Akademija dramske umjetnosti pokrenula je ciklus razgovora o rodnoj ravnopravnosti i seksualnom zlostavljanju pod naslovom "Nismo tražile". Zašto ste pokrenuli taj ciklus?

Možda ste pitanje trebali neugodnije formulirati: "Zašto je ADU pokrenula ovaj ciklus razgovora tek sada?" Sredinom siječnja postalo je više nego očito da problema imamo i da jako kasnimo s njihovim prepoznavanjem i rješavanjem. Prilično je poražavajuća činjenica da smo o razmjerima problema saznali tek nakon što se temeljem napora kolegica iz inicijative "Nisam tražila" pokrenula lavina svjedočanstava na društvenim mrežama, gdje smo prepoznali i svjedočenja o zbivanjima na našoj Akademiji. To što do tog trenutka kod nas nije bilo prijava, ne znači da nije bilo zlostavljanja. Mislili smo da smo dovoljno otvoreni i da studenti vjeruju da će, ako nam se obrate, dobiti pomoć. Stvarnost je to naše "mišljenje" okrutno demantirala.

Čini se kao da su informacije o toj vrsti teškog zlostavljanja odjednom eksplodirale.

Točno tako – eksplodirale su dugo prešućivane priče, gorka svjedočanstva žrtava koje desetljećima nisu osjećale da žive u društvu koje je spremno nositi se s njihovom traumom, prihvatiti ružnu, ali realnu stvarnosti i procesuirati, bilo pravno, bilo psihološki, ono što se zlostavljanim osobama dogodilo. Većina od tridesetak prijavljenih slučajeva odnosi se na razdoblje od sredine devedesetih pa do prije četiri-pet godina. Na edukaciji za naše nastavnike dr. sci. Maja Mamula iz Ženske sobe izrekla je statistički podatak da je jedna od pet žena – i jedan od 71 muškarca – doživjela silovanje ili pokušaj silovanja. Žrtve tu vrstu iskustva izrazito nerado dijele i s najbližima, a oko 95 posto slučajeva ostaje neprijavljeno.

Što očekujete od ovog ciklusa predavanja, dokumentarnih filmova i okruglih stolova o toj temi?

Taj ciklus edukacije je, po mom sudu, tek uvod u ozbiljne razgovore koji su pred nama, a koji se ne tiču samo tema rodne ravnopravnosti i seksualnog zlostavljanja, nego i načina na koji prenosimo umjetničke prakse našim studentima. Akademijino povjerenstvo koje se bavi utvrđivanjem činjenica o pristiglim prijavama dovršava svoj rad i o njihovim ćemo zaključcima temeljito razgovarati. Nadalje, naši se studenti vrlo često susreću s kritikom i tih stotinu "Ne, nije dobro, hajde ponovno..." studentima ponekad predstavlja prevelik teret i kroz neke od prijava je očito da i jedni i drugi trebamo biti svjesni granice između poticajne i zdrave pedagoške provokacije i posramljivanja, poniženja, povrede dostojanstva osobe.

Muškog nasilja ima i u drugim, "razvijenijim" sredinama. Kako to objašnjavate?

Rekla bih da smo svi duboko uronjeni u patrijarhalnu tradiciju, bez obzira na to što nam se ponekad čini da smo napredovali. Napredak je minimalan i stvari se jako sporo mijenjaju. S obzirom na socioekonomski okvir u kojemu pristajemo živjeti, a koji nas ne čini ni sretnima ni slobodnima, bojim se da će u najboljem slučaju i dalje biti ovako – jedan korak naprijed, dva koraka natrag.