na predstavi koja nas je kritički, ali nježno i ljekovito provela kroz vrijeme u kojem smo se na mnogo načina sapleli i nismo se baš najbolje snašli, uz tračak nade da iluzije i lomovi prolaze, ali mi ljudi, kakvi god da jesmo, ipak ostajemo.
