Povjesničarka Ljubica Spaskovska u Velikoj Britaniji radi na projektu istraživanja pada državnog socijalizma u globalnoj perspektivi. U sklopu njega bavi se istraživanjem nesvrstanog pokreta preko jugoslavenske vanjske politike. U polje njenog interesa spada i povijest našeg socijalizma, koje se dotakla u svojoj monografiji ‘Posljednja jugoslavenska generacija; Ponovno promišljanje omladinske politike i kultura u kasnom socijalizmu’ (‘The Last Yugoslav Generation; The Rethinking of Youth Politics and Cultures in Late Socialism’, Manchester University Press, 2017).
Kritika koja je dolazila iz omladinske kulture često je bila kritika slijeva i upravo targetirala neprincipijelnost elita, nedosledno sprovođenje samoupravljanja i raskorak između proklamovanih vrednosti i društvene stvarnosti
Zašto ste se odlučili napisati knjigu o kulturi i politici 1980-ih u Jugoslaviji kroz generacijsku optiku? Predmet vašeg istraživanja su oni rođeni između 1954. i 1969., ‘generacija krize’.
Moja generacija rođena u osamdesetima odrasla je uz odjeke muzičkog, filmskog i celovitog tog kulturnog nasleđa poznog socijalizma osamdesetih. Slušali smo kako stariji tinejdžeri sviraju EKV, gledali starije skopske pankere izdaleka, sa mešavinom strahopoštovanja i divljenja išli na koncerte novih rok pank bendova u skopskom Omladinskom kulturnom centru. Jugoslavija nije više postojala, mi smo bili pretposlednja generacija pionira, ali uhvatili smo zalazak ili sumrak osamdesetih. Dobro se sećam pobede na Evroviziji 1989., svetskog nogometnog kupa u Italiji 1990. i pasioniranog navijanja, ali i YUTEL-ovog apela za mir, koji mi je učiteljica dala da pročitam ispred svih školaraca, u dečijem odmaralištu na Prespanskom jezeru u leto 1991.
Ovo je moj pokušaj ne samo da razumem generaciju mojih roditelja i konstelaciju koja je stvorila tu fascinantnu kulturnu produkciju osamdesetih, već i da dekonstruišem neke historijski revizionističke činjenice o totalitarnosti tog društva i retroaktivno konstruirano disidentstvo. Najviše je pisano o slovenačkoj omladinskoj, alternativnoj kulturi, naročito o ‘Mladini’. Meni je bio cilj da izbegnem taj pristup ‘metodološkog nacionalizma’ i da ispričam priču omladinske kulture i političkog aktivizma u osamdesetima u njenom autentičnom historijskom okviru – onom jugoslovenskom.
Nesvrstani pank
O kojim generacijama rođenima u SFRJ i njihovim političkim smjenama se u nas uopće radilo? O prvoj i zadnjoj, ispada?
Sociolog Đorđe Uskoković pisao je 1982. da u Jugoslaviji postoje tri dominantne generacije: ratna, partizanska generacija koja je iznela antifašističku i socijalističku revoluciju i započela obnovu zemlje, zatim posleratna generacija koja je ‘vlastiti egoizam u velikoj meri ugradila u društveni i politički sistem’ i mlada generacija, stasala u sedamdesetima i osamdesetima koja se suočava sa kontradiktornostima normativnog i realnog stanja u društvu. U osamdesetima se dešava ta krucijalna promena generacija: dok je 58 posto članova Centralnog komiteta SKJ iz 1982. sudelovalo u Narodnooslobodilačkom ratu, u 1986. samo njih 24 posto je bilo deo partizanske generacije.
Problem generacija može se sažeti kao ‘povezanost osobnog vremena (životnog ciklusa) i društvenog vremena (historije)’, tako da jedna sociološka i politička ili historijska generacija zapravo može obuhvatiti nekoliko bioloških generacija. To je pristup u mojoj knjizi. Generacijska optika je bila vrlo prisutna i u jugoslovenskim sociološkim istraživanjima o omladini, a postojao je i jedan jako suosećajan diskurs prema njoj. Čak do viktimizacije starijih, u tim studijama, koja se može protumačiti kao implicitna društvena kritika. Na primer, Srđan Vrcan 1982. piše da ‘suvremeno pokoljenje omladine predstavlja danas onaj segment populacije našeg društva koji mora podnijeti žrtve i lišavanja radi posljedica onoga načina djelovanja za koje ne nosi nikakvu odgovornost i u raspodjeli blagodati kojeg uopće nije sudjelovalo’. Također, postojao je konsenzus da nova generacija mladih postaje višestruko ranjiva jer je izloženija ‘agresiji’ rastuće birokratizacije društva i umnoženih ekonomskih problema, pošto je društvo zapalo u tzv. dupleks mladosti. A to znači u paradoks da istovremeno veliča i sumnjiči svoju omladinu, da vladaju stanoviti paternalizam i pedagogizirajuća pozicija prema generaciji koja sledi.
