"Soundtrack za film koji nije snimljen" naziv je nove predstave Radio Teatra koja je krajem svibnja premijerno izvedena u Rojcu u Puli. "Soundtrack" su potom mogao vidjeti u zagrebačkoj Kinoteci i dubrovačkim Lazaretima, a nova izvedba najavljena je za četvrtak, 10. Lipnja, u zagrebačkom Centru mladih Ribnjak. U ovoj radio-predstavi, odnosno glazbeno–poetskom street movieju, kako kažu izvođači, zagrebačka kantautorica Nina Bajsić i njen beogradski kolega Nenad Marić, alias Kralj Čačka, uz naraciju Pavlice Bajsić Brazzoduro, vode gledaoce na putovanje radiofonijom.
Na određen način ova "radio predstava" predstavlja logičan nastavak rada Radio Teatra koji se od osnutka bori protiv zadanih formi. Ipak, da nam pomognete, što je uopće to "radio predstava"?
Bajsić Brazzoduro: Sam naziv "Soundtrack za film koji nije snimljen", koji je Nenad predložio, sugerira osnovni koncept koji smo slijedili i na probama: stvaranje slika u glavi, a ne na platnu. To je na tragu njemačkog izraza za dokumentarnu radiodramu: Kopfkino, koje bih slobodno prevela kao kino za misli. Podnaslov "radio predstava" smo dodali zato da publika barem približno može biti spremna na ono što ih u izvedbi samog "Soundtracka" čeka, ili još točnije, na ono što ih ne čeka. A i da se približimo ideji pozivanja publike u radijski studio u kojem se upravo odvija izvedba radiodrame uživo. Takva se izvedba može pratiti u bar dvije dimenzije. Prva je akustična, radiodramska, i temelji se na zvučnoj slici koju bi mogli poslati u eventualni eter. Druga dimenzija je ona vizualna i atmosferska. Ova potonja je nešto gracilnija i gradi se komunikacijom nas kao izvođača i prijatelja unutar zamišljenog radijskog studija i nema veze s našim ulogama u eteru.
Već godinama njegujem razne hibridne forme koje bi trebale moći funkcionirati kako na radiju tako i u kazalištu, s tim da oba medija shvaćam dosta široko. To je moj autorski put još od "Hoerspiela: male igre za slušanje i gledanje", prve i najpoznatije predstave kojom je radiofonski teatar 2013. i krenuo, pa su tu i "Eter nad Berlinom", berlinska verzije "Hoerspiela", predstava "Orfej sluša radio" u dubrovačkoj tvrđavi Bokar, monodramska posveta mom ocu "Bajsove vrpce", nedavno praizvedena dječja predstava "Ratovi svjetova", kao i sasvim novi format nazvan "RadioWalk - intimni radio u hodu". Ne zaboravimo i petnaestak malih formi raznih drugih autora u trajanju do pola sata unutar osam godina godišnjeg ciklusa malih formi "Plan za bijeg". Kroz te cikluse sam pokušavala i druge autore zaraziti mogućnostima radiofonskog pristupa teatru, otvarati vrata studentima te poticati razvijanje naše publike.
Kako je došlo do suradnje vaše stalne članice Nine Bajsić i srpskog kantautora Nenada Marića - Kralja Čačka?
Bajsić Brazzoduro: Nenada mi je, kao i mnogo toga bitnoga, posredno darovao pokojni Ante Perković, publicist, radijski autor i glazbenik, inače član originalne postave „Hoerspiela“ i jedan od prvih osovina Radio Teatra. Naime, novinarka iz Novog Sada, Brankica Drašković, snimila je dokumentarnu seriju "Borderland Soundtrack" inspiriranu Antinom genijalnom knjigom "Sedma republika". Ante već neko vrijeme nije među nama. Sjedila sam u Berlinu kad mi je od njegove udovice Sunčice stigao paket s epizodama Brankičinog serijala u kojem sam mogla čuti i vidjeti neobičnog Kralja Čačka. Ta posebna kombinacija glazbe i stihova me duboko dirnula, neobično sam se identificirala i mogu reći da mi je pomoglo da prebrodim neke teške dane, a takva usluga se ne zaboravlja, zar ne?
