Maša Kolanović pripada značajnom nizu suvremenih hrvatskih prozaistica i prozaika koji uz književni rad djeluju i u akademskom polju. Autorica kultne ‘Sloboština Barbie’ iz 2008. – romana prepoznatog i prihvaćenog kao ‘generacijsko’ štivo na način na koji se to inače rijetko događa s djelima ženskih autorica – Kolanović je također docentica na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkoga Filozofskog fakulteta te produktivna teoretičarka književnosti i popularne kulture. Štoviše, između uže literarnog i teorijskog segmenta njezinog rada postoji i stanoviti kontinuitet: recimo, fenomen potrošačkog društva, kojim se bavi iz teorijskog rakursa, u bitnome priskrbljuje tematiku i za njezino ‘izvanakademsko’ pisanje (mislim na ‘Sloboština Barbie’, ali i npr. na likovno-pjesnički putopis ‘Jamerika’ iz 2013). Tema konzumerizma, zajedno sa širokom tematsko-motivskom paletom iz ‘posttranzicijskog’ imaginarija – masovno osiromašenje, tiranija kapitala, zamah raznih fašizama – zauzima privilegirano mjesto i u autoričinoj novoj beletrističkoj knjizi, ‘Poštovani kukci i druge jezive priče’.
‘Kukci’ su zbirka od dvanaest priča, koje su gotovo sve eksplicitno smještene u današnju Hrvatsku. Reference koje na to upućuju brojne su i česte: spominju se Konzum, Todorić i Zagrebačka banka, ali i, na primjer, stvarni grafiti i reklamni slogani. Pritom, ‘jezivost’ koju podnaslov najavljuje ne dolazi iz ravni onostranog: jasno nam je predočeno, u pomalo dilandogovskoj maniri, da su i manifestacije nadnaravnog na koje nailazimo u ovim pričama neodvojive od samih fundamenata društva u kojem živimo. U prilog tome govori i likovna oprema knjige – ilustracije koje, kao i u ‘Jamerici’, potpisuje sama Kolanović. Ovaj put se radi o crno-bijelim crtežima koji prikazuju kosture – kosture u mrtvačkom sanduku ili u proverbijalnoj opravi Crnoga kosca, ali i u banalnim ljudskim situacijama kakve su šoping, igra ili dojenje. Na taj način je u autoironijskom ključu podcrtan osnovni štimung knjige: horor malograđanske svakodnevice.
Uz naslovnu priču, čiji je protagonist dječak kojeg majka, u bijegu pred najezdom žohara, odvede u tržni centar da tamo provedu dan, izdvojio bih i priče ‘Živi zakopani’ i ‘Škrinja’. U onoj prvoj pratimo brata i sestru koji jednoga ljetnog dana, u Dubrovniku, na vrhuncu turističke sezone, obavljaju neobičnu i mučnu zadaću: po posljednjoj želji friško preminule tetke, valja im je tri puta nazvati, na mobitel koji je pokopan zajedno s njom, kako bi se uvjerili da nije živa zakopana. ‘Škrinja’ pak prati djevojčicu koja se prvi put upoznaje sa stvarima koje su pripadale njezinoj pokojnoj majci, a koju jedva da i pamti: autoričino zanimanje za obiteljske odnose, sagledane iz ženske perspektive, na vrlo dobar je način uposleno u ‘jezivom’ registru ‘Kukaca’.
Na drugoj strani, Kolanović je poprilično sklona deklamativnosti i didaktičnosti, što u ovoj knjizi nerijetko djeluje opterećujuće. Priče kao što su ‘Konzumiranje’, čiji naslov otprilike sažima i njezinu osnovnu tematsko-motivsku postavku, ili pak ‘Bolji život’, koja tematizira recentnu izbjegličku krizu, djeluju kao da su pisane tek da bi posredovale određenu političku poruku. U križancu stripa, slikovnice i pjesničke mape kakav je ‘Jamerika’ ova vrsta ‘pamfletizma’ funkcionira jer je registar unutar kojeg je artikulirana posve drugačiji; u ‘Kukcima’, koji i pored grafičkog elementa ostaju prvenstveno prozni tekst, ona uglavnom (p)ostaje balast. Isto možemo reći i za hipertrofiju referenci na aktualni društveni moment. Zauzvrat, onda kad se uspije othrvati iskušenju dociranja, Kolanović ispisuje neke od uzbudljivijih i originalnijih kratkih proza u novijoj domaćoj produkciji.
