Fotografija snimljena u siječnju 1937. prikazuje majku i sina na skijalištu Kranjske gore. Zatim, druga, na kojoj znatiželjno pogledavaju u smjeru fotoaparata dok koračaju zagrebačkom Haulikovom ulicom. Stanuju u centru Zagreba, prvo u Gundulićevoj 48, potom u prizemlju u Ulici baruna Trenka, u gradu koji se tridesetih godina prošlog stoljeća ubrzano naseljava. Umjetnička i žurnalistička scena itekako je vitalna, a fotografski kroničari grada postaju Vladimir Horvat i Tošo Dabac. Ali, ni desetljeće kasnije, majka i sin bit će mrtvi: liječnicu Mariju Vinski u kolovozu 1941. ustaše su strijeljali na mjestu današnjeg zagrebačkog spomen-parka Dotrščina, a sin Miron pogiba na samom kraju rata, 1945. godine, kao pripadnik Narodnooslobodilačke vojske.
Kako su izgledale posljednje godine života naše junakinje zasad nećemo doznati. Možda tek naslutiti, nakon čitanja knjige dnevničkih zapisa Marije Vinski, sastavljenih od ukupno osam bilježnica pisanih od 1917. do 1934., koju je pod naslovom "Velik je misterij života" objavila nakladnička kuća Disput. Knjigu su priredile povjesničarke Lucija Bakšić i Magdalena Blažić te uz potonju s njemačkoga jezika transkribirale i prevele germanistice Martina Galović i Marija Skopljak. Naslovni misterij dnevnika nalazi se već tome što su ga njezine priređivačice slučajno otkrile među dokumentima iz osobnog fonda književnika Augusta Cesarca (1893. – 1941.), Marijinog kasnijeg partnera, kojeg su ustaše strijeljali samo mjesec dana prije nje na, sva je prilika, istom mitskom stratištu Dotrščine.
Rođena je kao Marjem Hollinger 12. veljače 1899. u židovskoj obitelji uz dvije sestre i brata u tadašnjoj Bukovini, dijelu Austro-Ugarske Monarhije, a danas Ukrajine. Studirala je medicinu u Beču, što rekonstruira u svojim zapisima: skicira predavanja, razglaba katkad naširoko o medicinskim pojmovima. Svijet se doima naprednim u ono vrijeme, razvijaju se patologija i psihijatrija. U opsesivnoj brizi za majčino zdravlje, narušeno gihtom, očnim trahomom i sivom mrenom, čije liječenje izaziva jake bolove, Marija se troši kao kreda. "Odavno mi nije bliska kao majka, no to što osjećam za tu, od patnje slomljenu ženu, neizrecivo je", zapisala je. S jedne strane sputana, a s druge zahvalna obitelji jer joj je ipak omogućila školovanje. No što je toliko privlačno i misteriozno i koji je najsnažniji motiv u dnevniku Marije Vinski?
Post festum, za priređivačice knjige to je Marijino obrazovanje. I ne toliko u smislu studija medicine, koliko u smislu opsesivnog čitanja i usvajanja različitih informacija. Marijin život je uvjetovan knjigama koje čita, nju knjige odgajaju, oblikuju stavove i mišljenja. Tu su ruski klasici i filozofi, socijalizam i marksizam, zoologija i botanika. Marija literarni svijet pokušava prepoznati u fizičkom svijetu oko sebe, i kad se radi o odnosima muškaraca i žena, o čemu također puno čita, i kad proučava psihoanalizu u djelima tada još uvijek vitalnog Sigmunda Freuda. U vremenu između dvaju svjetskih ratova defiliraju vrlo živo glasoviti umjetnici tog doba poput violončelistice Judith Bolor ili dramske glumice Tille Durieux.
Čini se katkad da je patos kojim se vodi pri pisanju, dokumentirajući vlastiti život u svijetu koji se raspada i sastavlja, usporediv sa svjetskom boli (Weltschmerz). Možda je tek riječ o stilu i formi, jer dnevnici snažno ističu poziciju subjekta koji se time može doimati i nesretniji nego što jest, što je na nekim mjestima indirektno naznačila i sama Vinski.
