Ovoga se vikenda u sklopu završnog dijela 14. Subversive Festivala u SPD-u "Privrednik" održao simpozij "Privilegija manjine: O djel(ovanj)u Radomira Konstantinovića".
Obimno Konstantinovićovo djelo u rasponu od aktualne publicistike i analitičke esejistike preko povijesno-kritičkih studija do inovativnih radio-drama i romana, usprkos čestom spominjanju i priznanjima, u najvećoj mjeri ostaje nepročitano, neraspravljeno, pa samim time i neshvaćeno. Organizatori Subversive Festivala stoga su puna dva dana programa posvetili brojnim i raznolikim raspravama o Konstantinovićevim djelima.
U sklopu simpozija o Konstantinoviću predavanje je održala i Andrea Lešić s Filozofskog fakulteta u Sarajevu, koja je pričala o poveznicama Konstantinovićeve "Filosofije palanke" i romana "‘Salem’s Lot" Stephena Kinga. O tome je Lešić pisala i u radu "Žanrovska fikcija, kult stvarnosti i malograđanski vampiri: doprinos Stephena Kinga Konstantinovićevoj 'Filosofiji palanke'".
Lešić je istaknula da pisci kao što je Stephen King, i općenito autori i autorice koji pišu žanrovsku književnost bilo koje vrste, ostaju neanalizirani na stranicama akademskih časopisa i nekritizirani u medijima koji prate noviju književnu produkciju.
- A kad je to već tako, kada ne postoji ozbiljniji korpus kritičkih tekstova o toj vrsti književnosti, teško je onda znati na osnovu čega, ako to nije kombinacija predrasude i snobizma, pisci kao što je King važe za one kojima se kritička pažnja i ne treba posvećivati - rekla je Lešić.
King u svom predgovoru romanu "‘Salem's Lot" (objavljenom 1975., šest godina nakon izvornog objavljivanja Konstantinovićeve "Filosofije palanke"), objašnjava kako je došlo do odluke da mu to bude drugi objavljeni roman. Naime, u tom je trenutku imao dva spremna rukopisa.
Jedan je bio, kako je to njegov tadašnji urednik ocijenio, "Peyton Place s vampirima", a drugi je bio "ozbiljni" roman, pod nazivom "Roadwork". Uredniku su se, prepričala je Lešić, dopala oba - drugi bi, po njegovoj ocjeni, dobio "ozbiljniju pažnju", a prvi bi "mogao biti bestseller", ali i rezultirati time da njegov autor, najvjerovatnije nepovratno, završi na polici za pisce horora i s nje nikada više ne siđe.
King je odlučio da mu je svejedno na koju ga policu stavljaju, dokle god mu se "čekovi ne vraćaju" - htio je, dakle, od svog rada živjeti. Tako je svjetlo dana ugledao "‘Salem’s Lot". Taj je roman zapravo njegov odgovor na klasični gotički roman "Drakula" Brama Stokera.
- Roman je nastao kao pokušaj da se odgovori na pitanje kako bi izgledao dolazak grofa Drakule u provincijalni američki gradić u doba kada se tehnološki razvoj pretvorio u noćnu moru energetske krize i nuklearne proliferacije i ono što je nekad obećavalo poboljšanje ljudskog života postalo zlokobno i naprosto opasno - objasnila je Lešić.
U pogovoru knjizi, napisanom 1999. godine, King je precizirao da je želio spojiti Stokerovog aristokratskog Drakulu i groteskne krvopije iz stripova koje je čitao kao dječak, stvarajući tako neku vrstu "pop-kulturnog hibrida". Uz to, u postvijetnamskoj Americi, za njega je vampir predstavljao "sve što je bilo pogrešno u društvu oko mene, u kome se bogati bogate, a siromašni dobivaju socijalnu pomoć... Ako imaju toliko sreće".
