Da bi ljevica imala ikakve šanse za uspjeh, ona mora biti organizirana. Danas imamo sindikate, ali i nevladine organizacije, a sada i stranke koje su lijevo-liberalne ili naklonjene socijalizmu. U Hrvatskoj imamo zeleno-lijevu koaliciju koju čine Možemo!, Nova ljevica, Radnička fronta, ORaH, Zagreb je naš! i Za grad, dok je u Sloveniji najpoznatija takva stranka Ljevica (Levica), a izvan parlamenta ima još malih stranka i pokreta. No što za njih znači pozivanje na socijalizam? I u kakvom je to odnosu spram poimanja demokracije, a onda i liberalne tradicije, koju također možemo shvatiti šire od liberalnih stranaka u parlamentima? O tom problemu, a s obzirom na trzavice, neki bi rekli i lomove između pojedinih lijevih stranaka, nerijetko i unutar njih samih, razgovarali smo sa slovenskim sociologom Markom Kržanom, zagrebačkim filozofom Lukom Bogdanićem i poznatim slovenskim politologom, koji živi između Slovenije i SAD-a gdje radi na sveučilištu Princeton, Tomažom Mastnakom. Jer povod nije samo primjerice naguravanje unutar lijeve platforme u Hrvatskoj zbog pozivanja na jedinstvo u različitostima, što izaziva iskrenje koje se zasada smiruje, ili svojedobni kongresi rascjepa unutar jedne stranke Udružene ljevice (Združene levice) u Sloveniji, pa ujedinjenja više lijevih i zelenih stranaka u Ljevicu, nego i neriješena dublja strateška i taktička pitanja.

Ljevica je danas raznolika i o nekom vremenu monolita više zaista ne možemo govoriti. Lijevi spektar pokriva i lijevo-liberalne organizacije, ali i one koje se pozivaju na tradicije boljševika, trockista, anarhosindikalista ili na novi demokratski socijalizam za 21. stoljeće. Ništa, pa ni parlamentarni zastupnici, ne garantira danas njihovu trajnost, ali nas jednako tako ništa ne sprječava da zamislimo njihovo jačanje u budućnosti. Sve to događa se u zemljama koje su dugo pod desničarskom vlašću i među kojima je usporedba HDZ-ovog Andreja Plenkovića i SDS-ovog Janeza Janše, bez obzira na sve razlike, ipak moguća. Istina, Plenković nije izravno podržao Trumpa na aktualnim američkim izborima, kao što su to učinili Janša ili npr. Dodik, no zato se hrvatska policija hvali svojom "suradnjom" s CIA-om koja se svodi na dostavljanje obavještajnih podataka američkoj strani, sve ne bismo li izašli iz viznog režima SAD-a, dok pomaci u suprotnom smjeru nisu primijećeni. Jednako tako u Sloveniji se niže afera za aferom jer Janšina stranka i njezini sateliti preuzimaju javne institucije, guše civilni sektor, postavljaju svoje ljude, nastoje ostvariti kontrolu nad javnim medijima i slično, što izaziva kakav-takav otpor "prosvjednika na biciklima". U Hrvatskoj se to sada ne događa zbog jednostavnog razloga: najveći dio tog posla odavno je obavljen, civilno društvo je devastirano, a javne institucije, uključujući i HRT, u pravilu kontroliraju podobni kadrovi.

Ljevica se mora suprotstaviti prodoru desnice ne zato što tako brani liberalizam, već zato što tako osigurava samoj sebi postojanje. Uostalom, u to građansko liberalno društvo ljevica je usadila mnogo svojih vrijednosti – kaže Luka Bogdanić

- Ljevica je tradicionalno heterogena, no to nije terminološki nego stvarni problem. U ljevicu se svrstavaju različite struje koje se zalažu za "modernizaciju", znači za ukidanje tradicionalnih odnosa, svih onih nejednakosti klasa, spolova i etničkih grupa koje su omogućavale i još uvijek omogućavaju iskorištavanje izvanekonomskim sredstvima - govori Marko Kržan.

