U Hrvatskoj su danas svima puna usta kulture sjećanja, iako bi se aktualno selektivno sjećanje u godini u kojoj padaju okrugle godišnjice početka NOB-a i Domovinskog rata, puno stereotipa i predrasuda, teško moglo okarakterizirati tom sintagmom. Pogotovo jer se doslovce nitko nije prisjetio katastrofe hrvatske lijeve inteligencije sredinom 1941., kao ni književnog ili znanstvenog doprinosa njenih istaknutih članova, među kojima i Augusta Cesarca kao istaknute figure ljevičarske publicistike i književnosti. O svemu tome razgovaramo s povjesničarkom Zoricom Stipetić.

Iako je u jednom izuzetnom trenutku svjetske povijesti Cesarec zablistao zajedno s Krležom, oni su se ubrzo razdvojili. Krleža nikad nije pristao da bude ilegalac, negirao je partijske veze. Cesarec pak odbija građansku egzistenciju

Prošlo je 80 godina od početka ustanka koji je doveo do stvaranja antifašističke Hrvatske koju mnogi, što se navodi i u preambuli Ustava RH, ističu kao temelj nove nezavisne Hrvatske. Kako vidite prilično traljavo obilježavanje ove obljetnice u društvu u kojem se inače toliko spominje kultura sjećanja?

Pokušam li razumjeti što znači "kultura sjećanja", podrazumijevam da "kultura" u ovoj sintagmi podrazumijeva poboljšavanje, njegovanje, obrađivanje, proširivanje postojećih istraživanja, provjeravanje i otkrivanje novih podataka. U Hrvatskoj je odmah 1990-ih jasno artikuliran zahtjev za izgradnju novih kulturnih i znanstvenih institucija koje odgovaraju novom političkom projektu što radikalno drugačije ocjenjuje dotadašnju povijest. Ta interpretacija je to radikalnija što je bliže suvremenosti. U toj novoj kulturi sjećanja čini se kao da postoji određeni ritam: ublažavanje pred ulazak u EU, dok ubrzo nakon toga kreće trajno zaoštravanje retorike. Upravo sada kao da javno živimo između martirologije i trijumfalizma. Doslovce svaki dan preplavljeni smo ritualnim komemoracijama. Podsjetila bih da su već mnogi kritički primijetili kako se uspješno ne sjećamo svoje pobjedničke oslobodilačke antifašističke prošlosti. Izuzev, dakako, velikog napora da se zbog počinjenih osvetničkih zločina partizani proglase jednakim, a u interpretaciji desnih stranaka i Katoličke crkve daleko gorim nego što su to bili ustaše i njihovi protektori fašisti i nacisti. O kojim je to onda službenim vrednotama riječ? Može li se to otvoreno formulirati, a ne samo tolerirati? Potpredsjednik Vlade Tomo Medved za Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, 23. kolovoza, koji je sam po sebi vrlo diskutabilan i ideološki hladnoratovski pojam, Vukovar je proglasio velikom pobjedom jer je zaustavila daljnje napredovanje "srbočetnika". To me drastično podsjetilo na kosovski mit koji poraz pretvara u pobjedu nebeskog srpskog naroda.

 

Analiza Radićeve politike

Znači, po vama bi se ono čemu svjedočimo moglo nazvati nekulturom sjećanja?

