Kakva je priroda Evropske unije, kako se, koliko, u kojim smjerovima, pod kakvim i čijim utjecajima mijenja, relevantne su teme koje se odražavaju na društvo i politiku. Jednako je relevantno i pitanje kakav je lijevi odgovor na prirodu EU-a, kako općenito tako i u konkretnom trenutku. O tome smo razgovarali s urednikom regionalnog portala Bilten Markom Kostanićem, urednikom srpskog izdanja Le Monde diplomatiquea Ivicom Mladenovićem i slovenskim sociologom Rastkom Močnikom.
- Ako bismo jednostavnom formulom htjeli izraziti što je EU, rekli bismo da je to birokratski aparat koji nas iz dana u dan, iz godine u godinu, sili na neprestanu "štednju", pomoću koje raskraja socijalnu državu. Države prema napucima EU-birokracije i pravilima Evropske središnje banke uništavaju javnozdravstveni, obrazovni, mirovinski i socijalni sustav. Tako narušavaju standard velikoj većini stanovništva. S druge strane, potiču privatno zdravstvo, privatno školstvo, privatne mirovinske sustave i najrazličitija privatna osiguranja i time povećavaju klasne razlike. Pritom se postavlja zdravorazumsko pitanje: kako je moguće da države, čije zakone donose izabrani parlamenti, djeluju protiv većine koja je izabrala te parlamente? Odnosno, zašto je sadašnji stranački sistem oruđe vladavine kapitala? Pitanje je donekle naivno. Stranaka je puno, ali sve vlade provode neoliberalizam, pa sve stranke možemo vidjeti kao frakcije jedne partije. U prošlosti je buržoaski parlamentarizam u zapadnoj Evropi bio politički oblik klasnog kompromisa pod vladavinom kapitala, a kapital je prije pedesetak godina raskinuo kompromis i prešao u ofenzivu. Sada vlada pomoću EU-a i s političkim sistemom koji je Nikos Pulancas nazvao "autoritarnim etatizmom" - kaže Močnik.
Rastko Močnik (Foto: Jovica Drobnjak)
Autoritarni etatizam nova je povijesna faza buržoaskog parlamentarizma, koji je nominalno pluralan, dok stvarno vlada "državna partija". Ona može biti podijeljena na dvije stranke, kao što je to slučaj u Njemačkoj ili Velikoj Britaniji. Za autoritarni etatizam je, međutim, karakteristično da izvršna vlast jača na račun zakonodavne i da se izabrane funkcije tijesno isprepliću s državnim aparatom. Pritom nema političke alternative ni ideološki suprotnih pozicija u pravom smislu riječi. Oko dominantne stranke stvara se politički konsenzus, koji se održava i obnavlja pomoću plebiscitarnih političkih tehnika. Najvažniji ideološki aparati – glavni mediji, škole, univerziteti, institucije službene znanosti i kulture – variraju vladajuću ideologiju i osnovne postavke političkog konsenzusa.
EU omogućava nacionalnim vladama, kako je izložio Močnik, a mi ovdje sažimamo, da se dogovaraju na "evropskom" nivou, a onda putem diktata Evropske komisije discipliniraju parlamente i nameću domaćoj javnosti gotov čin. U "nacionalnoj" fazi autoritarnog etatizma parlamenti ideološki legitimiraju odluke i politiku "državne stranke". Sada parlamenti samo još ritualno u nacionalna zakonodavstva prenose direktive Evropske komisije. Pritom nisu sve vlade u EU-u jednako moćne. Članice "centra" discipliniraju vlade i parlamente na "periferiji" i podređuju ih interesima evropskog središnjeg kapitala.
Mladenovića smo pitali kako vidi današnje stanje u EU-u s obzirom na inicijative za veću federalizaciju.
