DRUŠTVO; kategorija koja je pozicionirana između države, s njenim institucijama, i ljudske zajednice, a artikulira se i afirmira intenzivnijim interakcijama socijalnih aktera oko vrijednosnih načela od zajedničkog, općeg javnog interesa. O društvu u modernom smislu te riječi teško je govoriti prije 19. stoljeća, ere obilježene fenomenima industrijalizacije, kolonijalizma, modernizacijom, urbanizacijom… Sam koncept klasično definira čuvena sociološka dihotomija Ferdinanda Tönniesa: Gemeinschaft (zajednica) vs. Gesellschaft (društvo), pri čemu temeljnu razliku čini distinkcija između personalnih (zajednica) i nepersonalnih (društvo) motiva, vrijednosti, interesa… koji oblikuju i određuju tipove i razine intenziteta socijalnih odnosa.
Društvo je vrlo fragilan entitet, osjetljiviji od moderne države koja snagu stječe pozicionirajući se kao nosiva platforma nacionalnog identiteta; ili zajednice koja je užeg, ograničenog opsega i artikulira se na mikrorazinama. No koliko je društvo možda i virtualno, toliko je realna opasnost da njegovim negiranjem, kao i odbacivanjem s njim povezanih vrijednosti od javnog značaja, upadnemo u zamku suvremenog političko-ekonomskog i kulturalnog barbarizma. Do sada je takav stav najvulgarnije izrečen u dobro poznatoj izjavi Margaret Thatcher iz 1980-ih – desetljeću političke rehabilitacije neoliberalizma – da ‘ne postoji nešto takvo kao društvo, postoje samo pojedinci i njihove obitelji’, a tomu, navodno, ‘nema alternative’. Takvom idejom promovirana je matrica bespoštednog socijalnog darvinizma, borba svih protiv sviju, uz slavljenje individualizma i stanja konfliktnog primitivizma koje je prethodilo epohi društvenog ugovora. Motivi kojima se takva ideologija rukovodi usko su određeni kapitalističkim interesima, te u to ime zazivaju nesmiljenu ‘kompetitivnu utakmicu’, ne mareći da, čak i ako zanemarimo vrijednosti suprotnog ideološkog sklopa, recimo solidarnost ili jednakost, ostaje činjenica o nejednakim početnim socijalnim pozicijama (klasnim, ekonomskim, kulturalnim…) i tome shodno kontekstualnim društvenim uvjetovanostima svakog od nas ponaosob.
Zato nas ne može iznenaditi dubioznost kriza društva i društvenosti u tranziciji koje smo prošli i prolazimo. S rušenjem socijalizma razorene su i ideološke platforme na kojima je taj sistem počivao, a u njima je visoko vrednovana bila i ideja društva. Na tom zgarištu svoje su oltare počeli dizati neoliberalni i konzervativni neimari tranzicije. Političke su elite pristupile oblikovanju novih nacionalno državotvornih i domoljubnih naracija, ali s vrlo lukrativnim materijalnim računicama; iznikli su poslovni i poduzetni misionari ‘vrlog novog svijeta kapitala’; konzervativne su nas snage počele pauperizirati novim-starim mitovima šireći bogobojazni doživljaj svijeta.