Smatram da smo unutar regresije koja može imati strahovite posljedice za budućnost društva i identitet hrvatskog nacionalnog bića. Kao da Hrvatska nema dovoljno bogatu i inspirativnu baštinu u svakom pogledu, pa stvaramo potpuno novu kulturu sjećanja. Tako se zapravo njeguje zaborav i negira povijest i one koji se ne uklapaju u kriterije vladajuće misli. Načelno govoreći, sustavnost nacionalne memorije njeguje se u svim zajednicama i državama, a naročito onima koje imaju povijesni diskontinuitet državne samostalnosti, a dugotrajnu borbu za njeno dostignuće. Stoga se u memoriji povijesne činjenice usklađuju s vladajućim političkim projektom da bi mu dale povijesno utemeljenje. To znači da je ta kultura sjećanja zapravo "službena kultura sjećanja" i zbog toga je često u sukobu s drugim manje ili više poraženim kolektivnim sjećanjima, a osobito onim individualnim. Ponekad je ona i u sukobu s objektivno provjerljivim povijesnim činjenicama. Kao i svaki politički diskurs, ta sjećanja mogu biti manipulativna i fragmentarnog interesa, i premda se deklariraju kao upitnost, to sjećanje niti teži niti dostiže cjelinu. Neke bitne istine o određenom društvu, državi i vremenu mogu se pronaći ako se potraži ono što se nastoji sakriti. To je važna i velika tema, a mi je ovdje možemo samo naznačiti, ali bitno je da smo je svjesni. Primjer tog zaborava je 80. obljetnica strijeljanja Augusta Cesarca i drugova u ljeto 1941. godine. Jer ako se ijednom čovjeku na našim prostorima može utvrditi podudarnost života i djela, to je Cesarec. Njemu su u 48. godini oduzeli život, ali taj život je već bio ispunjen. Dao je pečat cijelom svom vremenu, zastupajući lijevu opciju od socijaldemokrata do boljševika, sa svim padovima, nadanjima, dostignućima, iluzijama, samoobmanama i uspjesima... Kao biograf Augusta Cesarca smatram da ta kultura sjećanja treba biti mjesto barem za komemoriranje obljetnice strijeljanja njega, ostalih protagonista lijeve inteligencije, kao i onih boraca koji nisu stigli izgraditi zvučnu biografiju.

Skojevci su lako razoružali stražare i izišli iz Kerestinca, ali ih nitko nije dočekao. Po svjedočanstvu Komarice, Cesarec je izišao s dekicom u jednoj i hrpom knjiga drugoj ruci, a na pitanje kud će, vedro je odgovorio: "Izgleda u partizane." Bila je to pusta nada

Koliko je Cesarec bio uključen u vrtlog stvaranja južnoslavenske države?

U trenutku stvaranja Jugoslavije Cesarec je već raskrstio s jugoslovenstvujuščom "revolucionarnom nacionalističkom omladinom" jer je shvatio da su ideje ujedinitelja Italije Giuseppea Mazzinija stare 50 godina i da će ostankom samo u takvim političkim okvirima nova zajednička država imati zastarjeli socijalni sadržaj. Kad se u jesen 1918. vratio iz austrougarske vojske stacionirane u okupiranoj Srbiji, zatekao je u Zagrebu veliku propagandnu projugoslavensku euforiju intelektualnih elita. Frankovci se u taj čas nisu čuli, Radić je izlazio iz svoje prohabsburgovske trijalističke faze, a svi su strepili od "zelenog kadera", talijanskih teritorijalnih zahtjeva i nagovještaja svjetske revolucije. U opće povišenoj atmosferi kad se ruše carstva i nagovješćuje nepoznato novo, građanske društvene elite razlikuju se u nijansama, a među njima su i etablirani socijaldemokrati. Nasuprot njima, grupa mladih, među kojima se ističe August Cesarec, povišenim tonom objašnjava kako temeljni imperativ politike i ideologije mora stremiti ka dohvaćanju suvremenosti. A to je tada bila dnevno očekivana svjetska revolucija koja je započela Oktobarskom revolucijom. Na jugoslavenskim prostorima to znači novu državu i novi socijalni poredak. Nova civilizacija traži radikalno ukidanje starih vrijednosti. Zbog načina ujedinjenja u državu južnih Slavena Cesarec taj čin naziva "najvećom i najtužnijom našom slavom", kako glasi naslov jednog od njegovih članaka. Platforma je časopis "Plamen" koji je Cesarac izdavao sa sumišljenikom Miroslavom Krležom od siječnja do kolovoza 1919. godine. U to vrijeme ritam povijesti se silno ubrzava, pa se političke okolnosti mijenjaju iz dana u dan na štetu revolucije. Po vremenu i duhu djelovanja "Plamen" je uistinu iznimno dostignuće avangardnosti i autentičnosti u patetičnom i simboličnom izrazu preko proznih i poetskih radova. Međutim, čini se da je najuvjerljiviji u dijagnozi društva, što je provodni motiv ukupnog njegovog djelovanja, a sazrijevao je u analitičnosti zajedno s novim temama koje su se kontroverzno razvijale u Jugoslaviji i svijetu i koje su se trajno zaoštravale.