Pa ipak, to ne znači da ne postoje i sličnosti unutar ljevice.

- Ta široka ljevica se dijeli na liberalne grupacije, koje se zalažu za kapitalizam s ljudskim licem, znači za kapitalizam bez nekapitalističkih oblika ugnjetavanja i iskorištavanja, i druge, socijalističke, koje su za ukidanje kapitalizma - nastavlja Kržan.

Živimo u rubnom kapitalizmu, pitanje je samo je li moguć njegov "popravak" ili čak "izlazak" iz njega, u neko društvo koje bi ga nadišlo. A time bi nadišlo i institucije koje postoje u njemu. Jer, ma koliko dovodili u pitanje liberalne namjere lidera poput Donalda Trumpa na jedan način, Emmanuela Macrona na drugi i Viktora Orbána na treći, nitko od njih ne prijeti ozbiljno raspuštanjem parlamenta i uvođenjem osobne ili stranačke diktature. To ne znači da u njih nema elemenata nedemokratskog postupanja, ali znači da oni svoj svojoj autoritarnosti, pa i fašistoidnosti usprkos, ne ispunjavaju sve uvjete da ih prozovemo nasljednicima povijesnog fašizma. Nedavno preminuli egipatsko-francuski marksist Samir Amin definirao je fašizam kao metodu upravljanja kapitalizmom u krizama i odbacivanja demokracije, na četiri načina. Prvi je onaj svjetskih sila koje su htjele preuzeti vlast u svijetu (nacistička Njemačka, imperijalistički Japan), zatim imamo fašizam "drugorazrednih" kapitalističkih država (kakve su bile fašistička Italija, Francova Španjolska i Salazarov Portugal), a tu je i fašizam pobijeđenih (poput višijevskog režima u Francuskoj) te fašizam zavisnih država, koje se vole zvati nezavisnima kao NDH, istočne Evrope (npr. u Poljskoj, baltičkim zemljama, Mađarskoj, Rumunjskoj, Jugoslaviji, Grčkoj).

- Odnos liberalizma i demokracije danas je jedno od ključnih političkih pitanja. Identitet između liberalizma i demokracije je ideološki konstrukt, i to liberalni ideološki konstrukt, koji se afirmirao naročito pred kraj hladnog rata. Taj konstrukt važan je element liberalističke ideološke hegemonije - ističe Tomaž Mastnak, a razmišljajući o povijesnom kontekstu nastavlja:

- Pogledamo li u prošlost, vidjet ćemo da između liberalizma i demokracije uglavnom postoji napetost, koja je za vrijeme revolucija 1848. prerasla u suprotnost. Kada je 1848. u Parizu radnička klasa prvi put nastupila na političkoj pozornici i za sebe zahtijevala prava i slobode koje je proglašavala liberalistička buržoazija te razvila viziju "socijalne demokracije" ili "socijalne i demokratske republike", ta je liberalistička buržoazija radničko političko nastojanje krvavo zatrla. Radije se odrekla vlastitih načela nego dozvolila radništvu riječ u političkom životu, radije je odbacila demokraciju nego dopustila da je uživaju i radnici.

Kakva je danas situacija, pitamo Marka Kržana.

- Situacija je danas drugačija, međutim uvjeren sam da je sadašnji val konzervativizma posljedica zaoštravanja kapitalističke krize u svim zemljama. "Autoritarizam", znači odricanje od političkog i ideološkog liberalizma da bi se spasila njegova materijalna baza, kapitalistička privreda. To je klasičan odgovor vladajućih klasa i način da pridobiju mase. Naročito "srednje klase", pri čemu se danas i veliki dijelovi radničke klase i seljaštva, koji su prije imali vlastitu društvenopolitičku svijest, shvaćaju kao "srednja klasa". Svjetska privredna i politička situacija se zaoštrava. Zbog čega? Zbog toga što kapitalizam ne omogućuje rast produktivnosti, barem ne u centru, a na periferiji ga koči, što znači da ne omogućava rast standarda, barem ne takvog kakav bi bio potreban da sustav bude održiv. Svjetski centar danas faktički stagnira, i ako se uzima u obzir prividno bogatstvo i dohodak - govori Kržan.