Kad smo usred lock downa otvorili prvi natječaj za nove autore, javila sam se s pozivom i nekolicini muzičara jer sam znala da im je vrlo teško. Nenad je odgovorio i prijavio se s idejom "Soundtracka za film koji nije snimljen". Već na prvom zoom susretu puno smo se smijali i postalo je jasno da se dobro razumijemo, kao i da naša suradnja ima kapaciteta i za nešto više od male forme. Tada sam uključila one suradnike za koje sam mislila da bi mogli dobro kliknuti, a to je muzičar i oblikovatelj zvuka Dino Brazzoduro i kantautorica i dramaturginja Nina Bajsić s naše strane, a s njegove smo pozvali još i nevjerojatno čudesnog Nenadovog mlađeg brata, kompozitora i pijanista Marka Marića. Njih četvero i ja kao pripovjedačica, činimo ansambl predstave koja se temelji na proznoj, poetskoj i glazbenoj razmjeni između Nenada i Nine. Nakon toga sam zajedno s producenticom Radio Teatra, Katarinom Grgić, krenula graditi cijelu jednu platformu partnerske podrške kako bi, usred sivih korona vremena kad se sve zatvaralo, mi otvorile jednu ovakvu prekograničnu šarenu suradnju. Obratile smo se prijateljskim organizacijama za pomoć i one su sve do jedne odgovorile solidarno: Radio Rojc iz Pule, art radionica Lazareti iz Dubrovnika, kino Kinoteka iz Zagreba, Gradska galerija Osijek i POP Depresija iz Beograda. U samom finišu pomogao je i SKD Prosvjeta pododbor Zagreb. Svatko je nešto pomogao, prijavio na fondove, s nečim uskočio – hvala im. To je inače i razlog zašto "Soundtrack za film koji nije snimljen" ima više premijera u više gradova. Nadamo se da ćemo uspjeti taj počasni krug zatvoriti još i Osijekom i Beogradom.
Ante Perković je tvrdio da moj stvaralački i pokretački kaos spašava dobra intuiciju pri spajanju ljudi, tko s kime radi, i da time obavim više od pola posla. Ništa drugo mi nije preostalo nego da, u trenucima neizvjesnosti, zažmirim i skočim, uzdajući se u njegove riječi. Prema reakcijama publike na premijerne izvedbe "Soundtracka" u Puli, Zagrebu i Dubrovniku - izgleda da je Ante opet imao pravo.
Zanimljiv je spoj Zagreba i Beograda u predstavi koji se prožima kroz odnos između bivših ljubavnika?
Marić: Taj odnos između bivših ljubavnika je slojevit i kompleksan sam po sebi, bez da su glavni akteri iz dva različita grada. To što se provlače slike Zagreba i Beograda samo dodatno pojačava simboliku. To je prosto nešto što se dešava nekim ljudima u realnosti, ljudi se pronalaze i nalaze, spajaju i razdvajaju.
Nenad Marić - Kralj Čačka (Foto: Anita Nadj)
Što nam danas u Zagrebu znači Beograd, i naravno obrnuto? Bivših ljubavi sjetimo se uglavnom kroz određenu sjetu koja se provlači i kroz vaš komad?
Marić: Meni je fascinantniji kulturološki pogled na ta dva grada. Po prvi put sam ostao duže u Zagrebu, upoznao sjajne ljude, družio se i pričao sa njima, sarađivao, in vivo podvukao dokaz po hiljaditi put o tome koliko je kultura jedan značajan most pre svega između ljudi, a onda i između gradova i naroda. Svaka takva komunikacija je obogaćivanje i nadopunjavanje. U tom smislu Zagreb i Beograd imaju što šta za ponuditi jedan drugome. Taj efekat bi bio kud i kamo veći kad bi bio više i ozbiljnije podržan od strane kulturnih politika oba prostora. Ovako i dalje kultura spaja, politika razdvaja i sve ovisi o pojedincima kojih ima u oba grada. Nadam se da smo zajedno sa ovom predstavom doprineli nekim budućim razmenama, spajanjima, saradnjama i komunikacijama.