Može li se reći da su Karađorđevići prilikom stvaranja Jugoslavije idejama o agrarnoj reformi i općem pravu glasa za muškarce – jer je do 1918. u Hrvatskoj tek mali postotak seljaka imao pravo glasa – dali određeni doprinos socijalnoj jednakosti?

Jugoslavija je ukinula veleposjede, odnosno ostatke feudalizma u Hrvatskoj, ali je ostavila seljaštvo bez zemlje ili s minimalnom površinom zemlje, što će osobito u Hrvatskoj dovesti do krize seljaštva. Na činjenici prava glasa je Stjepan Radić mogao sagraditi svoju političku teoriju i svoj pokret. Na području današnje Hrvatske bez Istre, po proračunu Vladimira Stipetića, po popisu 1921. bilo je 72,6 posto seljaštva u ukupnom broju stanovništva, a 1931. godine 69,5 posto. Te je godine bilo 521.275 seljačkih gospodarstava, a najveći broj pripadao je kategoriji sitnog gospodarstva veličine do dva hektara; malih gospodarstava od dva do pet hektara bilo je 36,54 posto, a posjeda većih od 20 hektara tek 0,88 posto. Dakle, velik broj seljačkih gospodarstava s ondašnjom tehnologijom nije bio sposoban za samostalni ekonomski život. Stoga se svjetska agrarna kriza na specifičan način odrazila u Hrvatskoj, gdje je fenomen prezaduženog seljaštva postao jedan od najtežih društvenih problema. Ta činjenica ogorčila je i politički aktivirala seljaštvo i više nego što su to Stjepan Radić i zatim Vladko Maček željeli ili bar mogli kontrolirati. Taj fenomen je hrvatska varijanta Staljinove pogrešne definicije nacionalnog pitanja kao seljačkog. Palijativno razduživanje seljaka 1937. ipak je ostavilo hrvatsko društvo u visokom stupnju politizacije uoči Drugog svjetskog rata. Ova tema zaokupila je Cesarca koji se bavio analizom nacionalnog pitanja i koji je posebnu pažnju posvetio analizi politike Stjepana Radića. On i ostali ideolozi HSS-a koji su išli njegovim tragom borili su se za ideje iz 19. stoljeća, odnosno za narodnjačke iluzije o formiranju obiteljskih zadruga koje nisu odgovarale vladajućem univerzalnom kapitalizmu. Cesarec je već 1922., kad su frankovci počeli vrištati da je nacionalno pitanje osnovno pitanje, otvorio javnu diskusiju u komunističkim glasilima, ukazujući na stvarnu socijalnu problematiku društva koju su svi u Hrvatskoj simplificirali, ističući da pitanje nije samo tko će imati vlast, već kakva će biti socijalna struktura društva.

 

Protiv frankovaca i klerikalaca

 

Kakav je bio Cesarčev odnos prema ideji i nasljeđu Oktobarske revolucije?

Kad se zbog općeg gušenja revolucionarnih gibanja ugasila nada o skoro dolazećoj svjetskoj revoluciji, promijenila se i politika sovjetske Rusije i njenog posrednika Kominterne, sada je glavno bilo uskladiti međunarodne aktivnosti radničkog pokreta na obrani zemlje koja "čuva komunističko nasljeđe i nade". Tada su učinjene strašne aberacije koje su dovele do dvojbi u povijesni smisao same ideje. Traume zbog mračnog staljinizma, kao i međunarodne izolacije SSSR-a ostale su u sjećanju do danas. Rekla bih da je Cesarec vidio neke dimenzije tog složenog odnosa, ali nije shvatio svu njegovu dalekosežnu težinu. Tokom 1930-ih godina, u atmosferi straha od nadirućeg nacizma i fašizma, i Kominterna je izmijenila politiku. Dotadašnja protivnica versajskog sistema, što je na našem prostoru značilo zahtjev za razbijanje Jugoslavije, drastično je preokrenula politiku u smjeru narodne fronte i što šireg okupljanja snaga za obranu demokratskih građanskih vrednota. To je u Cesarčevom slučaju značilo podršku borbi protiv frankovaca i klerikalaca, kao i njihovih filofašističkih nastojanja.

