U jeku humanizma! Sve to u jeku humanizma, kaže Dario Fo. Papa Borgia javno ima obitelj, ženu, djecu i maloljetne priležnice. Kći Lucreziju udaje prema trenutačnim političkim i strateškim interesima dok još nije u dozvoljenoj dobi za udaju i razdjevičenje. Zetu koji je postao nepotreban šalje sina Cesarea i njegove ubojice da ga zadave u krevetu. I tako unedogled. A na vrhuncu smo humanizma i renesanse. Završava petnaesto stoljeće i počinje šesnaesto. Pred Evropom je neslućena, blistava budućnost!
Neposredno pred smrt, u osamdeset osmoj godini života, Dario Fo (1926. – 2016.) napisao je svoj prvi roman, ‘Papina kći. Istinita priča o Lucreziji Borgii’, a godinu dana kasnije i drugi, ‘Kristina Švedska. Žena gotovo slučajno’. Poznati naslovi, medijski udomaćenih imena, dolaze iz pisarne dominantno dramskog pisca, redatelja i glumca, političkog aktivista i neočekivanog dobitnika Nobelove nagrade za književnost 1997. godine. Pozni interes za biografije dviju snažnih žena manifestno je feministički. Švedska kraljica koja se odrekla prijestolja, preobratila na katoličanstvo i preselila u Rim portret je obrazovane žene, pokroviteljice filozofije, književnosti i znanosti koja odbija, kako kaže Fo, prihvatiti sudbinu ‘kreveta i crkve’ za koju je predodređena. Kristina brani svoj izbor da se ne uda, slijedi svoju seksualnu orijentaciju, jaše kao muškarac, ponaša se kao muškarac: daleko od lažne slike ‘kraljice djevice’ nalik engleskoj Elizabeti I.
Lucrezija je malo kompliciranija priča. Fo je oslobađa stereotipa trovačice u incestuoznoj vezi s ocem i bratom, za što su je optuživali neprijatelji, predstavljajući je kao heroinu renesanse. U vrijeme kada su se talijanski vladari, prema povjesničarki Marion Johnson, nadmetali u okrutnosti i lukavosti koliko i u razboritosti i svestranosti, Lucrezija će zasjesti i na samo papinsko prijestolje. Iskupljujući se za ubojstvo njezinog supruga, papa Aleksandar VI. odlučit će da u njegovoj odsutnosti vatikansku vladu nadzire Lucrezija. Činjenica da je žena na čelu Vatikana izaziva čuđenje čak i u onodobnom Rimu, naviklom na mlade kardinale koji ne skrivaju ljubavnice i na papinske zabave s kurtizanama koje stražnjicama gase mirisne svijeće. Svoju poziciju papise Lucrezija pak koristi da jedno autohtono žensko utočište sa sjevera zemlje zaštiti od očekivanih optužbi Crkve za herezu.
Oba romana, recimo to tako, nisu pravi romani. Više pamfleti; nešto poput opširnih redateljskih bilješki namijenjenih glumcima i ekipama kazališnih predstava o Lucreziji i Kristini. No agenda je jasna. Patrijarhalni obrasci, uključujući i obrasce popularne kulture, Lucreziju Borgiu i Kristinu Švedsku tretirali su kao žene izvan kontrole. Premalo pasivne, previše svojeglave. Kod jedne je sumnjiv manjak ljepote, kod druge višak. Kraljica Kristina postaje holivudska diva Greta Garbo. Lucrezija, čija ljepota nije manifestacija anđeoske prirode, dobiva ulogu promiskuitetne trovačice. Dario Fo razbija te stereotipove. Ne stoga da iza njih pronađe prave povijesne likove Lucrezije i Kristine, što bi bilo historiografski preuzetno i tendenciozno, već da pronađe žene oslobođene patrijarhalnih rodnih klišeja.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