Močnik smatra da je jedan od problema evropske ljevice taj što nije bila sposobna odstupiti od vladajuće liberalne prakse i njene ideologije. Nije bila sposobna formulirati alternativu ideološkom liberalizmu, političkoj partitokraciji i ekonomskom neoliberalizmu
- Inicijative za veću federalizaciju Evrope su, naravno, jedan od blefova evropskih liberalno-konzervativnih elita u aktuelnom geopolitičkom kontekstu. Ta je ideja potencijalno mogla biti sprovediva krajem devedesetih ili početkom dvijetisućitih, u vreme opšteg liberalnog i generalno zapadnog trijumfalizma, mada su i tada u evropskom kapitalističkom centru postojala radikalna protivljenja takvim trendovima. Ako se dobro sećam, od političkih opcija su samo zeleni, kao relativno marginalna politička grupacija na nivou EU-a, u tom periodu zagovarali federalizaciju Evrope. Pokretati tu ideju danas faktički je idejno mrtvorođenče, njime se EU samohrabri i samopromoviše, u kontekstu kada je i najvećim evrofilima i evrocentristima postalo jasno da je ta politička tvorevina ekonomski džin, doduše u opadanju, i politički patuljak, vojno i bezbednosno potpuno zavisan od SAD-a. Zaista je neozbiljno govoriti o većoj federalizaciji EU-a u trenutku kada sve više jačaju suverenističko-nacionalističke struje koje zagovaraju vraćanje ingerencija nacionalnim državama, snažno se protive učlanjenju novih članica, a primetan je i proces desnizacije čitavog političkog centra. Takve su inicijative naročito licemerne i opasne u odnosu na Ukrajinu i Moldaviju, pogotovo u situaciji kada je jasno da zapadni saveznici, koji su podstrekivali ukrajinsku elitu da uvede državu u rat sa Rusijom obećavajući joj bezrezervnu podršku, da bi im sada, kada je jasno da će Ukrajina izgubiti rat i da su sve njihove procene bile pogrešne, polako počeli da okreću leđa. Mislim da pravo pitanje nije da li će doći do federalizacije Evrope, kao ni da li će Ukrajina ući u EU, nego u kojim granicama će ta država opstati nakon završetka rata ili bar prekida vojnih operacija, i u kojoj će meri EU zaista preuzeti odgovornost da pomogne toj demografski, vojno i ekonomski opustošenoj zemlji. Nisam optimista po tom pitanju - ističe Mladenović.
Otvaramo pitanje kakva je danas pozicija evropske ljevice. Kostanić smatra da je EU već desetljećima, pogotovo ovdje na njenom istoku, sklizak teren za ljevicu.
- Ako se svrstate protiv EU-a, riskirate optužbe za nacionalizam jer je navodno jedina druga opcija zagovor vrijednosti nacionalne države kao takve. A ako prihvatite Uniju kao poželjan ili barem prihvatljiv okvir političkog djelovanja, riskirate podudaranje stavova s evropskom političkom i ekonomskom elitom. Obje opcije lišavaju ljevicu važnog dijela njenog kredibiliteta. Unatoč nimalo zavidno postavljenoj političkoj alternativi, prije desetak godina prednosti i nedostaci alternativnih perspektiva, od ideološko-političkih do ekonomskih, bili su predmet oštrih i elaboriranih rasprava na ljevici - navodi Kostanić.
Marko Kostanić (Foto: Privatna arhiva)
Prema njegovom mišljenju, period od 2010. do 2015. bio je zasigurno teorijsko-politički najvibrantniji na ljevici još od osamdesetih godina prošlog stoljeća.
- Tome je nedvojbeno pridonijela velika ekonomska kriza i njen specifičan rasplet u kontekstu arhitekture Evropske monetarne unije. Ozbiljno se raspravljalo čak i o aspektima potencijalne socijalističke ekonomije na razini detalja koji su se do pred koju godinu činili kao relikti davne prošlosti. Međutim, čini se da su te rasprave polučile važniji edukacijski nego politički učinak. Kao što je primjetno iz periodizacije, kraj predstavlja uzmak Sirize pred ultimatumom Trojke. Uz izdaju narodne volje izražene na referendumu u Grčkoj, tu je godinu obilježila i tzv. izbjeglička kriza. Dogodio se prevrat: monopol na kritiku EU-a, "evropejstva" kao ideološke potke i svih popratnih aspekata dospio je sasvim u ruke desnice - dodaje Kostanić.
