Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SABA RH), predstavnici Grada Zagreba, političkih stranaka, boračkih organizacija iz Slovenije i BiH te SNV-a obilježili su 81. godišnjicu proboja logoraša iz ustaškog logora Kerestinec
Uz odavanje počasti žrtvama NDH nisu zaboravili spomenuti žrtve Kerestinca gdje su 1992. zatvarani i mučeni srpski civili.
Govoreći okupljenima pred ruševnom zgradom dvorca i kod spomen ploče učesnicima proboja i žrtvama ustaša, Boris Kovačić, potpredsjednik Zajednice udruga antifašista Zagrebačke županije i Grada Zagreba naglasio je potrebu odavanja počasti nevinim žrtvama ustaškog divljaštva u logoru Kerestinec.
- Izražavamo počast i naš trajni žal za izgubljenom mladošću. Ti zatočeni mladi ljudi bili su antifašisti, rodoljubi, komunisti, Hrvati, Srbi. Židovi… ali je najbitnije da je tamo nepovratno izgubljena mladost - rekao je.
Podsjetio je da je Kerestinec bio tek jedan od logora, zatvora i stratišta kojih je bilo u Zagrebu i neposrednoj okolini, kamoli cijeloj Hrvatskoj.
- Ovom komemoracijom odajemo dužnu počast mladosti koja je ugašena bez milosti i što je najvažnije, bez suđenja i to u državi koja se odmah legitimirala tim užasnim nedjelima i u kojoj se ustaška kamarila, koja je došla na vlast u travnju 1941., nikad nije promijenila, kao ni rukopis iz Kerestinca, likvidacije i pogubljenja. Formirali su logore i stratišta odmah po uspostavi NDH, pa se nije stigla ni osušiti tinta o proglašenju te nesretne države.
- Moramo govoriti o toj nesretnoj i neslavnoj povijesti jer nemamo pravo šutjeti niti zaboraviti. Moramo govoriti istinu i u tome biti ustrajni. Već duže vremena se povijesne činjenice izvrću, relativiziraju ili prešućuju, a nas se proziva kao "komunjare", prikazuje nas se kao neke aveti, iznose se stavovi da su boračke i antifašističke organizacije suvišne. Kaže se da se nećemo vraćati u prošlost ili da se treba okrenuti budućnosti. Ne živimo u prošlosti, ako o njoj govorimo, to nam je dužnost upravo zbog budućnosti jer iz te prošlosti nismo dovoljno naučili. Ponovilo se zlo; opet je stradala mladost u Domovinskom ratu. Danas odajemo počast svim palim braniteljima, ali se ponovio i Kerestinec. Govorimo o antifašizmu kao trajnoj civilizacijskoj odrednici na kojoj se gradila poslijeratna Evropa, a znamo da je to i ustavna odrednica Hrvatske, i zbog toma imamo pravo doći na ova mjesta - zaključio je Kovačić.
Pomoćnica pročelnika Gradskog ureda za branitelje Vesna Helfrih govorila je u ime zagrebačkog gradonačelnika i gradske uprave, kao i velikog dijela građana Zagreba koji ne zaboravljaju 1941. niti 1991.
- Na ovom mjestu su se dešavale strašne stvari i ginuli ljudi
koji su trebali proživjeti svoj život i graditi budućnost, što mlade generacije ne smiju zaboraviti - kazala je.
Amela Lolić iz Travnika, predsjednica SABNOR-a Srednjebosanskog kantona Federacije BiH evocirala je uspomenu na svog rođaka Abida Lolića koji se uspio probiti iz logora i stići do Travnika gdje je organizirao otpor, a godinu dana kasnije poginuo u borbi s trojicom svoje braće, dajući veliki doprinos u borbi protiv fašizma.
- Porodica Lolić je nastavila stazama koju su utrli Abid i njegova braća; uvijek smo bili na pravoj strani, na strani dobra i pravde a protiv zla - rekla je.