Lijeva kritika trebala bi pokazati da se treba opredijeliti, i to ne samo političarima nego i širim slojevima. Zbog toga nikako nije dovoljno uključivanje u koalicije liberala protiv konzervativnih vlada, kao što su upravo uradile slovenske lijevo-liberalne stranke koje predlažu rušenje Janše i tehničku vladu.

Glavnina tzv. lijevo-liberalnih stranaka koje su poduprle Janšinu vladu optirala je za kapitalizam protiv humanijeg društva. A drugi dio tih stranaka, djelomično čak i deklarirano protukapitalistička Ljevica, još živi u iluziji da ne treba birati – ističe Marko Kržan

- Treba izraditi vlastiti program i ojačati svoju vezu s masama, inače ćemo samo tonuti u neoliberalizam - zaključuje Kržan.

Tomaž Mastnak, koji kao kolumnist ljubljanskih novina Dnevnik govori prvenstveno o slovenskom kontekstu, kaže:

- Identificiranje liberalizma s demokracijom paralizira suprotstavljanje demontaži demokracije. Ukazati na razliku između liberalizma i demokracije i na aktivno liberalističko neprijateljstvo spram demokracije nužno je za obranu i aktivnost demokracije. Liberalizam danas može voditi, kao što kaže slovenski ekonomist Franček Drenovec, samo u fašizam. Borba protiv fašizma ostaje borbom za demokraciju, istovremeno zahtijevajući distanciranje od liberalizma, koji u svome neoliberalističkom stadiju generira fašizaciju.

Je li to pretjerivanje? Mastnak smatra da bi, nastavi li se ovako, i sam pojam ljevice mogao iščeznuti.

- Ljevica je povijesno bila povezana s narodnim i demokratskim pokretima, s emancipacijskim i oslobodilačkim borbama. Nakon poraza u hladnom ratu, a ustvari već i deset, dvadeset godina ranije, što je pridonijelo porazu u hladnom ratu, ljevica je kapitulirala pred trijumfalističkim liberalizmom. Kapitulirala je idejno, teorijski i politički. Danas ju je teško razlikovati od liberalizma, ona prihvaća, pa čak i radikalizira njegova ishodišta, ciljeve, ideje i vrijednosti i zato je izgubljena za demokraciju. Demokracija je uvjet mogućnosti za dostojanstven život politički i ekonomski razvlaštenih, iskorištavanih, ponižavanih, zatiranih, uvrijeđenih i progonjenih – ukratko, većine. Ako će ljevica braniti liberalizam, umjesto da se postavi na stranu njegovih žrtava, imat ćemo demokraciju bez ljevice i ljevicu bez budućnosti - ističe Mastnak.

Luka Bogdanić govori s obzirom na hrvatski kontekst.

- Ljevica treba uvijek i permanentno reagirati protiv svakog smanjenja prostora ljudske slobode, a pod tim mislim protiv svih oblika despecifikacija, izopćavanja iz društva u kojem se živi ili kurentnog pojma čovjeka bilo zbog rase, spola, nacije. Naivni maksimalizam političkih ideala jednako je opasan kao i apatija. Upravo zato ljevičar ne bi smio nikada biti indiferentan. Kao što je pisao Gramsci, "Živjeti znači biti pristran [...] Indiferentnost je bezvoljnost, parazitizam, kukavičluk; to nije život [...] Indiferentnost svojom mrtvom težinom pritišće historiju" - govori Bogdanić.