Razlog za takav razvoj događaja nije isključivo u spomenutom skliskom terenu i zahtjevnosti meandriranja. Ljevica naprosto nije bila spremna. Iako je novim lijevim strankama poput Sirize ili Podemosa ishodišno rasla popularnost, ona se nije mogla s trgova i ulica tek tako preliti u institucije i, najvažnije, poluge pritiska u ekonomskoj sferi koje bi mogle nagnati kapital i njegove političke pokrovitelje na ustupke. Politički zahtjevi ljevice, bez obzira na stupanj radikalnosti i institucionalnu zamršenost kao u slučaju EU-a, ne mogu se realizirati bez pritiska organizirane radničke klase. Politički protivnici nemaju se čega bojati: trgovi i ulice ne mogu se vječno puniti, a ako se proizvodnja i cirkulacija odvijaju predviđenim slijedom, nema ni ekonomskih ni političkih troškova koji bi ih mogli nagnati na kompromis. Onda kormilo preuzima desnica.
Nakon uzmaka Sirize pred ultimatumom Trojke i tzv. izbjegličke krize dogodio se prevrat: monopol na kritiku EU-a, "evropejstva" kao ideološke potke i svih popratnih aspekata dospio je sasvim u ruke desnice – ističe Kostanić
- Desnici je lakše ponuditi status uvjerljive alternative jer njihovi zahtjevi ne ovise o ispunjenju konkretnih ekonomskih ciljeva. Dovoljno je nekoliko retoričko-ideoloških trikova koji mogu poslužiti kao jednostavnija slika svijeta ili ispušni ventil, ovisno o tome kome što treba. Manipuliranje tropom suverenizma pritom je jedno od ključnih sredstava. Efikasnost pozivanja na suverenizam u kontekstu EU-a ne zasniva se samo na ideološkoj nostalgiji za jakom nacionalnom državom. Suverenizam u retorici krajnje desnice funkcionira i kao nadomjestak za kontrolu nad vlastitim životima u privrednoj sferi. S obzirom na to da je u toj sferi kontrola vlastitih života svedena na minimum i da političkih opcija koje bi nudile podizanje razine kontrole, a samim time i sigurnosti, zapravo više nema, poslužit će i opcija utješnog suverenizma. A kako je gotovo pa cijeli konotativni spektar suverenizma pod kontrolom desnice, ljevica često završi u zagrljaju s političkim pokroviteljima kapitala kojima nije baš do značajnije političke destabilizacije - govori Kostanić.
Osim suverenizma, desnica je do visoke mjere prisvojila i konotativni spektar slobode kao političke vrijednosti. Tome su u prvom redu pridonijeli pandemija i lokdauni koji su se uvodili kao sredstvo obuzdavanja širenja virusa.
- Ljevica kao da sa svakom novom krizom gubi pojmove i alate za izražavanje i mobilizaciju. No razvoj događaja u posljednje vrijeme u velikoj mjeri mijenja okvire rasprave i startne pozicije političkih aktera. Naime, sve vidljivije kopne razlike između desnog centra i krajnje desnice. Potonja se normalizira prihvaćanjem ekonomskog okvira Unije, kao u slučaju Giorgije Meloni, a centar se gotovo potpuno priklonio antimigrantskim stavovima krajnje desnice. Itekako je primjetna i promjena u retorici desnice. Više se ne oslanjaju toliko na suverenizam nacionalnih država u kontekstu anonimnih briselskih diktata, koliko sve otvorenije zazivaju obranu Evrope i evropske civilizacije od barbara s istoka, bilo u vidu migranata, bilo Vladimira Putina. Kao što bi ovogodišnji izbori za Evropski parlament mogli vrlo lako pokazati, nema ništa neprirodno u krajnje desnoj Evropskoj uniji - ističe Kostanić.
Mladenović zagovara tezu da ne možemo govoriti o ljevici, nego o ljevicama, u množini.
