John Williams je ‘Stonera’ objavio 1965., kritike su bile vrlo dobre i odlične, ali prodaja nikakva, mizerna, na internetu se spominje brojka od dvije tisuće inicijalno prodanih primjeraka. U roku od godinu dana roman je nestao iz knjižara i zaronio u sjenu američke književnosti. U toj titanikovskoj tami ostao je gotovo četrdeset godina. Sve do novog izdanja iz 2003., i onda još jednog iz 2006… Danas je ‘Stoner’ klasik. No šezdesetih je bio teški demode. Nije ni čudo. Koga je u vrijeme seksualne revolucije, desetljeću Freuda, Marxa i Beatlesa, mogla zanimati priča o životu jednog, ni po čemu osobitog profesora, prosječnog, ali marljivog, s malograđanskom suprugom, s kojom je cijelog života bio u nesretnom braku, i voljenom ljubavnicom koje se odrekao zbog profesure?
Šezdesete su ‘Stonera’ zagrizle i odmah ispljunule. Nije to imalo veze s kvalitetom romana. U vremenu koje je fetišiziralo mladost i brzo izgaranje, iznad svega bunt, Williams je pisao o starenju i polaganom sagorijevanju. I odustajanju. Ali s ‘Augustom’, povijesnim romanom o Gaju Oktavijanu, prvom rimskom caru, stvari su bile drugačije. Rim je u Americi uvijek u modi. Amerika obožava rimsku organizaciju, pragmatičnost, vojnu moć, globalnu dominaciju. U Rimu Amerika vidi samu sebe, u Rimu pokušava vidjeti svoju sudbinu. Ono s profesorom nije imalo šireg odjeka. No povijesni roman o caru Augustu se čitao. Dapače, sve je pogodovalo ‘Augustu’, objavljenom 1973. i odmah nazvanom ‘najboljim povijesnim romanom američke književnosti’. U Bijeloj kući na vlasti je bio Nixon, valjala se afera Watergate, a pitanja autokracije, skretanja republike u carstvo i diktaturu bila su više nego aktualna. Jednostavno, ‘Augusta’ je bilo teško previdjeti, zaobići, preskočiti. I slijepci bi se popiknuli na njega, na njegovu temu; njegovu psihološku kompleksnost, igre moći i igre ljubavi; na njegovu epistolarnu formu kroz koju progovaraju deseci povijesnih ličnosti, umnažajući razmjere povijesnog s razmjerima intimnog.
Williams nije htio pisati Augusta kao ‘Henryja Kissingera u togi’, no sedamdesete su se prepoznale u romanu, ‘Augusta’ ne treba otkrivati, ni ponovo otkrivati, on ima svoje mjesto u muzeju velikog američkog romana, tu su i interpretacije i nagrade, tu je sve poznato, i tekst i kontekst. Kako je ušao u Panteon, tako je i ostao u njemu. ‘Stoner’ je fulao sezonu, ‘August’ je za sve sezone. Trump u Bijeloj kući i ‘skretanje’ Amerike otvaraju mu novi kontekst. Ključno pitanje romana, u povijesnom smislu, jest ono Augustove ostavštine. Car je donio Rimu četrdeset godina mira i prosperiteta. Ali onda je uslijedio upravljački potop. Nakon Augusta dogodile su se ‘Tiberijeva grubost, Kaligulina čudovišna okrutnost i Klaudijeva nesposobnost’. Zbog čega posljednji Augustov liječnik u posljednjoj rečenici romana sve nade usmjerava prema novom caru: ‘…budimo zahvalni na činjenici da će on vladati u svjetlu tvoje mudrosti i vrline i molimo se bogovima da Rim, pod Neronom, naposljetku ostvari san Oktavijana Cezara.’
Da san, da Neron… Od slave i veličine do groteske i zgarišta. Ali lako bi nama bilo da se sudbina našalila samo s Augustovim nasljednikom. Ni Obama tu nije puno bolje prošao…
