Udruženje likovnih umjetnika Zemlja prvo je umjetničko udruženje takve vrste koje je djelovalo u nas i eksplicitno zagovaralo progresivne lijeve ideje. Njegovi osnivači bili su kipari Antun Augustinčić i Frano Kršinić, slikari Krsto Hegedušić, Kamilo Ružička, Vinko Grdan, Leo Junek, Omer Mujadžić i Oton Postružnik, te arhitekt Drago Ibler, koji je ujedno bio predsjednik udruženja. Kasnije se grupi pridružuje na desetke drugih članova, a sama grupa imala je direktne veze sa 1921. godine zabranjenom Komunističkom partijom i lijevim krilom Hrvatske seljačke stranke. U periodu od 1926. do 1935. članovi grupe organizirali su šest velikih izložbi i na desetke manjih. Grupa je nastala kao rezultat organiziranog i programski artikuliranog okupljanja, a iako heterogeni u svojim političkim stavovima i u svom umjetničkom izrazu, zemljaši se ujedinjuju oko manifesta u kojem, između ostalog, kažu: ‘Suvremeni život prožet je socijalnim idejama i pitanja kolektiva su dominantna. Umjetnik se ne može oteti htijenjima novoga društva i stajati izvan kolektiva. Jer je umjetnost izraz naziranja na svijet. Jer su umjetnost i život jedno.’
Osnivači Zemlje bili su kipari Antun Augustinčić i Frano Kršinić, slikari Krsto Hegedušić, Kamilo Ružička, Vinko Grdan, Leo Junek, Omer Mujadžić i Oton Postružnik, te arhitekt Drago Ibler. Grupa je imala direktne veze sa zabranjenom Komunističkom partijom i lijevim krilom hss-a
U Bazi, prostoru za umjetnost i aktivizam na zagrebačkoj Trešnjevci, nedavno je otvorena izložba ‘Problem umjetnosti kolektiva – slučaj Zemlja’ na kojoj je kustoski kolektiv BLOK (Ivana Hanaček, Ana Kutleša, Vesna Vuković) predstavio svoje istraživanje o ovoj grupi koja je rušila okvire buržujske umjetnosti.
- Naše istraživanje o Udruženju umjetnika Zemlja dio je šireg projekta ‘Kartografija otpora’ koji smo započeli prošle godine u širem sastavu, s grupom povjesničara i aktivista, a povodom 70. godišnjice oslobođenja od fašizma. Već tada smo, istražujući ilegalni Zagreb od 1941. do 1945., mreže i organizaciju otpora, shvatili da moramo obuhvatiti i međuratno radničko organiziranje, kao i djelovanje Partije u ilegali. Tako smo se dotaknuli i partijske strategije entrizma u umjetnička udruženja. Nadalje, nas kao BLOK posebno zanima odnos društvenih pokreta i umjetnosti, pogotovo danas kada se izuzetno puno govori o umjetnosti i aktivizmu, kada umjetnički radovi i individualni umjetnici preuzimaju političku agendu, dok istovremeno svjedočimo uništenju progresivnih formacija, u političkom polju u kojem su lijeve partije nepostojeće ili marginalizirane, kao i radničkog organiziranja - kaže članica BLOK-a i kustosica izložbe Vesna Vuković.
Kapitalistička kriza tih godina na neki se način može usporediti s današnjom krizom, ali i jačanjem konzervativizma. Međutim, okolnosti su velikim dijelom drukčije, smatraju kustosice.
- Na jednoj razini, kapitalistička se kriza tih godina može usporediti s današnjom krizom, međutim moramo biti svjesni da se današnja kriza odvija u promijenjenoj geopolitičkoj konstelaciji – nema više SSSR-a kao zaleđa političkom organiziranju. Pa ipak, umjetničko organiziranje tridesetih godina za nas je izuzetno poučno, jer možemo vidjeti na koji su način umjetnici bili angažirani u sindikatima, Komunističkoj partiji i kako su same umjetničke akcije bile upravo prožete iskustvima političkog organiziranja, za razliku od samodostatnosti umjetničkog iskustva. To što Zemlja odabire format udruženja, a ne umjetničke grupe, nije bilo nevino. Ne radi se o salonskoj skupini ili nekoj slobodnoj formaciji, već udruženju s veoma striktnim procedurama. Vode uredne zapisnike, podnose referate, prisutna je kritika i samokritika vlastitog djelovanja. Zemlja je bila stroga organizacijska jedinica i mislimo da iz toga danas možemo izvući neke zaključke - objašnjava Vuković.
Tada se u Kraljevini Jugoslaviji razvijao periferni kapitalizam, slično kao i danas, kada je cijela regija nakon pada Berlinskog zida i raspada Jugoslavije iz socijalizma prešla u kapitalizam. Prizivanje umjetnosti kolektiva znači postavljanje pitanja i za same umjetničke kolektive i njihovu praksu danas.