Knjigu je objavila kuća Disput
Pa ipak, dnevnik Marije Vinski, promatrajući jedan od njegovih rukavaca, čini sasvim solidan prilog i za obiteljski smrtopis, jer u nepuna dva desetljeća pratimo iščeznuće jedne čitave obitelji: prva je umrla njezina sestra Jeanette u studenome 1919., po svemu sudeći od posljedica španjolske gripe. I sama Marija često dokumentira vlastitu fizičku i psihičku bol. Skorašnje poznanstvo i brak s trgovačkim putnikom Rudolfom Vinskim, kao i rođenje djeteta, ispunili su je početnim mirom. "Vjerujem mu, postoji smirenost, ljubav – ne zastrašujuća, odbojna senzualnost", napisala je. Zbog nje je Rudolf prešao na židovsku vjeru.
"Prvi put osjećam blizinu muškarca a da pritom u sebi ne osjećam potrebu za bijegom", zapisala je u martu 1923. godine. Premda sputana brakom i konvencijama, bdijenjem nad boležljivim djetetom, uključena je koliko stigne u društveni život među lijevom građanskom inteligencijom. Muževa bolest i konačno smrt 1931., u njegovoj 43. godini, potaknut će je da završi studij.
"Dovoljno sam oskudijevala, patila, živjela pod pritiskom, hodala na prstima i uzimala u obzir tuđa raspoloženja. Nisam to bila ja – želim sada živjeti!!!", napisala je u rujnu 1931. Mada su bili na više načina bliski, Rudolf u njezinom intelektualnom razvoju i bilo kojem drugom ipak nije imao osobitu ulogu.
Upravo će joj Cesarec pomoći prebroditi Rudolfovu smrt. Ovako ga je opisala: "Živi za svoj spisateljstvo i svoje socijalističke ideje – optimistično usprkos proživljenom i uvijek prijetećem zatočeništvu." Marija Vinski voljela je planinariti. Na jednoj od fotografija priloženih uz dnevnik tu je aktivnost dijelila s Cesarcem: sjede na klupi i poziraju, njegova ruka obujmila je njezina leđa. Ne sumnja da je Cesarec za nju sidro života i nade. Upoznaje se još bliže s marksizmom i socijalnim pitanjima. Čita Émilea Zolu i Uptona Sinclaira, upoznaje se s Lenjinovom teorijom i praksom. Sluša predavanja o Hegelu i započinje vlastiti roman (smrt u obitelji, problem smrti, između ostalog, kao literarna građa).
Marija je postala doktorica opće medicine u 35. godini; zapošljava se u ambulanti, poslije osniva dječji vrtić i prodaje muževu trgovinu bojama. U međuvremenu umiru joj majka i otac, samoubojstvo izvršava bratova kćer, dok sestra Berta živi u lošem braku. Marija želi nadoknaditi vrijeme koje je nesebično žrtvovala za druge. Ovako piše: "Nije sve u mome životu bilo žrtva; bila je to slabost, barem većim dijelom. Traženje zaštite. Djetinjstvo koje je bilo posvećeno roditeljima, zatim muškarac i sada dijete? Gdje sam ja? Kada ću postojati za sebe?"
S Cesarcem održava prisnost i prijateljsku nježnost. Pomaže mu u prijevodu njegovog romana "Zlatni mladić".
"Vjerujem da istinskom revolucionaru trebaju dvije stvari: smislena srdžba zbog nepravednih uvjeta, koju treba podržati naširoko, i mora biti romantičar da bi mogao vjerovati u uspjeh", razmišlja. "Nikada nisam bila nacionalist. (...) Dakle, gledam na to pitanje sa stajališta klase, a ne rase. Ali čudno: te sam noći shvatila da sam u ambulanti imala priliku upoznati proletarijat i malograđanstvo obiju rasa i – moja mi se nije više svidjela", zapisala je pred kraj dnevnika.
Možda se Marija Vinski previše izložila nakon Cesarčeve pogibije, a ni njezino židovsko porijeklo, makar je na kraju zajedno s Rudolfom prešla na kršćanstvo, nije joj uspostavom NDH bilo sklono. Pa ipak, trebala je te 1941. otići u Bosnu i Hercegovinu kao medicinska pomoć oboljelima od sifilisa, bila je na popisu liječnika, ali životni misterij pobrinuo se za njezin tragični dostojevskijevski kraj. Za razliku od velikog pisca, nije pomilovana ispred streljačkog voda. U bizarno sročenom dosjeu stoji da je prijateljevala s poznatim komunistom Cesarcem. Osumnjičena je tek za komunizam. Za nadati se da postoj i ostatak dnevnika i u njemu još pokoji detalj više o tome, do pred sami kraj.
Židovka, liječnica, ljevičarka, žrtva ustaškog režima. Marija Vinski.
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