Milan Gorjanc, antifašistički aktivist iz Slovenije u ime antifašista iz Sevnice Krškog i Brežica govorio je o suradnji boračkih organizacija dviju zemalja i na državnom i na lokalnom nivou, podsjetivši kako su slovenski komunisti na planini Gorjanci prihvatili Slavka Komara i još dvojicu partizana bez oružja i pomogli im da se ilegalnim kanalima vrate u Hrvatsku.
- Koja to država može uništiti cvijet kulture i pisane riječ i koja je to država koja na taj način tako malo cijeni svoj narod. Spisak poginulih je svjedočanstvo da su i u smrti su bili jednaki ljudi svih vjera i svih naciju - rekao je.
Vili Matula rekao nam je da bi osim spomenika učesnicima proboja 1941. i žrtvama logora trebao biti postavljen i onima koji su tamo stradavali i 1992.
- Spomenike treba postaviti svugdje gdje su se ljudska prava kršila - rekao nam je, ističući da bi i dvorac trebao biti obnovljen. Nažalost, mi u Zagrebu ne možemo riješiti prioritete u obnovi javnih zgrada; sama obnova teška je bez projekata iz novca EU, smatra Matula.
I Vesna Teršelič, voditeljica Documente naglasila je da su utvrđene činjenice o zatvaranju i torturi u dvorcu u Kerestincu,
- Bilo bi primjereno obilježiti mjesto kao i staviti ploču s informacijama o povredama humanitarnog prava na tom mjestu. Prolaznici imaju pravo na informaciju a nasljednici zatočenih i ubijenih 1941. kao i svi koji su preživjeli mučenja 1990-ih. na taj oblik simboličke reparacije - rekla nam je nakon skupa.
Vijence su položile brojne delegacije, od SABA i udruga u njenom sastavu, Saveza društava Josip Broz Tito, antifašisti iz Slovenije i BiH, Grada Zagreba i Skupštine do političkih stranaka SDP-a i SRP-a, a bio je tu i Slavko Kojić iz Stranke 365 Milan Bandić. U ime SNV-a vijenac je položila delegacija VSNM-a Zagrebačke županije na čelu s predsjednikom Dragišom Pilipovićem.
Podsjetimo da je u logoru koji su ustaše preuzele od vlasti Banovine Hrvatske bilo, po nekim izvorima, 115 logoraša, poznatih intelektualaca, rodoljuba i komunista. Nakon što je 9. srpnja 1941. desetero njih, među kojima i Božidar Adžija, Otokar Keršovani i Ognjen Prica, bilo streljano u znak odmazde zbog ubijenog agenta Ljudevita Tiljka, mjesni komitet KP Zagreb donio je odluku o njihovom oslobađanju i proboju u čemu su učestvovala 92 logoraša u pet udarnih grupa. Njih nitko nije dočekao pa su narednih dana u nizu oružanih okršaja razbijeni, pobijeni ili pohvatani. Proboj ih je preživjelo 14, a na kraju rata živa su bila samo dvojica.
A Konačište ratnih zarobljenika Kerestinec, kako je bilo ime logora, djelovalo je od decembra 1991. do maja 1992. i u njemu su bili zatvorenici prebačeni iz zatvora u Gajevoj ulici u Zagrebu. Najvećim dijelom radilo se o ljudima koji nisu učestvovali ni u kakvim operacijama, ali su po hrvatskim gradovima, najviše u Sisku, hapšeni pod sumnjama da su suradnici i pomagači "agresora". Tokom djelovanja logora, zatvorenici su mučeni, ranjavani, sakaćeni, dok su zatvorenice i silovane. U Kerestincu je u prvoj polovini 1992. stalno boravilo između 60 i sto zatvorenika, zavisno o intenzitetu razmjene ratnih zarobljenika.
Zbog počinjenih zločina nakon više suđenja zapovjednik Stjepan Klarić pravomoćno je osuđen na četiri i pol godine, Viktor Ivančan na tri, Dražen Pavlović i Željko Živec na dvije, a Goran Štrukelj na jednu godinu i pet mjeseci zatvora.