Bajsić Brazzoduro: Moram priznati da u startu nisam uopće razmišljala o toj poziciji Zagreb-Beograd. Ne pripadam niti starijoj generaciji koja je prije rata često bila u Beogradu niti mlađoj koja je nakon rata tamo išla po koncertima i tulumima. Puno sam više vezana uz neke druge gradove. Beograd je grad koji zapravo uopće ne poznajem, nemam nekih kontakata tamo, vrlo malo prijatelja, od kojih jedna, pjesnikinja, prevoditeljica i aktivistica Milica Krstanović nije više živa. O tome svjedoči i to da je Beograd jedan od rijetkih gradova gdje "Hoerspiel" još uvijek nismo uspjeli odvesti. Nenad, Marko i ja smo se prepoznali po nekim glazbenim i ljudskim elementima i momentima. Njihove muzike sam se toliko naslušala da i kad sam prvi puta došla po njih na beogradski Vračar i upoznala ih uživo, nije mi čak više ni čudno zvučala ekavica jer su mi se Nenadovi stihovi već ukorijenili u uhu. Nenad je na početku poslao Nini prvu strofu pjesme "Obrnut red stvari", koja je dosta narativna i zapravo je utabala put cijeloj temi predstave. Nina se nadovezala svojom strofom i tako su krenuli nizati. Kad sam to čula, pala mi je na pamet ideja dramaturškog okvira u kojem se njih dvoje zapravo šeću svaki svojim gradom što mi je pak bilo dobro za terenske audio snimke. I sama sam nekad davno za radio napravila nekoliko takvih šetnji Berlinom i Zagrebom u kojima sam kombinirala dosta intimističku naraciju i dokumentarne snimke ulica gradova. Kasnije je Nenad čak razmišljao i o dokidanju toponima, podizanju njihova dva grada na neki univerzalniji nivo, što me podsjetilo na Itala Calvina čije "Nevidljive gradove" koristim kao leit motiv u gradskim radio-šetnjama. No na kraju smo od toga odustali i u naraciji zadržali autentične toponime.
Tako da to što danas veže ali i razdvaja Beograd i Zagreb su stvari koje nisu bile svjesno unaprijed postavljene. No, one su nekako isplivale i pogotovo isplivavaju sada kroz oči i uši publike koja nam dolazi i koja neke stvari prepoznaje i tako ulazi u intimni dijalog s predstavom. Reakcije su pozitivne za sada, nitko nas još nije vrijeđao. A i da se to dogodi, nemamo s tim problem. Mi znamo dobro što nas petero kao pojedince negdje duboko povezuje i od tuda crpimo snagu za zajedništvo na sceni i trud u savladavanju organizacijskih prepreka. To je možda neka poruka i društvu oko nas i generacijama koje dolaze.
Kako bi se zvao film čiji bio ovo bio soundtrack? Tko bi ga režirao? Čini se da bi u njemu bilo elemenata i Tarantina i filma ceste i francuskog novog vala…
Marić: Naziv mogu da predložim po pesmi koja otvara priču a to je „Obrnut red stvari“. Za režiju ne znam ali možda bi nekom režiseru bilo primamljivo da snimi film na već gotov zvuk.
Bajsić Brazzoduro: Film bi bio spori francuski, crno-bijeli, a režirali bi ga zajedno Jean Luc Godard i Dalibor Barić.
Nenade, vama ovo nije prvi soundtrack, već ste radili muziku za film?
