U Mariju Goricu je u noći s 23. na 24. travnja doputovala skupina od pedesetak cirkuskih artista, po nacionalnosti Roma/Sinta (Roma iz srednje Europe). Većina je bila rodom i porijeklom iz Njemačke što se vidjelo i iz njihovih prezimena: Winter, Schmidt, Bamberger, Harmann, a manjim dijelom bili su i iz drugih država. Smjestili su se u selu Kraj Donji. Skupina je imala 13 kola, šest vagona za stanovanje i garderobu, osobne stvari, živežne namirnice, posteljinu, posuđe, kompletan kino aparat (Ton kino), dinamo, šest filmova, 13 konja, kompletan cirkus (šator, klupe, sprave i drugo što je potrebno za cirkus), krevete, nakit, zlatninu, instrumente i četiri milijuna kuna u gotovini. Mnogi od njih deklarirali su se kao Nijemci, a po vjerskoj pripadnosti rimokatolici. Tako se deklarirao Stefan Winter, njemački vojni veteran iz Prvog svjetskog rata, 80-postotni ratni vojni invalid s pripadajućom invalidskom mirovinom od 76 maraka. Možda najinteresantniji član obitelji Winter bio je Paul, član Nacističke stranke od početka tridesetih godina i član SA od 1. studenog 1933. godine. Romi/Sinti su vjerojatno napustili Njemačku iz sigurnosnih razloga: oni su bili etnička skupina proganjana u Trećem Reichu, dapače etnička skupina nad kojom je počinjen genocid. Došli su na područje Nezavisne Države Hrvatske (gdje su ustaše također počinili genocid nad Romima), živjeli, putovali, davali cirkuske predstave, a štitilo ih je vjerojatno to što su većim dijelom bili rođeni u Njemačkoj.
Autori su ispravili golemu nepravdu. Iako su bila poznata imena i prezimena većine žrtava, iako je bilo poznato njihovo etničko porijeklo, sredinom šezdesetih godina priča je uvelike iskrivljena i kao žrtve su se spominjali Židovi, a kao počinitelji zločina SS-ovci
Nešto više od mjesec dana prije dolaska Roma/Sinta u Mariji Gorici se smjestila Šesta satnija Prve novačke bojne Prvog ustaškog obrambenog zdruga. Njih dvjestotinjak smjestilo se u školu. Došli su iz Savskog Marofa. Do njihovog dolaska u Mariji Gorici nije bilo ustaške posade. Satnijom je zapovijedao poručnik Josip Kušan, zastavnici Tomislav Šremer i Mile Matijević po selu su se hvalili da su pobili mnogo partizana. Pripadnici Prvog ustaškog obrambenog zdruga u narodu su bili poznati kao "luburićevci", a djelovali su, i ubijali, i na području jasenovačkog logora.
Ustaše su od artista zatražili da odigraju predstavu za njih. To se i dogodilo 24. travnja u poslijepodnevnim satima. Nakon predstave artisti su se vratili su svoja kola i obitelji kod kojih su se smjestili. Sljedeće noći ustaše su ih gotovo sve odveli u Hrastinu. Njih vjerojatno 43 brutalno je ubijeno. Nije jasno je li 20 Roma/Sinta zaklano, a 23 zatvoreno u štalu koja je potom zapaljena ili su brojke obrnute. Prije toga su zastrašujuće mučeni, masakrirani. Barem osam članova artističke skupine uspjelo je preživjeti pokolj. Bili su skriveni u kućama u Mariji Gorici, ustaše ih nisu pronašli i odveli u Hrastinu. Broj ubijenih nije pouzdan i varira između 39 i 46.