Ima svjedočanstava, za sada neprovjerljivih, da su Cesarca ustaše zadržali nekoliko dana želeći dobiti pokajničku izjavu, kao što to nudili i Keršovaniju. Da su pristali, to bi bio trijumf za ustaše

Može li se reći da je hrvatska povijest 19. i početka 20. stoljeća bila poticaj Cesarcu za njegova djela?

Da, jer je s pravom smatrao da se u drugoj polovici 19. stoljeća formuliraju važne zasade nacionalne svijesti i da u tome Stranka prava ima najvažniju ulogu. Oni su ključni. Ideologije i gotovo nepostojeće politike bile su Cesarcu strastvena preokupacija do zadnjeg dana, a prema ličnosti Eugena Kvaternika imao je osobito razumijevanje nazivajući ga "svojim unutrašnjim suputnikom". Pripremio se studiozno na svoj raspoloživoj izvornoj građi. Izazov je bio utoliko veći jer je povodom 40. godišnjice Starčevićeve smrti 1936. Matica hrvatska izdala zbornik spomenicu. U mnoštvu radova u njoj frankovci su raskošno falsificirali Starčevića proglašavajući ga svojim idejnim utemeljiteljem; Stjepan Buć, kasnije šef male nacističke stranke, čak ga je proglasio pretečom Hitlerove rasističke teorije, dok je Božidar Murgić smatrao da je riječ o proizvodu "tla i krvi". U tom duhu snažno je raslo nastojanje frankovaca da se prikažu kao istinski nastavljači Starčevića monopolizirajući artikulaciju nacionalne svijesti – jedino je njihova interpretacija Hrvatske autentična i dozvoljena, dok su marksisti, po njima, tuđinci, lažljivci i antihrvati. Mora se priznati da je taj frankovački diskurs preskočio desetljeća i danas zvuči vrlo poznato. Cesarec je nakon niza rasprava i članaka o ideologiji Stranke prava odlučio da izravnije komunicira s javnosti posredstvom sugestivne dramske riječi. Napisao je dramu "Sin domovine" jer Starčević je, zna se, otac domovine. U njoj je opisao Kvaternikovo djelovanje u deset godina beznadne hrvatske povijesti od 1860. do 1870. u kojima je tražio podršku Francuske za poboljšanje položaja Hrvatske s finalem zapanjujuće krivo zamišljene pobune u Vojnoj krajini 1871. Kvaternik je promašio u procjeni izabravši krivi trenutak, mjesto i povod, jer je Beč upravo razriješio problem unutrašnjeg uređenja Carevine. U Rakovici se velikohrvat Kvaternik u fijakeru u kojem je sjedio cijelo vrijeme pobune našao sam među nezainteresiranim srpskim graničarima. Kako je bio vjerski fanatik, imao je samo vjeru u Svevišnjeg i u svoju misiju. Usamljenička smrt iz srpske zasjede tragičan je, ali logičan rasplet. Starčević se odmah ogradio od pobune, a ravnodušni purgeri, seljaci i radnici ne žele čak ni komentirati tu ludost. Drama je završena u proljeće 1940. i dogodila se do tada nezamisliva, ali objašnjiva promjena u elitnoj građanskoj kulturnoj sferi. Prihvaćena je za igranje u Kazalištu, kako se tada zvao HNK, pod intendantom Julijem Benešićem i u režiji Branka Gavelle, dobivši i nacionalnu Demetrovu nagradu kao najbolje novoproizvedeno hrvatsko dramsko djelo u sezoni 1939./40. Reakcije su bile očekivane: pozitivne, ponegdje i oduševljene u širokom luku građanskih demokratskih i ljevičarskih kritičara, a bijesno uvrijeđene i prijeteće od desnih i klerikalnih stranaka. Na čudesan način kao da je postavljena pozornica i podijeljene uloge za stvarnu političku dramu koja će se desetak mjeseci kasnije započeti odigravati u Hrvatskoj, a u kojoj će Cesarec doživjeti svoj kraj.

Foto: Nenad Jovanović

Da je Cesarec preživio rat, koliko bi se mogao uspoređivati s Krležom, s kojim je i surađivao?