Podsjeća i da je povijesna dilema između reforme i revolucije lažna:

- Nakon poznatih tekstova Rose Luxemburg o problematici odnosa revolucije i reforme čini mi se da se danas malo što tome ima dodati: revolucija i reforma nisu u suprotnosti. Ona tako piše: "Za socijaldemokraciju postoji neraskidiva veza između socijalne reforme i socijalne revolucije, jer borba za reforme jest sredstvo, dok je transformacija društva cilj."

Zadatak ljevice, pa i lijevih stranaka u Hrvatskoj i Sloveniji jest da ljudima objasni situaciju i kakve su alternative.

- Odgovor "normalnih kapitala" je zaoštravanje iskorištavanja, što ne znači samo intenzifikaciju i prekarizaciju rada, nego i smanjenje društvenog standarda, prvenstveno smanjenjem poreza i socijalnih doprinosa te privatizacijom socijalne države. Na tu strategiju "konkurentnosti" pristaju svi vladajući političari, liberalni i konzervativni, zbog toga u njihovim ekonomskim programima zamalo pa i nema razlike. Zbog toga kapitalističkim sredstvima nije moguće održati, kamoli uspostaviti kapitalizam s ljudskim licem, nije moguće to što ljudi razumiju pod "normalizacijom država" kao što su Slovenija ili Hrvatska, znači dostizanje standarda Austrije ili Njemačke - kaže Kržan.

Moralna i duhovno-kulturna superiornost nad centrom i desnicom za ljevicu mora biti kategorički imperativ.

- Ljevica se mora suprotstaviti prodoru desnice ne zato što tako brani liberalizam, već zato što tako osigurava samoj sebi postojanje. Čistog liberalizma nema nigdje, a zasigurno ne u Hrvatskoj. Napad na slobodarske vrijednosti koje liberalni sustavi barem nominalno brane i promoviraju uvijek je i prije svega napad na ljevicu, a nikada samo na građansko liberalno društvo. Uostalom, u to građansko liberalno društvo ljevica je usadila mnogo svojih vrijednosti, pogotovo u razvijenim evropskim demokracijama, iako su s vremenom mnoge od njih oplijevljene. Kako god bilo, treba paziti da se s prljavom vodom ne baci i ono pozitivno - ističe Bogdanić.

Svoju zabrinutost za stanje u Sloveniji, ali i za naš prostor, Kržan izražava rezolutno.

- Treba se opredijeliti: ako smo za humanije društvo, onda smo protiv kapitalizma, mada to ne znači da će sutra biti revolucija. A ako smo za kapitalizam, onda nismo za humanije društvo. Glavnina tzv. lijevo-liberalnih stranaka u Sloveniji, koje su poduprle Janšinu vladu, optirala je za kapitalizam protiv humanijeg društva. A drugi dio tih stranaka, djelomično čak i deklarirano protukapitalistička Ljevica, još živi u iluziji da ne treba birati - govori Kržan.

Ne bude li širine vizije, smatra Luka Bogdanić, ljevica više neće biti sposobna ujediniti većinu oko ideala za koje vrijedi živjeti i boriti se.

- To je borba za pravedniji i ljudskiji svijet u kojem su pojedinačne, kao i kolektivne egzistencije sretnije te je svrha njihovog postojanja daleko osmišljenija od sadašnjeg ideala zgrtanja potrošačkog društva - ističe Bogdanić.

S tog stajališta možemo reći da je ljevici potrebna velika reforma iznutra kao i jačanje općeg pokreta u društvu iz kojeg može crpiti novi elan.

- Puko suprotstavljanje desnici i liberalnom modelu bez izgradnje široke fronte teško da ikamo može voditi - zaključuje Bogdanić.

A pitanje je koliko su lijeve stranke u doba Plenkovića i Janše u nas još uvijek daleko od toga.