Klasni pristup i tada je izbjegavan? Navodno zato što se sam sistem pozivao na vlast radničke klase. A danas se izbjegava jer se ne poziva?
Predsedništvo Saveza socijalističke omladine Jugoslavije (SSOJ) 1983. inicira JUPIO – Jugoslovenski program za istraživanje omladine, koji je zamišljen kao dugoročni program interdisciplinarnog, empirijskog i teorijskog naučnog istraživanja jugoslovenske mlade generacije. Način na koji je bio koncipiran uzorak govori o tome kakva je bila vizija o interakciji generacijskog i klasnog. Analiza je provedena na uzorku od 6.215 ispitanika u dobi između 14 i 27 godina (29 za mlade zemljoradnike), podeljenih u pet grupacija: srednjoškolska omladina, studentska omladina, nezaposlena omladina, zaposlena omladina i mladi poljoprivrednici. Raskorak između studentske i urbane i radničke i omladine sa sela je bio jedan od razloga zašto je Partija 1974. odlučila da ukine samostalne Saveze studenata i spoji ih sa Savezom omladine u novi Savez socijalističke omladine Jugoslavije. Društveno-politički organi su i u osamdesetima predupređivali da omladinska štampa ima jedan jako restriktivan okvir i da ne predstavlja nestudentsku, radničku i seosku omladinu i njihove interese. Ali to ne znači da omladinska štampa nije učestvovala u debatama o sve većem klasnom raslojavanju jugoslovenskog društva: ‘Mladost’ je 1986. pisala o ‘socijalističkoj oligarhiji’, ‘Naš stav’ o aferi Neum i ‘crvenoj buržoaziji’, a Polet je 1984. objavio ironični poziv na natječaj za fotku najlepše, najbogatije, najraskošnije i radničkoj klasi najnedostupnije kuće na teritoriji SFRJ. JNA, Omladinske radne akcije i kongresi SSOJ-a bili su forumi u osamdesetima, gde su se urbana i seoska, te radnička i studentska omladina mogle susresti. Deo govora jednog delegata na kongresu SSOJ-a 1982. koji citiram u knjizi ilustrira ovu podelu: ‘Dužan sam, u ime djece rudara, koji nemaju vremena za jesti jer kopaju ugljen za naše novovalovce, punkere i ostale neradnike da bi se ugrijali… Molim vas, budimo politički svjesni i ujedinjeni jer smo se zaklinjali našem dragom drugu Titu, da nikada nećemo napustiti svoj put. Nisam dovoljno obrazovan da bih se izrazio stranim riječima, ali znam samo da bih dao svoj život za bratstvo i jedinstvo, za obranu i razvoj naše drage nesvrstane socijalističke Jugoslavije.’
I neka djeca rudara sudjelovala su u pokretu ‘neradnika’. A da socijalizam treba ponovno razviti sada piše na engleskom. Važna je bila pozicija ‘između’ SSOJ-a i ona omladinske štampe?
Kada sam počela raditi istraživanje u Beogradu i prvi put prolistala ‘Drugom stranom – almanah novog talasa u SFRJ’ i magazin ‘Potkulture’ – obe publikacije Istraživačko-izdavačkog centra Saveza socijalističke omladine Srbije – znala sam da to nije samo slovenačka priča, priča liberalne slovenačke omladinske organizacije, ali i da nigde u socijalističkoj Evropi ne postoji ništa usporedivo. Apsolutno me fascinirala omladinska štampa: nisu tu samo ‘Mladina’ i ‘Polet’, nego i makedonski ‘Mladi borec’, srpski ‘Student’, sarajevski ‘Naši dani’ i ‘Valter’, zagrebački ‘Studentski list’, jugoslovenska/federalna ‘Mladost’, koji su za današnje standarde i novinarske kriterije avangardni. Ono što je fascinantno je da je omladinska organizacija, tj. država, ulagala velik novac, a razlog je bio da na čelo gradskih, a kasnije i republičkih omladinskih saveza i njihovih kulturnih komisija, studentskih i omladinskih kulturnih centara i omladinskih novina dođu ljudi koji tačno znaju kamo usmeriti i što žele uraditi sa resursima dostupnim omladinskoj infrastrukturi, koji im stoje na raspolaganju. S druge strane, jugoslovensko samoupravljanje i decentraliziranost sistema su dodatno omogućivali širenje te infrastrukture: na primer, zagrebački Omladinski radio osnovan je 1982. na inicijativu i pod okriljem Studentskog servisa (deo Studentskog centra) i zagrebačkog Saveza socijalističke omladine.