Ivica Mladenović (Foto: Privatna arhiva)
- Ako pod levicom podrazumevamo levičarske frakcije koje zagovaraju kvalitativni raskid sa etabliranim poretkom, stanje je, osim u Francuskoj, čini mi se nikad lošije u EU-u. Siriza, Die Linke, Podemos, holandska Socijalistička partija i leva frakcija laburista, kao opcije koje su nekada imale potencijala, potpuno su izbledele. Francuska tu stoji bolje zato što je Mélenchonova Nepokorena Francuska zauzela mesto hegemona na levici koje je nekada imala Socijalistička partija, jer je ta partija sa Hollandeovim predsednikovanjem potpuno urušila kredibilitet u progresivno levom i radničkom biračkom telu, koje uprkos tome što je atomizovanije, i dalje ipak pruža otpor u Francuskoj. Kada bi došla na vlast, a poprilično smo daleko od toga jer buržoazija igra na kartu nekadašnjeg Nacionalnog fronta, danas Nacionalnog zbora, a Macronov projekat je u egzistencijalnoj krizi, velika je verovatnoća da bi u postojećem odnosu društvenih snaga i Mélenchonov projekat završio kao i Sirizin – opštom kapitulacijom. Radikalna levica ili "levica raskida" u evropskom je centru primarno u krizi iz prostog razloga što je odnos u klasnoj borbi trenutno nepovoljan za nju, radnička klasa je razbijena, pasivizovana, uglavnom ne izlazi na izbore, a ako izlazi, u velikom broju glasa za ekstremnu desnicu. Pored toga, odgovornost leži i na partijama levice i sindikatima, kao političkim i ekonomskim predstavnicima eksploatisanih slojeva, koji nemaju ni organizacioni ni programski mobilizacijski potencijal. U pitanju je dakle začarani krug neuspeha, koji se samo u retkim situacijama prekida nekom uspešnom defenzivnom strategijom. Zasad ne možemo da očekujemo ništa više od toga - smatra Mladenović.
Ni prema Kostaniću neće biti prostora za značajnije političko trenje ako se budu poštivali ekonomski okviri i zahtjevi kapitala. Čak se i tako polarizirane "identitetske teme" poput prava seksualnih manjina lako mogu prevesti u civilizacijsku razliku u odnosu na barbare ako bude trebalo. Takav scenarij, naravno, nije nimalo poželjan, ali ipak otvara vrata za ambiciozniji povratak ljevice. U kontekstu preklapanja i svojevrsnog fuzioniranja centra i krajnje desnice nudi se prostor za radikalniji iskorak i autentičniji status. Pitanje je samo koliko organizacijskog kapaciteta i ideološkog elana postoji da bi se tako nešto realiziralo. Močnik smatra da je važno istaknuti da nije sve što se proglašava ljevicom lijevo. Jedan od problema evropske ljevice je u tome što ona nije bila sposobna odstupiti od vladajuće liberalne prakse i njene ideologije. Nije bila sposobna formulirati alternativu ideološkom liberalizmu, političkoj partitokraciji i ekonomskom neoliberalizmu. Osnovna pogreška evropskih lijevih stranaka je u tome što djeluju kao obične parlamentarne stranke, kao folklorni dodatak buržoaskom parlamentarizmu. Integrirale su se u mehanizme "autoritarnog etatizma" i EU-a. Osnovna i glavna djelatnost lijeve stranke, kaže Močnik, ne mogu biti parlamentarne intrige, ona mora djelovati na terenu, među narodnim masama. Ljevica se uči od naroda, kako je rekao Mao. Lijeve stranke prerađuje narodni otpor protiv iskorištavanja i zatiranja u revolucionarnu političku praksu, kako je zahtijevao Lenjin.
Močnik zaključuje da je u strankama koje se proglašavaju lijevima moguće očitati puno toga: da one nisu sposobne prevesti teorijske analize suvremenog kapitalizma u političku praksu, da prakticiraju filantropiju umjesto socijalističke politike, da nisu digle narod protiv kolaboracije EU-a s američkim imperijalizmom, da su preuzele retoriku "parlamentarnog kretenizma", kako se izrazio Marx. Sve te pojedinačne pogreške izviru iz opće zablude: integracijom u buržoaski parlamentarizam lijeve stranke ograničile su svoju politiku na "dobra djela", odnosno na standardne postupke buržoaskih stranaka.