- Danas također pratimo razvoj perifernog kapitalizma uz koji su vezani retrogradni procesi i refeudalizacija društvenih odnosa. Širi društveni kontekst oblikuje djelovanje umjetnika, zanimljivo je otvoriti paralelna čitanja djelovanja angažiranih umjetnika u vrijeme diktature Karađorđevića i današnjeg poprilično ograničenog angažmana umjetnika. Izložba koju smo otvorile prožeta je didaktičkom notom, a motivaciju crpimo iz želje da iz zemljaškog slučaja izvučemo zaključke i (samo)kritički se postavimo prema današnjem djelovanju aktivista, kulturnih radnika i nezavisne scene, koje često ostaje u vrlo ograničenom dosegu. Nekada su umjetnici bukvalno nosili glavu u torbi, a njihov angažman je podrazumijevao represiju koja je danas teško zamisliva. Krstu Hegedušića ‘zbog neprijateljskih poriva protiv države’ hapsili su devet puta u periodu između 1931. i 1941., odgulio je svoje po raznim zatvorima u kojima je nastao i njegov ciklus ‘Uzničkih crteža’. Godine 1941. našao se u ćeliji br. 16 ustaškog koncentracijskog logora u Gospiću. U usporedbi s time, danas djelujemo iz ugodnih pozicija i jako malo kulturnih radnika izlazi iz okvira buržujske umjetnosti na teren, na rad sa seljacima, radnicima, sindikatima. Umjetnost nema tu emancipatornu moć kakvu je imala u zemljaškom primjeru - kaže kustosica izložbe i članica BLOK-a Ivana Hanaček.
Unutar grupe djelovali su simpatizeri lijevih progresivnih ideja, komunisti, ali i simpatizeri lijevog krila HSS-a, te radnici i seljaci.
- U tom periodu stvari se izuzetno brzo mijenjaju. HSS-ovci su u vrijeme Kraljevine svoju politiku jako često mijenjali, od ljevice do desnice. Selo je neposredno nakon Prvog svjetskog rata bilo prepuno zelenog kadra, dezertera koji su nisu željeli boriti u austrougarskoj vojsci i koji su, inspirirani Oktobarskom revolucijom, zajedno sa seljacima krenuli u borbu za zemlju. HSS je sigurno bio nositelj velikog socijalnog nezadovoljstva na selu. Partija je u dva perioda imala dobre odnose s HSS-om, a neki komunisti kasnije svjesno ulaze u ovu stranku kako bi iznutra zagovarali demokratske i socijalističke ideje. Stvari se brzo mijenjaju i unutar samog Udruženja Zemlja: u kratkom periodu njihovog djelovanja dolazilo je do ozbiljnih sukobljavanja i razlaza, što je rezultiralo njegovim reorganiziranjem. Hegedušić u svojoj autobiografiji nakon Drugog svjetskog rata kaže da je nakon ubojstva Radića surađivao s lijevim krilom HSS-a, ali jasno i s Komunističkom partijom, iako njen formalni član nije bio, ali je njegov ujak Kamilo Horvatin bio jedna od ključnih osoba KPJ u međuraću, koji je utjecao na Krstovu politizaciju - dodaje Hanaček.
Umjetničko organiziranje 1930-ih za nas je izuzetno poučno, jer možemo vidjeti na koji su način umjetnici bili angažirani u sindikatima, kp-u i kako su same umjetničke akcije bile prožete iskustvima političkog organiziranja, za razliku od samodostatnosti umjetničkog iskustva – kaže Vesna Vuković
Izložba otkriva načine na koje je policija pratila i nadzirala umjetnike i kako je grupa djelovala u periodu zabrana, u ozračju u kojem vlast uklanja čak i nepoćudne knjige. U takvim okolnostima umjetnici su morali smišljati nove termine i dovijati se kako pisati između redova. Najbolja ilustracija toga vjerojatno je korištenje termina ‘četvrti stalež’, kojim su zemljaši misli na proletarijat. Zemlja se u tom periodu direktno sukobila s drugim umjetnicima i s HDLU-om kao krovnom organizacijom, ali i s autoritetima poput Ivana Meštrovića. Naše sugovornice pitamo koja je pozicija današnje lijeve nezavisne scene, koja se najvećim dijelom financira putem javnih natječaja i programa.
- To da lijeva nezavisna scena ovisi o državnim sredstvima i jest i nije točno. Na vlastitoj koži vidimo koliko se odnos između javnih i privatnih izvora financiranja zamagljuje i u konačnici poistovjećuje. Povlačenje socijalne države mijenja i način financiranja, pa danas jasno svjedočimo sve većem uplivu privatnog novca. Sve češće umjetničke manifestacije financiraju privatne korporacije i banke. Umjetnost se reproducira unutar uskih umjetničkih krugova, čak i kada jako želimo biti angažirani, taj angažman ima jako mali doseg - kaže Vuković.