Po onom što je pokazao u literarnoj dimenziji, ne bi ga nikad mogao doseći, a kamoli nadvladati, a ne znam ni tko bi bio taj koji je do danas dosegao Krležu. Ali po prodornoj društvenoj analizi s naučnim metodama, smatram Cesarčevu publicistiku superiornom Krležinoj. Iako je u jednom izuzetnom trenutku svjetske povijesti zablistao zajedno s Krležom, oni su se ubrzo razdvojili. Krleža nikad nije pristao da bude ilegalac, negirao je partijske veze. Narastao je do najutjecajnijeg artikulatora socijalne kulturne modernosti kojem u Hrvatskoj nema ravnog. Za tako dominantno djelovanje ilegalna egzistencija bila je posve neprikladna. Ipak, Krležino ime je sinonim lijeve inteligencije sve do uoči Drugog svjetskog rata, ali tada taj heterogeni pojam zahtijeva jasnija politička opredjeljenja. Cesarec odbija građansku egzistenciju jer je vjerovao da je ona nespojiva s njegovim shvaćanjem slobodnog umjetničkog i političkog djelovanja. U Zagrebu je živio u iznajmljenim sobičcima, ponekad bez grijanja, ponekad polugladan. Grozničavi rad nije prekidao ni kad je bio često zatvaran i po egzilima, a najčešće je objavljivao u lijevim listovima koji su jedva isplaćivali male honorare. Partija ga je dva put slala u SSSR i odatle diljem Evrope kako bi se fizički oporavio. Povratak je uvijek značio novi zatvor. Sustavno je objavljivao o tada neuralgičkim političkim zbivanjima i znanstvenim dostignućima. U tom prosvjetiteljskom duhu puno je prevodio, pa je tako redigirao prijevod Marxovog "Kapitala" koji je na robiji preveo Moša Pijade i koji je bio arhaičan i neprimjeren te ga je Cesarec doveo do sustavne znanstvene razine. U tim okolnostima uspio je ukupno objaviti 60-ak novela, nekoliko romana i drama, a ranih godina svog stvaranja i pjesama. Ima oko 200 bibliografskih jedinica, čak i publicističkih studija. U socijalističkoj Hrvatskoj bilo je nekoliko pokušaja izdavanja njegovih sabranih djela, ali ni jedan nije dovršen. Moj govor o Cesarcu nije govor o književnom djelu, nego o onom aspektu koji sam istraživala, a za koji mi se čini da je bio u svojem vremenu jedinstveno etičan i emancipatorski, do čega mu je bilo najviše stalo. Može se dokumentirati da je upravo na tom području postigao najveći društveni odjek.

 

Smrt za pravednu stvar

Znamo ponešto o Cesarčevom životu i radu. Kakvi su mu bili posljednji dani?