Bio je to jedan od posljednjih ustaških pokolja u NDH. Raritetan ne po tome što je počinjen, ne po tome što su žrtve bile Romi, već po tome što su žrtve bile Romi uglavnom iz Njemačke. O svemu tome pišu Mario Šimunković i Đorđe Mihovilović u opsegom nevelikoj, ali važnoj knjizi "Masakr nad Romima i Sintima u Hrastini 1945. godine – zločini luburićevaca u zaprešićkom kraju". Knjiga je objavljena koncem prošle godine, a nakladnik je Javna ustanova spomen-područje Jasenovac. U knjizi na 191 stranice gotovo ravnomjerno su raspoređeni sam tekst dvojice autora i prilozi, mahom arhivske naravi.
Masakr počinjen 24/25. travnja 1945. godine jedan je od najvećih pojedinačnih ustaških pokolja Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, možda i posljednji masovni zločin nad Romima/Sintima u Europi u Drugom svjetskom ratu. Vjerojatno je jedini zločin kojega su ustaše počinili u NDH, a u kojem su žrtve isključivo Romi/Sinti, drugih etničkih žrtava tog zločina iz Hrastine nema. Jedini osuđen za zločin počinjen u Hrastini je ustaša Petar Pinjuh. Osuđen je na tri godine zatvora s prisilnim radom. Tvrdio je da nije osobno ubijao, već je, kao i većina ustaša, bio na straži kako nitko od Roma/Sinta ne bi mogao pobjeći.
Izravni motiv za pokolj je nejasan. U slučaju ustaša, posebno onih koji su pripadali "luburićevcima" i službovali u Jasenovcu, sama činjenica da je bila riječ o Romima je dovoljna. Druga je mogućnost eventualno saznanje o tome da su Romi bili neka vrsta jataka partizana, što su ustaše navodno saznali. Autori spominju da je netko (ne zna se tko) prijavio artističku skupinu Gestapou, tada također snažno prisutnom u tom dijelu Hrvatske nadomak granici sa Slovenijom, koji je slučaj prepustio ustašama. Lako je moguće da je izravan povod za pokolj bila pljačka. Ta je skupina Roma/Sinta bila solidno situirana. Svjedoci su izjavili da je ustaški kuhar, koji inače nije nosio uniformu nego je bio u civilnoj odjeći, nakon pokolja naprasno poboljšao svoju garderobu i obogatio ju odjećom artista. Drugi ustaše razmetali su se drugom opljačkanom imovinom.
Autori Šimunković i Mihovilović su na temelju izvora (ponajprije dokumenata Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača, ali i drugih, uključujući i obimne izvore iz istrage o pokolju provedenoj u Njemačkoj) ispravili golemu nepravdu. Iako su bila poznata imena i prezimena većine žrtava, iako je bilo poznato njihovo etničko porijeklo, pa i na temelju izjava preživjelih o članovima artističke skupine (mnogi među njima bili su i rođaci) sredinom šezdesetih godina priča je uvelike iskrivljena. U jednom tadašnjem prijepisu dokumenta spominje se da su žrtve pokolja "politički i rasno progonjene izbjeglice (Jevreji i Cigani) iz Njemačke i iz tog razloga su sa strane SS strijeljani". Taj je dokument Župnog ureda Marija Gorica ishodišna točka stvaranja potpuno pogrešne priče o žrtvama i počiniteljima hrastinskog masakra. Zaprešićki SUBNOR se u vrijeme kada je podizan spomenik žrtvama masakra 1977. godine priklonio tezi da su u Hrastini ubijeni Židovi i da su ih ubili pripadnici SS-a. Do iskrivljavanja podataka je po svemu sudeći došlo slučajno. Dio preživjelih članova obitelji Bamberger nakon Drugog svjetskog rata izjašnjavao se kao Židovi, a Oskar Bamberger poduzeo je niz aktivnosti ne bi li rasvijetlio masakr i prikupio iskaze o njemu Nakon desetljeća iskrivljavanja činjenica i netočnosti dvojica su istraživača svojom knjigom ponovo podatke o žrtvama i počiniteljima dovela u red. Posljedica toga je i održavanje komemoracije žrtvama masakra u Hrastini, u nedjelju 24. travnja, a koju je organizirao zastupnik Roma u Saboru Veljko Kajtazi.