Dodaje da država danas uglavnom podržava projekte koji su orijentirani na kreativne industrije i koji umjetnost povezuju s biznisom, a ne na progresivne prakse i modele koji razvijaju produkciju domaće umjetnosti i koji se obraćaju kolektivu, kao društvu u cjelini, što je bila praksa zemljaša.
U njihovo vrijeme zagrebački proletarijat živio je u slamovima južno od pruge i sjeverno od Save, što je uključivalo i Trešnjevku, gdje su zemljaši nekada djelovali i koja je mjesto današnje izložbe.
- Seljaštvo koje je dolazilo u grad nije imalo nikakvih mogućnosti za adekvatno rješenje stambenog pitanja. Bili su primorani da sami preko noći sklepaju barake od starih dasaka i polomljene cigle, u kojima je u trideset kvadrata godinama živjelo više od 15 ljudi. U pripremi ove izložbe naišli smo na osmrtnice radnika u kojima je jasno vidljivo da su umirali od bijele kuge – tuberkuloze, a enormnom širenju te bolesti pridonosile su i loše stambene prilike, o čemu je pisao dr. Ćepulić u knjizi ‘Naša borba protiv tuberkuloze’. Dvadesetih su bile četiri velike poplave Save koje su pomele radničke kućerke, tako da je u jednom trenutku Zagreb imao preko 28.000 beskućnika. Politike grada bile su izrazito proturadničke i protusocijalne. Proletarijat je zbog financijske krize već krajem dvadesetih, a posebno početkom tridesetih, gubio poslove zbog kojih je iz osiromašenog i prenapučenog sela došao u grad. Problem nezaposlenosti gradske vlasti pokušavale su prikrivati represivnim mjerama poput izgona nezaposlenih ‘u zavičajne regije’. Na Trešnjevci danas vidimo samo ostatke nekadašnjih radničkih baraka, koje su većinom otkupili investitori i na njima sagradili velike građevinske objekte stambenog tipa. Tranzicijska nova gradnja Trešnjevke niknula je uz različite malverzacije - o stambenim politikama nekada i danas govori Ivana Hanaček.
Arhitekti zemljaši bili su, naravno, zarad egzistencije prisiljeni projektirati kuće za višu klasu, ali su istovremeno organizirali progresivne izložbe na kojima su analizirali stambene prilike i vlasničke odnose, znajući da je, bez obzira na način gradnje, najvažnije pitanje ono o vlasničkim odnosima.
Na izložbi ‘Problem umjetnosti kolektiva – slučaj Zemlja’ iz sjene se pojavljuje ime Miroslava Krleže, a sukob na književnoj ljevici, čiji je aktivni akter bio, odrazio se i na samo funkcioniranje Zemlje i na tadašnju ljevicu.
- Sukob na književnoj ljevici jako je uzdrmao samu Zemlju. Krleža je školski prijatelj i suradnik Kamila Horvatina. Među zemljašima njegovu liniju držali su Krsto Hegedušić i Vilim Svečnjak, a on je imao velik utjecaj već na rani razvoj udruženja. Godine 1926., dakle tri prije osnutka Zemlje, javljaju se budući zemljaši na izložbi u Salonu Ulrich, a Krleža ih u ‘Obzoru’ kritizira, piše kako im nedostaje socijalnog angažmana. Nakon objavljivanja ‘Podravskih motiva’ Krste Hegedušića s Krležinim predgovorom, u kojem on kao ključna mjesta umjetnosti zaziva talent i karakter, dolazi gotovo do raspada Zemlje – brojni članovi istupaju i ulaze novi. Dosadašnje istraživanje sukoba na ljevici sigurno je zasjenjeno intelektualnom veličinom i institucionalnom pozicijom Miroslava Krleže. U jednoj od mapa u izložbenom prostoru sakupile smo ključne tekstove iz polemike kojima se treba vratiti i ponovno ih iščitati. Linija socijalne literature previše je ležerno otpisana kao vulgarna, mislimo da je sazrelo vrijeme za puno temeljitije iščitavanje - kaže Vesna Vuković.
Recepcija grupe Zemlja u socijalističkoj Jugoslaviji nije bila zadovoljavajuća. Povjesničar umjetnosti Josip Depolo u poslijeratnom periodu adekvatno je obrađivao povijest zemljaša, koji nakon rata dobivaju značajne funkcije i postaju članovi HAZU-a, tako da nije bilo lako kritički sagledati njihovu predratnu praksu, sukobe i razilaženja u grupi te način na koji se sukob na ljevici reflektirao na dinamiku grupe. Bilo je nekoliko izložbi obljetničarskog tipa, a neke su čak bile privremeno zabranjene. Odatle i važnost izložbe u Bazi, koja otvara novi pogled na umjetničke i društveno-političke prakse bitne i za poznavanje povijesti i za prepoznavanje suvremenog trenutka.