Cesarčev kraj počinje kad su zbog protesta povodom pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu vlasti Banovine Hrvatske u noći s 29. na 30. ožujka 1941. zatvorile mnoštvo ljudi, među njima i poznate komunističke prvake kao što su Otokar Keršovani, Božidar Adžija, Ognjen Prica... I pored delegacija koje su ih nastojale osloboditi, vlasti su ih prepustile ustaškom režimu koji je već od 11. travnja započeo sa zločinima i pokoljima Srba. Ustaše su 13. travnja tražili Cesarčevu ženu, liječnicu Mariju Vinski, ljevičarku i Židovku koja je bila skrivena sa sinom. Cesarec se sljedeći dan javio policiji, koja ga je zadržala i prebacila u zatvor u Savskoj cesti. Kako su se zatvori prebrzo punili uglednicima, od svibnja je formiran zatvor u dvorcu Kerestinec koji je bio vrlo udoban u odnosu na Danicu ili Jadovno namijenjene likvidacijama. Tamo su uz komuniste bili konfinirani veleposjednici i bogataši Židovi te jugoslavenski visoki službenici. Komunisti su se odmah organizirali na osnovu svog robijaškog iskustva; vrijeme su provodili učeći, pa je Prica predavao političku ekonomiju, Keršovani pisao teze za povijest Hrvata, a Pavao Markovac uvježbavao zborove. Dok su u dijelovima NDH u kojima su živjeli Srbi vladali kaos i teror, u Kerestincu je vladala prijeteća tišina. To se dramatično mijenja nakon 22. lipnja, odnosno napada na SSSR. Za sudbinu kerestinečkih žrtava djelomično, iako ne i bitno, odgovorna je i Kominterna. U Zagrebu je tajno djelovala radiostanica kojom je Kominterna izravno komunicirala s rukovodstvom KPJ koje je bilo u Zagrebu sve do sredine svibnja 1941., kad se Tito premjestio u Beograd. Kominterna je tražila od svih svojih članica da odmah organiziraju otpor i to po obrascu diverzija u gradovima, poput Pariške komune ili Oktobarske revolucije. CK KPJ proklamirao je opći ustanak tek 4. srpnja, nakon teških gubitaka koji su pretrpljeni u diverzantskim akcijama. Jedna od prvih diverzija bila je ubojstvo agenta Ljudevita Tiljka, a nakon nalaženja njegovog leša ustaše su 8. srpnja iz Kerestinca odveli deset uhićenika, uglavnom komunista i antifašista, pazeći na omjer, pa su tako odveli dva Hrvata, dva Srbina i šest Židova. Prema presudi prijekog suda, strijeljani su Božidar Adžija, Ognjen Prica, Otokar Keršovani, Ivo Kuhn, Zvonimir Richtman, Ivan Korski, Viktor Rosenzweig, Sigismund Kraus, Simo Crnogorac i Alfred Bergman koji su bili označeni kao "duhovni začetnici ubojstva". Nastala je panika, pa je Kominterna dala zadatak mjesnom komitetu partije da oslobodi zatočenike. Akcija je zamišljena na simboličan datum pada Bastilje 14. srpnja, a datum se činio dobro odabranim jer se poklopio s nedjeljom navečer, kad je uobičajeno da se čuvari napiju. Akcija je bila traljavo organizirana jer su se četiri udarne grupe pogubile po okolici. Od 92 zatočenika u zatvoru za proboj je bilo spremno 30 mladih skojevaca, dok Cesarec kao stariji nije bio određen za borca. Skojevci su lako razoružali stražare i izišli iz zatvora, ali ih tamo nitko nije dočekao. Po svjedočanstvu Zvonimira Komarice, Cesarec je izišao s dekicom u jednoj i hrpom knjiga drugoj ruci, a na pitanje kud će, vedro je odgovorio: "Izgleda u partizane." Bila je to pusta nada: nakon brzo oglašenog alarma nastala je sveobuhvatna hajka na bjegunce. Mnogi od njih pali su u obračunu s ustašama, neki su se ubili, a neki su uhvaćeni živi. Ceduljice "August Cesarec, književnik", koje je ostavljao u očaju, bile su njegova posljednja samodefinicija. Takvu ceduljicu su našli seljaci kod sela Obrež i dali je njegovom bratu Stanku, liječniku u Brckovljanima. Cesarec je uhvaćen s još 43 bjegunca i odveden u zatvor na Trg N, danas Trg žrtava fašizma. Svi su oni strijeljani 18. srpnja na Dotrščini. Ima svjedočanstava, za sada neprovjerljivih, što bi trebalo istražiti, da su Cesarca ustaše zadržali nekoliko dana želeći dobiti pokajničku izjavu, kao što to nudili i Keršovaniju da ga spase jer su bili svojevremeno zajedno s njim na robiji. Da su njih dvojica pristala, to bi bio trijumf za ustaše. Keršovani ih je odbio i kad su došli po njega, tražio je da ga puste samo da završi rečenicu. Nakon rata u podrumskim prostorijama zatvora je nađen olovkom pisani napis: "U ovim su prostorijama proživjeli svoje posljednje časove internirani borci iz Kerestinca, četrdeset četvorica. Osudu o strijeljanju primili su svi uzdignute glave, jer su znali da umiru za pravednu stvar, za stvar radnog naroda. Živjela sovjetska Hrvatska!" Pjesnik Željko Sabol utvrdio je, kao profesionalni grafolog, da je to Cesarčev rukopis. Uostalom, Cesarec je još 1912. u zagrebačkom Sudbenom stolu, gdje je bio zatvoren zbog atentata na bana Slavka Cuvaja, napisao u dnevnik: "Ja sada već znam da ću cijeli svoj život posvetiti dobrobiti, oslobođenju i napretku Hrvatske." Do danas ni August Cesarec ni njegova supruga nemaju svoj grob.