Koje bi okolnosti jednog Beograđanina mogle dovesti na studij u Zagreb? Možda je to mladenačka ljubav ili nekakvi rodbinski kolopleti? Da nije kakav hir ili nešto treće? U slučaju Tadije Čalukovića, 21-godišnjeg studenta Odsjeka dramaturgije zagrebačke Akademije dramske umjetnosti (ADU) ništa od navedenog. Ovaj mladi pisac, koji se doima stariji nego što jest, ne zbog lica, već zbog određenog proživljenog iskustva, ali i elokvencije i mirnoće s kojom uobličava misli, jednostavno se Beograda zasitio, a novi izazov pronašao u Zagrebu.

Zato je, umjesto da se o njemu govori kao o beogradskom studentu ADU-a u Zagrebu, preciznije (što i sâm naglašava) reći da je to momak iz Beograda koji je došao studirati u Zagreb i, eto, uspješno završava drugu godinu studija.

- Zasitio sam se tog brzog beogradskog života, brzog ritma tog grada. Zagreb je bio nešto novo, bio mi je izazov. Mislim da je najvažnija stvar u životu kročiti kroz umetnost nekim neutabanim stazama. U eksplozivnosti, brzini, ishitrenosti, nema sreće – kazuje nam Tadija poput mudrog čovjeka koji je proživio više od života.

Priča nam nadalje, tog ugodnog zagrebačkog prijepodneva, onog po kojem se poznaje i ostatak dana, da mu je život u Zagrebu donio mirnoću, staloženost i stabilnost koja mu je dotad nedostajala. Priznaje da nije više onaj Tadija otprije dvije godine kada je tek stigao iz Beograda, koji otad ipak malo rjeđe posjećuje. Zagreb ga je također naučio da ne postoji jučer, već samo sutra, da se ne živi na nekom starom kapitalu ili slavi.

- Uvek sam doživljavao Zagreb i Hrvatsku kao deo kulturnog prostora kome zaista pripadam od najranijeg detinjstva i, što je možda i iznenađujuće, pratio sam, zapravo proučavao zagrebačku štampu iz vremena Jugoslavije, različite novine i časopise: Danas, Start, Polet... Kupovao sam te stare brojeve po antikvarnicima, buvljacima, internetskim sajtovima, pa se moja majka šalila sa mnom da praznim podrume ljudima za velike pare – priča Tadija.

Majka pravnica, otac poznati novinar, njegovi su prvi čitatelji i osobe od najvećeg povjerenja. Oni su, za razliku od prijatelja, jedini bili upoznati sa sinovom nakanom studiranja u Zagrebu, i pružili mu punu podršku.

Do punoljetnosti Tadija je već objavio roman "Mutant u vozu" (2018.) za koji kaže da je prije toga dobio stotine odbijenica, ali je za to vrijeme i mnogo naučio o životu i pisanju. Kao 14-godišnjak osnovao je internet časopis Salome, gdje kao novinar objavljuje, između ostalog intervjue s njemu interesantnim osobama iz svijeta književnosti. Volio je, kaže, oduvijek ozbiljne tekstove, pomalo starinske. Istraživao je Feral Tribune i pratio rad njegovih vrsnih novinara. Iako od najranijih dana u pisanju, nije želio do kraja ostati novinar. Pronašao se prije svega u kazalištu, filmu, prozi.

- Ja sam izvorni prozaist. Proza mi otvara to prvo, drugo, treće lice, podtekst za dramski tekst. Za mene su mediji bili presudni, za najveće pisce čuo sam prvo iz novina, iz njihovih kulturnih dodataka, a novinarstvo mi je otvorilo put i ka umetnosti – kaže Tadija.

Odmalena je, kako kaže, znao da je pisanje njegov poziv. "Bukvalno. Otprilike" novi je pak Čalukovićev rukopis, zapravo poetska drama, koji je, kao i ranije roman, nedavno publicirala beogradska Nova poetika. Navedeni tekst je već dvaput izveden na zagrebačkoj Akademiji u okviru manifestacije DeSADU.

- To je pokušaj da se izađe iz zone komfora, da se napiše nešto što je neočekivano i što jedan deo ljudi misli da ne mogu da napišem. To je jedno istraživanje ženskog lika, psihologije ženskog lika. Iz te pozicije meni je to najteže dokučiti i napisati za razliku od muških likova. Meni su muški likovi kao kad otvorite prozor i vidite da je napolju sunce. A ženski likovi su mi kad otvorite prozor i vidite četiri godišnja doba – otkriva nam pisac.

Akademija je ispunila njegova očekivanja. U Zagrebu je prihvaćen od prvog dana, kako od profesora, tako i od kolega, pa mu se čini da je oduvijek "domaći". Na zagrebačkom internetskom radiju Kradio, spomenimo i to, autor je emisije Beogradska kronika.

Hrvatski standardni jezik, domeće, ne predstavlja mu nikakav problem. Kaže nam da je njegova klasa autentična i drugačija u odnosu na druge na Akademiji: to je klasa koja je geografski najrazličitija. Ljepota različitosti, kako kaže, očituje se iz činjenice da studenti dolaze iz desetak različitih gradova i mjesta i da se čuju i katkada zapisuju različita narječja.

- Privlače me te različitosti na Akademiji jer volim da radim s ljudima za koje vidim da su drugačiji, autentični u tome što rade. To je zapravo karakteristika koju nosi i Beograd – ističe Tadija.

Vrlo cijeni rad svojih profesora dramatičara: Mate Matišića, Tomislava Zajeca, Espija Tomičića, Ivane Sajko, Dina Pešuta, a prati i njemačke i francuske autore, na primjer Eduarda Louisa, premda ovaj nije dramatičar, no, kako kaže, jest izvanredan autor.

Zatim, razgovaramo o svijetu Franka Zappe, o njegovoj izreci da "informacije nisu znanje, znanje nije mudrost"; o svijetu muzike, jer muzika je sve, kako kaže Tadija, koji je završio i osnovnu muzičku školu, odsjek klarinet. Život bez dobre muzike nema smisla, kao ni bez poezije, književnosti... Zamišljen začas, naglašava i kako ga je potresao nedavni masakr u beogradskoj osnovnoj školi.

- Tada sam razmišljao o tome što je roditeljstvo i koliko je to zapravo najvažnija dužnost i uloga. I kada sam bio kod te škole "Vladislav Ribnikar", iz koje znam mnogo njih koji su je pohađali i završili, ugledao sam jedan transparent koji me je također pogodio, a s kojim se jako slažem: "Nečije dete se nije vratilo kući jer netko nije vaspitao svoje". Eto, ni ja danas ne bi razgovarao s vama da nije bilo mojih roditelja – kaže.

Tako priča ovaj zagrebački student koji pripada svijetu 5. oktobra, kako reče, kada su tog dana na beogradskim ulicama hodale različite skupine i ljudi, različite po životnim, ali i po ideološkim prioritetima. Ponekad se zna dogoditi različitost u spajanju, ona koja nas naizgled približi sličnosti. Moglo bi se divaniti još s ovim mladim čovjekom, zasad jedinim Beograđaninom koji nade polaže na zagrebačkoj Akademiji, odabravši Zagreb za svoj grad, možda na tragu Miloša Crnjanskog koji je davno kazao da je zavičaj ono što izaberemo.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma