Američki san umro je 1960. Umirao je američki san prije i poslije toga. Umirao je na više ili manje destruktivne načine. A definitivno je umro i 1960. godine, kada je John Williams podmetnuo paklenu napravu pod mit o osvajanju Divljeg zapada. Malo je tko tada to registrirao, malo tko još i danas zna za to. No nakon Williamsova romana ‘Krvnikov Prijelaz’ u mit o osvajanju Divljeg zapada usađena je slika milijuna odranih leševa mahnitog bizonocida.
Potaknut predavanjima Ralfa Walda Emersona o ‘Prirodi’, harvardski student Will Andrews napušta Istočnu obalu i studij i odlazi na Zapad. Sedamdesete su godine devetnaestog stoljeća i zemljom odjekuje poklič ‘Go West, young man!’ Smjer prema Zapadu smjer je vlastite samorealizacije. Sa sigurnošću mjesečara Will Andrews kreće u potragu za djevičanskom zemljom i djevičanskim ženama. No u krčmama bez stakla na prozorima harvardski djevac pronalazi ostarjele prostitutke, a u udaljenim planinama doline kojima cvjetaju lešine bizona, crne od muha koje se roje na njima. Mitotvorni raj bazdeća je klaonica. Bezumna od borbe za preživljavanje i poriva za ubijanje. Priroda u kojoj je trebao pronaći sebe nije ništa nego razorna tupost ravnica i bijela grobnica planina.
Johna Williamsa (1922. – 1994.) otkrivali smo proteklih godina kroz prijevode romana ‘Stoner’ i ‘August’, a sada u ‘Krvnikovom Prijelazu’ otkrivamo temeljni tekst takozvanog antivesterna. Iz Williamsova romana progovara id mita o osvajanju Zapada. Pedesetih godina, u sjeni Eisenhowerove administracije i poratnog prosperiteta, pojavljivali su se raspršeni antimitski glasovi: u ‘Tragačima’ John Ford je čak i Johna Waynea stavio u ulogu ubojice bizona, obuzetog mržnjom prema Indijancima. No ono što je stiglo s ‘Krvnikovim Prijelazom’ je krik iz titanikovskih dubina američke povijesti i američke podsvijesti. Godine 1960. taj je krik o skrnavljenju obećanog raja za mnoge vjerojatno bio nečujan, no do kraja desetljeća od njega će podrhtavati čitava Amerika i njezina predodžba o samoj sebi.
Danas je ‘Krvnikov Prijelaz’ epizoda iz serijala o smrtima američkog sna, serijala koji je s Trumpom aktualiziran snagom neviđenom još od šezdesetih. ‘Augusta’, objavljenog 1973. i odmah prozvanog ‘najboljim povijesnim romanom američke književnosti’, Williams nije želio pisati kao ‘Kissingera u togi’. No sedamdesete su se odmah prepoznale u romanu o rimskom caru. U Bijeloj kući na vlasti je bio Nixon, valjala se afera Watergate, a pitanja autokracije, skretanja republike u carstvo i diktaturu, bila su više nego aktualna. Taj ‘August’ je u kontekstu ‘skretanja’ Amerike aktualan i danas. No još i aktualnijim čini se ‘Krvnikov Prijelaz’. Ne radi se samo o mitu o osvajanju Zapada od kojeg se diže želudac. Tu je i razornost tržišta, zbog kojeg se ubija čitava populacija bizona ili dabrova, da bi već čas kasnije tržište tu rabotu učinilo bezvrijednom; tu je manija ubijanja kao jezgro nacionalnog identiteta: u bizonocidu, masovnim bombardiranjima ili nasumičnim pokoljima sugrađana.
Nakon ‘Krvnikova Prijelaza’ biti će napisani i paklenskiji antivesterni, prije svih ‘Krvavi meridijan ili Večernja rumen na zapadu’ Cormaca McCarthyja. No u vrijeme kada američki predsjednik prijeti bombardiranjem uragana nuklearnim oružjem, John Williams čini se jednim od politički najbitnijih pisaca suvremene Amerike.