Zanimljivi su primjeri pisma čitalaca iz Jugoslavije 1970-ih i 1980-ih britanskoj muzičkoj štampi, ‘Melody Makeru’ i ‘New Musical Expressu’?
Jugoslovenski čitaoci se konstantno žale zašto njihovi omiljeni muzički magazini svrstavaju Jugoslaviju iza željezne zavjese. Napokon Kris Bon početkom 1980. dolazi u Jugoslaviju i sumira svoje impresije u članku ‘Nesvrstani pank’ (Non-aligned punk) u ‘Melody Makeru’. On citira Igora Vidmara koji mu kaže: ‘Za mene punk je znak otvorenosti našeg društva, posljedica cijelog društvenog razvoja Jugoslavije, iako očito ima svoje protivnike […] vjerujem i mislim da sam pod utjecajem marksističke teorije dijalektičkog materijalizma na taj način, da je jedini način da se borimo iznutra, negirajući ih na vlastitom polju […] Punk je pozitivan odgovor, jer uzima glazbeni oblik engleskog punk rocka, ali teme i pitanja su domaći.’
Osamdesete u Britaniji
Proglašavanjem omladinske kulture u cjelini socijalističkom kulturom implicira se da je sva rock muzika, filmovi, stripovi, imala neke izgrađene stavove spram društvenog uređenja u kojemu je živjela?
Mislim da ne – možda možemo reći da je ona bila socijalistička by default, pošto je društveni sustav bio socijalistički, ali u tom smislu nije bila socijalistička by design. Referentni okviri omladinske kulture u svim oblastima koje pominjete bili su zapadnoevropski, a stavovi spram društvenog angažiranja bili su najčešće na nivou kritike, ali ne i jasno izgrađene alternativne ili čak neke antisocijalističke političke i ideološke vizije. Ustvari, ta kritika je često bila kritika slijeva i upravo targetirala neprincipijelnost elita, nedosledno sprovođenje samoupravljanja i raskorak između proklamovanih vrednosti i društvene stvarnosti.
Pogled na osamdesete danas ipak ostaje u crno-bijelom svijetu? S jedne strane ‘relaksiranje atmosfere’, ‘otvaranje’ i ‘širenje slobode’, s druge zameci sveg zla koje nas do danas ne pušta?
Može se reći da je kraj osamdesetih u Jugoslaviji ‘moment propuštenih prilika’. Društvo je postepeno išlo ka većim slobodama, a strani analitičari su proglašavali Pokret nesvrstanih pravim moralnim pobednikom u hladnom ratu. Jugoslavija je bila protiv izgradnje Berlinskog zida, protiv blokovske podele, protiv sovjetske invazije u Afganistanu, protiv aparthejda u Južnoj Africi, aktivno je učestvovala u grupi neutralnih i nesvrstanih zemalja u Helsinškom procesu, na Konferenciji za evropsku bezbednost i saradnju te verovatno s pravom smatrala da je za vreme hladnog rata bila na pravoj strani historije.
To vrijeme u Jugoslaviji još nisu osamdesete u Thatcher-Reaganovu svijetu?
Osamdesete u Britaniji su puno nasilnije: štrajk rudara, vojno stanje i građanski rat u Severnoj Irskoj, inflacija i nezaposlenost. Naravno, Jugoslavija ima svoju Severnu Irsku, mada puno benigniju verziju – Kosovo, svoje štrajkove, inflaciju. U Britaniji se danas debatira o značenju pojma Britishness, kao što se u SFRJ diskutiralo o značenju jugoslovenstva u osamdesetima.
