Vrhunska rock glazba radi se danas u bespućima Sahare, gdje se pokraj oaza okupljaju polunomadske tuareške zajednice uz deve i šatore, gdje je pustinja sve samo ne tiha – žene i muškarci u dugim haljinama plešu i plješću uz hipnotičnu, magičnu fuziju rock instrumenata i stoljetnih ritmova, suvremenoga i drevnoga, zapadnih utjecaja i regionalnih korijena.

Tuarezi pripadaju Amazigima, predarapskom domorodačkom stanovništvu sjeverozapadne Afrike s glavnim središtima u Maroku i Alžiru, obično nazivanom "Berberi", iako sami pripadnici te etničke skupine odbacuju izraz kao pogrdan zbog njegovog korijena u arapskoj riječi za "barbarski".

Kultura Amaziga kroz stoljeća je upijala utjecaje mnogih drugih mediteranskih civilizacija poput feničke i kartaginske. Islamsko osvajanje u sedmom stoljeću donijelo je novu vjersku glazbu i recitiranje, kao i arapske utjecaje. Svoj trag u kulturi Amaziga ostavila je i andaluzijska narodna glazba, a nakon dolaska Židova iz Španjolske u 16. stoljeću još i sefardska. S francuskom i španjolskom kolonizacijom sjeverne Afrike u 20. stoljeću došle su šansona, flamenko i tek nastala raï glazba.

Bendovi poput malijskog Tinariwena brane identitet Amaziga, koji su europske i arapske vlade dugo ignorirale, marginalizirale i demonizirale. Pjevaju na vlastitim jezicima o ugnjetavanju, ali i o očuvanju svoje kulture. Amaziški ili "berberski" nacionalizam nastao je kao reakcija na politiku postkolonijalnih vlada koje su zatirale zasebni berberski identitet smatrajući ga reliktom kolonijalizma nespojivim s ideologijom nacionalnog jedinstva.

Tinariwen pripadaju narodu Tuarega, polunomadske podskupine Amaziga iz saharske pustinje. U svim državama u kojima obitavaju Tuarezi čine manjinu iz najperifernijih i najsušnijih regija, daleko od glavnih gradova. Tamošnje vlade često su negirale čak i postojanje njihove etničke zajednice.

Tuareška glazba obuhvaća popularne žanrove poput Tishoumarena, također poznatog kao tuareški blues koji je 1980-ih praktički izmislio Tinariwen – autohtone glazbe pomiješane s bluesom i psihodeličnim rockom, odsvirane na električnim gitarama i često praćene tradicionalnim elementima poput pljeskanja ruku.

Ibrahim Ag Alhabib, osnivač legendarnog Tinariwena, rođen je tijekom prve tuareške pobune protiv vlade Malija početkom 1960-ih. Kada je imao četiri godine, Alhabib je svjedočio pogubljenju svoga oca zbog sudjelovanja u pobuni. Odrastao u izbjegličkim kampovima u Alžiru, jednoga je dana, gledajući vestern u improviziranom kinu, vidio kauboja kako svira gitaru.

To ga je inspiriralo da izradi vlastitu gitaru koristeći kanister za benzin, štap i žicu kočnice bicikla. Na tom je instrumentu uvježbavao sviranje starih tuareških pjesama, arapskog popa i malijskog bluesa. Tako je, u kontekstu progonstva i velike čežnje za domom, nastao Tinariwen. Tuareški rock od samih je početaka govorio o egzilantskoj boli.

Članovi benda u mladim su se danima borili u tuareškoj pobuni protiv malijske vlade, ali danas pjevaju o pacifizmu – za njih, desetljeća rata Tuarega protiv okupatora nisu donijela ništa osim patnje, a latentna mržnja samo će naštetiti nevinima.

Tamikrest je još jedan politički angažiran bend osnovan u ratom iscrpljenom gradu Kidalu, na sjeveru Malija, koji pjeva o tipičnim temama tuareške glazbe: o čežnji za domom, o gubitku, o ljepoti prirode i – iznad svega – o potrebi da se Tuarezi probude, ujedine i preuzmu kontrolu nad vlastitom budućnošću. Članove benda formirao je građanski rat koji je trajao od 1990. do 1995. u Nigeru i Maliju, pokrenut pobunom raznih grupa Tuarega koje su pokušale ostvariti vlastitu nacionalnu državu ili barem autonomiju.

"Da smo bili ujedinjeni, ono što se dogodilo 2012. ne bi bilo moguće", kaže Ousmane ag Mossa, osnivač benda, misleći na to kako je al Kaida "otela" sljedeću pobunu Tuarega protiv malijske vlade. "Političari su profitirali od tog nedostatka jedinstva. Neki Tuarezi zauzeli su se za ciljeve poput nametanja šerijatskog zakona, koji nemaju nikakve veze s onim za što se većina nas bori cijeli život."