- Likovi tako zamišljeni, istovremeno provincijalno naivni i ograničeni u svom shvatanju svijeta, koji tehnološki napredak društva u kome žive uzimaju zdravo za gotovo i izgubili su sposobnost da vjeruju u bilo šta zaista onostrano. To su, u suštini, i stanovnici Konstantinovićeve palanke. Takav gradić je mjesto cikličkog svakodnevnog vremena u kojem nema događaja, nego samo postojanja koja se ponavljaju - kazala je Lešić.
Po Konstantinoviću, smrt kako je shvaća palanka je smrt koja je "podruštvljena", smrt je još jedan u nizu povoda za vrstu sentimentalne predstave kakve palanka jako voli, a groblje služi kao još jedna u nizu scenografija u tom "pozorištu normativnosti, banalnosti i senzacionalizma".
Konstantinović piše kako je groblje produženi život palanke: "Izlazak iz palanke na groblje je nemoguć, jer je nemoguć izlazak (ni uz pomoć dozivane Noći) iz svetlosti ovog empirizma koji ne dozvoljava nikakav preobražaj, a najmanje onaj koji bi značio oslobođenje od njega. Bezbrojni prizori groblja u noći, sa otvorenim rakama, sa mrtvacima kojima vetar peva oko ohlađenog čela, sa kišom i gromovima kao u najprimitivnijoj, provincijalnoj režiji Šekspira, kao i crne zavese u koje će pokušati mašta ovoga ranjenog sveta van-subjektivnosti da se omota, samo su dokaz nemoći da se stvarno druguje sa smrću; ta smrt svedena na viziju, na sliku, ta fotografska smrt je uskraćena smrt, ona koja u ovoj nemoći da se dođe u živi odnos sa njom ostaje samo spoljašna, samo slika".
Lešić tvrdi da Konstantinović u jednome promašuje analogiju - za nju ta melodramatična, senzacionalistička slika groblja "s otvorenim rakama" i "mrtvacima kojima vetar peva oko ohlađenog čela" nije slika iz provincijalne režije Shakespearea, već slika iz gotičkog romana, a jednu takvu sadrži upravo Kingov roman. Trenutak kada njegova radnja dobija na ritmu je upravo trenutak scene na groblju, kada grobar Mike Rylance treba zakopati grob dječaka Dannyja Glicka, jednog od prvih vampirovih žrtava.
- Sa svime bi se ovim Konstantinović, vjerujem, složio. Teza da palanka pokorava čak i nadnaravnu prijetnju, svodeći je na svoju, palanačku, mjeru, teza je koja je u potpunosti u duhu "Filosofije palanke". Pri tome, ona je izvrnuta slika Kingove teze da palanka nema šanse u susretu s nadnaravnim, koje zbog svog dogmatičnog i banalnog materijalizma nije u stanju prepoznati. Vampirizam i malograđanština su, možemo zaključiti kroz povezivanje Konstantinovićevog filozofskog eseja i Kingovog romana, jedna te ista stvar - zaključila je Lešić.
Profesor Vladimir Biti govorio je o Konstantinovićevom pokušaju da izgradi idealnog od stvarnog književnika Miloša Crnjanskog, a samim tim i ideal nomadskog iskustva srpske kulture od stvarnosti njezina palanačkog iskustva. On od Crnjanskog preuzima romantičarski imperativ samog preispitivanja individua, tako da ga podiže na razinu zajednice. Ako je Crnjanski izgubio romantičarsku bitku za ideal protiv palanačke stvarnosti, Konstantinović je nastavlja kroz rad na individualizaciji te stvarnosti, odnosno iskustva srpske kulture.
Govoreći o barabarogeniju, Vahidin Preljević rekao je da se on kao figura javlja u tadašnjim kulturnim krugovima Jugoslavije, te da je po Konstantinoviću samo jedna od varijanti europske konstrukcije barbarstva ili povratka duha iskonskoj prirodi. Iako ga danas mnogi pogrešno, često nacionalistički, ostrašćeni kritičari optužuju da je ideolog autokolonijalizma i autošovinizma, on rekonstuira problematičnost ove matrice na kojoj se formiraju ovdašnji kolektivni imaginariji, u kojoj se klatno neprestano njiše tamo-amo između balkanizacije i europeizacije.