Marić: Da, zajedno sa svojim bratom Markom Marićem, radio sam muziku za dokumentarni film reditelja Đorđa Markovića "Poslednji povratak Kaktus Bate", zatim igrani film "Realna priča" reditelja i glumca Gordana Kičića i muziku za seriju "Mama i tata se igraju rata" istoimenog reditelja. Princip rada za "Soundtrack" je bio drugačiji jer nismo imali konkretno snimljenu sliku koju bi muzika trebala da podrži već je akcenat bio na zvuku, priči, songovima koje pevamo..
Nina Bajsić (Foto: Anita Nadj)
Nina, izgleda da se vi podjednako dobro snalazite na klasičnoj pozornici, kao i u ovom glazbeno-poetskom street movieju?
Bajsić: Što se tiče klasične, kazališne pozornice, moje mjesto je u pravilu iza nje, odakle radim kao dramaturginja ili autorica dramskih tekstova. Kao izvođačica, pred publikom sam dosad nastupala uglavnom kao glazbenica, kroz kantautorski rad. Ovakva vrsta projekta otvorila je prostor u kojem mogu povezati medije kojima se bavim, glazbu, pisanje i dramaturgiju, iza pozornice, ali i na njoj. S obzirom na nedostatak izvođačkog iskustva u kazalištu, izgovoriti vlastiti tekst pred publikom predstavlja mi veliki izazov, ali obzirom da je riječ o specifičnom kazališnom žanru koji naglasak stavlja na zvuk, u kojem je važnije ono što se čuje nego ono što se vidi, u "Soundtracku" uspijevam pronaći poziciju iz koje mi je ugodno nastupati, unatoč izostanku glumačkih sposobnosti. Kao i u životu, u kreativnim procesima svaki pomak u nepoznato je dragocjen, donosi nove perspektive na mjesta koje napuštamo, mjesta kojima se vraćamo.
U jednoj od kritika predstave kaže da se u komadu osjeća strah od puno stvari, ali najviše strah od ljubavi, odnosno od kraja ljubavi?
Bajsić : Predstavu počinjemo sa završetkom, s jednom ljubavi koja se možda nalazi na svom kraju. S tog kraja, pratimo likove unutar dvadeset i četiri sata, u auditivnoj šetnji kroz svoje gradove. Zatičemo ih u onoj vrsti međuprostora koji nam, iako smo odlučili zatvoriti jedna vrata, ne dozvoljava krenuti dalje. Ljubav je rizik, a s rizikom dolazi i strah. U današnjem svijetu prevladavajućeg konformizma, svim se silama trudimo izbjeći bilo koju vrstu rizika, o čemu piše Alain Badiou u svom eseju "Pohvala ljubavi", osvrćući se, primjerice, na suvremeni koncept ljubavi koji promiču razne dating agencije, obećavajući potpuno osiguranje od rizika. “U takvom je svijetu”, piše, “ljubav uhvaćena u škripac i opkoljena, a time i ugrožena”. Strah koji u predstavi kroz njihove monologe na mjestima izvire na površinu, kako ga ja vidim, nije bijeg od ljubavi. Upravo suprotno, on se javlja kao dokaz, posebice na samom kraju predstave, da smo kao ljudi i dalje spremni na ranjivost, na rizik koji ljubav podrazumijeva, koji je ujedno, kako kaže Badiou, jedini način da ona opstane, “ako ostane avantura protiv sigurnosti i komfora”, u koje imamo tendenciju pobjeći.
Marić: To je jako lepo primetio Zoran Stajčić u svojoj kritici na portalu Ravno do dna. Strah od ljubavi jeste strah od života, a ujedno i strah od smrti. Živimo u sistemima koji putem medija manipulišu strahovima držeći ljude kao kakve taoce vezane za raznorazne laži. Ljubav kao uzvišeno stanje svesti putem zrelosti je i dalje jedini pravi otpor tim manipulacijama. Drago mi je da smo uspeli u tome da se to čuje i vidi u "Soundtracku".