Tuarezi imaju i ženski bend Les Filles de Illighadad, za čiju lidericu Fatou Seidi Ghali legenda kaže da je bila prva tuareška žena koja je profesionalno svirala gitaru. U tuareškim zajednicama muškarci često putuju, a žene ostaju u selima i logorima. Mnoge žene su tradicionalno uživale relativno visok društveni status, prestiž i pravo na posjed imovine.

Bend Terakaft osnovali su razni glazbenici koji su svirali s Tinariwenom, Njihovi fantastični albumi "Alone" i "Kel Tamasheq" po mom su mišljenju najbolje što ova scena nudi, iako je konkurencija žestoka. Jedan od vrhunaca tuareškog rocka svakako je i opus gitarista Bombina, pravim imenom Omara Moctara, koji je rođen u kampu blizu Agadeza u Nigeru, a odrastao je u izbjeglištvu u Alžiru, te Mdoua Moctara, također iz pustinja sjevernog Nigera, žestokog kritičara francuskog kolonijalnog nasljeđa koji potpisuje veličanstvena, psihodelična remek djela poput "Ilana: The Creator" i "Afrique Victime". "Jebeš world music, to je rasistički izraz. Mi smo rock bend", kažu članovi pratećeg benda Mdoua Moctara.

Osim tuareške scene, postoji i mnoštvo sjajnih izvođača na širem području sjeverne Afrike koje se proteže od Magreba, obuhvaća Maroko, Alžir, Tunis i Libiju, seže preko zapadne egipatske pustinje do Sahare i uključuje Mauritaniju te sjeverni Mali i Niger. Jedan od najpopularnijih sjevernoafričkih žanrova je raï, nastao u Alžiru 1930-ih kao vrsta beduinske narodne glazbe, miješajući utjecaje raznih ruralnih i urbanih žanrova.

Ritmovi arapske glazbe kombinirani su sa stilovima kao što su gnawa, flamenco i francuski kabaret. Ova je glazba često korištena kao svojevrsni soundtrack prosvjeda protiv kolonijalnog ugnjetavanja; sama riječ "raï" čak se prevodi kao "mišljenje". Vrhunac ovog žanra donosi Bellemou Messaoud albumom "Le père du raï" iz 1989.

Gnawa je mješavina supsaharske afričke, arapske i amaziške glazbe koju je stvorila istoimena etnička manjina iz Maroka, potomci crnih robova i trgovaca koji su živjeli u sjevernoj Africi u srednjem vijeku i ondje prešli na islam, a u njihovoj se glazbi čuju utjecaji ritualnog zapadnoafričkog bubnjanja i sakralnih arapskih napjeva.

Najvažniji predstavnici gnawe su legendarni Nass El Ghiwane, "marokanski Beatlesi", favoriti Martina Scorsesea. Bend je osnovan 1970-ih, kada su izgledali kao tipični hipiji, ali su posezali za drevnom i autohtonom marokanskom baštinom, tradicionalnim ritmovima i instrumentima, mističnim obredima sufija, a sve su to kombinirali s političkim angažmanom, suprotstavljajući se despotizmu i korupciji.

Tu je i fantastični Abdelli, Alžirac s belgijskom adresom, koji na amaziškom jeziku pjeva o egzilu i izbjeglištvu, o čežnji za domom. U Belgiji je završila i Tunižanka Ghalia Benali koja potpisuje remek-djelo "Wild Harissa", sofisticiranu fuziju arapskog folka, flamenca i židovske glazbe. Još jedan izrazito angažiran bend s tih prostora je sjajni El Tanbura iz egipatskog grada Port Saida.

Oni su stvorili soundtrack Arapskog proljeća praktično se utaborivši na trgu Tahrir, gdje su svirali svakog dana prosvjeda, od siječnja do veljače 2011. Himnom tuniske revolucije i Arapskog proljeća, kada je u narodnim prosvjedima svrgnut dugogodišnji diktator Zine el-Abidine Ben Ali, postala je pjesma pjevačice Emel Mathlouthi "Kelmti Horra" ("Moja riječ je slobodna").

"Ja sam slobodna i nikada se ne bojim", pjeva Emel. "Ja sam tajne koje nikada neće umrijeti, ja sam glas onih koji se ne predaju, ja sam smisao usred kaosa. Ja sam slobodna i moja riječ je slobodna... Ja sam duša onih koji ne zaboravljaju, ja sam glas onih koji ne umiru."