REVIZIONIZAM; praksa prekrajanja povijesti u ključu novih interpretacija – manje ili više režimski podržanih, a po profilu i naravi sukladnih političko-ideološkim hegemonijama – te provedena promjenama zakona, proizvodnjom raznih deklaracija, obrazovnim i medijskim politikama, preimenovanjima ulica i trgova…
Platformu revizionističkim stremljenjima pružila je kontroverzna Nolteova teza iz 60-ih godina prošlog stoljeća da je fašizam bio tek odgovor na liberalno-buržoasku modernizaciju svijeta s početka 20. stoljeća, ali i, istina pretjerana, reakcija na ‘izvorni, primarni zločin’ boljševizma. Epoha tranzicije na prostoru SFRJ, posebice kada govorimo o njenom ideološko-političkom karakteru, obiluje revizionističkim praksama. Ono zajedničko gotovo svim revizionističkim modelima, bez obzira na to što se nominalno radi o ‘suprotstavljenim ideologijama’, jesu negativističke, mržnjom i odbacivanjem obilježene interpretacije iskustva jugoslavenskog socijalizma i njegovih temelja. Stoga nas ne smije iznenaditi uvid da su revizionistička reinterpretiranja razdoblja druge Jugoslavije ultimativna točka konsenzusa hrvatskog i srpskog nacionalizma, ali i svih ostalih nacionalizama proisteklih iz tog nasljeđa. Smrću SFRJ, razaranjem tekovina partizanske narodnooslobodilačke borbe i ideologije ‘bratstva i jedinstva’, negiranjem važnosti iskustva jugoslavenske modernizacije i samoupravnog socijalizma, otvoren je prostor za nova-stara čitanja nacističkih i fašističkih režima ovih prostora. Takvim revizionističkim praksama danas je proširen prostor za kreiranje društveno prihvatljivog konsenzusa za nacistički kolaboracionistički projekt marionetske tvorevine Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i fašističkog četničkog pokreta u Srbiji za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Nakon rehabilitacije vođe srbijanskih četnika u tom ratu – Draže Mihailovića 2015. u Srbiji – i sve učestalijeg neometanog veličanja ustaškog pokreta, njegovih obilježja i NDH u današnjoj Hrvatskoj, uz paralelne pokušaje da se kako četnički tako i ustaški pokret prikažu ne samo kao nefašistički i nenacistički već i kao antifašistički (!), te uz blaćenje socijalističke Jugoslavije i njezinih povijesnih postignuća poput partizanske oslobodilačke antifašističke borbe i pobjede, naprosto se nameće zdravorazumsko pitanje: tko je uopće bio na drugoj, tada poraženoj, fašističkoj strani?
Revizionistički trend različitim intenzitetima zahvaća sve veći dio Europe, a vjetar u leđa dala mu je i sama EU izjednačavanjem fašizma i komunizma spornom deklaracijom o ‘osudi svih totalitarizama’.
