Status Većeslava Holjevca (1917. – 1970.) u našoj političkoj javnosti prilično je depolitiziran. Smatra ga se najvećim gradonačelnikom u povijesti Zagreba i svojevrsnim tehnokratskim idealom. Međutim, njegova je politička biografija puno zanimljivija i politički kompliciranija. O samoj biografiji i kasnijoj recepciji njegova djelovanja razgovarali smo sa Željkom Godeč, autoricom nedavno objavljene monografije "Većeslav Holjevac – tvorac modernog Zagreba i hrvatskog nacionalnog pokreta".

Na predstavljanju knjige ste izjavili da niste bili naročito upoznati s Holjevčevim životom prije nego što ste krenuli u istraživanje i pisanje knjige. Što vas je motiviralo na samo pisanje, koja su bila očekivanja i jesu li se realizirala?

Već sam u pripremnim radovima shvatila da postoji jako puno rupa u njegovoj biografiji. Holjevca sam isključivo dotad poznavala kao gradonačelnika i bila svjesna njegovog doprinosa razvoju Zagreba. Međutim, nisu mi bili jasni razlozi njegova političkog pada. Ne samo da je od narodnog heroja i jednog od stupova vlasti postao disident, već mu je bila i prišivena snažna etiketa nacionalista. To je bila jedna od rupa koje sam htjela istražiti. S druge strane, Holjevčeva osobnost je dosta zanimljiva, jaka i intrigantna i shvatila sam da pred sobom imam čovjeka s punokrvnom političkom biografijom, da imam političara sa svojstvima i htjela sam te slojeve razlučiti.

Dakle, nije me razočarao: pokazao se kao slojevita, višedimenzionalna osoba s integritetom koja je bila spremna platiti cijenu svojih političkih uvjerenja. Nije bio savitljive kičme i taj mi je aspekt iz današnje perspektive pogotovo zanimljiv. A i privatni život mu nije bio ništa manje zanimljiv. Svaka dionica njegova života je ostavljala značajne povijesne tragove. Nisam uopće znala da je bio u Parizu na mirovnim pregovorima, da je imao značajnu ulogu u pripojenju Istre... Čega god da sam se dohvatila u toj biografiji, ispostavio mi se pred očima mali triler.

S obzirom na intrigantnost koju navodite, zanima nas koliko vam je zahtjevno bilo manevrirati između različitih izvora? S jedne strane postoje pouzdani arhivski izvori, a s druge izjave članova obitelji i prijatelja od kojih ste se na nekoliko mjesta u knjizi morali ograditi jer im je pouzdanost upitna.

Što se tiče privatnog života, tu sam se morala osloniti na najbliži obiteljski krug jer je sve ostalo bilo sasvim nepouzdano. I premda svim članovima obitelji sve to nije bilo drago čitati, trudila sam se biti poštena, ali i nježna: naprosto čovjeka više nema i ne može se braniti od spekulacija. Neke stvari sam ispričala suptilno i uvijeno, ali nisam bježala od tema koje su bile kontroverzne. Što se tiče političkog aspekta biografije, ne mogu se žaliti da je ostalo nešto rupa.

Ostala je samo ta enigma njegovog političkog razvoja: je li se potpuno razočarao i postao nacionalist? Ja bih rekla da ne. Domoljublje mu jest bilo važno, ali bio je daleko od nacionalizma. Mislim da se prosto vodio emancipacijom i boljim položajem Hrvatske. Došla sam do zaključka koji je on sam iznio obiteljskoj prijateljici nakon političkog pada, kad joj se požalio da ne može vjerovati da su ga optužili da je ustaša, a on je sa Srbima vodio ustanak na Kordunu.

 

Istarska i bratska trauma

Može li period njegovog angažmana u Istri nakon rata i rad na njenom pripojenju objasniti njegove kasnije političke, socijalne i nacionalne stavove? Je li ga ta epizoda oblikovala?

Nažalost, vrlo je oskudna dokumentacija iz tog perioda pa ne mogu izvlačiti ozbiljnije zaključke. Njegov doprinos pripojenju Istre Jugoslaviji smatrao se ključnim i pod njegovim patronatom rađena su sociološko-kulturološka istraživanja u svrhu dokazivanja povijesne uloge hrvatskog naroda na tom prostoru. On je u Istri doživio jedno traumatično iskustvo. Dok je bio na putu, UDBA mu je usred noći odvela ženu na ispitivanje. Mislim da je to bila prijelomna točka u karijeri koja ga je učinila političkim skeptikom.

Kako je došlo do toga da postane partijski kandidat za gradonačelnika Zagreba s obzirom na prijašnje epizode? Očito nije maštao o toj poziciji.

On je maštao da postane oficir. A bio je podoban i, najvažnije, upravljao je velikim sustavima. Holjevac je imao jako dobre organizacijske sposobnosti i partiji je to bilo jako bitno jer je Zagreb stenjao pod problemima stanovanja, nezaposlenosti i industrijskog razvoja. Rat je desetkovao stručne kadrove i razvoj grada je bio prilično izazovan zadatak.

Izgradnja Novog Zagreba po kojoj je ostao najpoznatiji dogodila se u njegovom prvom mandatu. Što ga je to iz prvog ''kvalificiralo'' za drugi mandat?

A kvalificiralo ga je to što je pokrenuo industriju i izgradio Velesajam, zbog kojeg je bio izložen velikim prijetnjama i opstrukcijama.

Nije Holjevac bio prvi koji je smatrao da Zagreb treba preći Savu, ali je jedini imao energije to izgurati do kraja. S obzirom na godišnji priljev stanovništva, smatrao je da će se stari grad osakatiti ako će raditi nekakve interpolacije

Tko mu je u tom momentu držao stranu?

Na koncu su ga, prema usmenoj predaji članova obitelji i suradnika, spasili general Ivan Gošnjak i Miroslav Krleža koji su se kod Tita založili da se taj Velesajam izgura. Problem je bio taj što je Beograd tad pokrenuo svoj Velesajam i smatralo se da ne mogu biti dvije tako velike gospodarske smotre u maloj državi i da se mora birati između Beograda i Zagreba, ali Holjevac naprosto nije htio odustati. Tad je u Beogradu dobio značajan krug neprijatelja.

Njegov gradonačelnički način upravljanja obilježio je stalni doticaj s građanima. Opisujete te epizode brojnim primjerima. Kako biste saželi njegov način upravljanja?

Imao je veliku radnu energiju i veliku socijalnu inteligenciju. I bio je prilično nesiguran oko svog obrazovanja koje je kompenzirao stalnim doticajem s građanima. Nije mogao biti u uredu i imao je potrebu nadgledati stvari na terenu. I tako su ga građani prisvojili kao svog, kao ''Vecu''. Iako se meni čini da je tu bilo i malo njegovog PR-a, da je baš želio dobro kotirati u bazi.

Na početku knjige spominjete da je odrastao bez oca, spominjete sad i manjkavosti u obrazovanju. Koliko ga je takvo odrastanje, proletersko djetinjstvo u provinciji kasnije odredilo, ljudski i politički?

Mislim da ga je to najviše odredilo. Bio je iznimno lojalan čovjek. Stalno se vraćao u Karlovac i nije prekidao prijateljstva s ljudima s kojima je otišao u rat. Iz toga zaključujem da mu je falilo vezivno tkivo koje bi otac predstavljao.

U knjizi navodite i priču o njegovom bratu koji je poginuo zadnjih dana rata, ali na drugoj strani.

To je druga bitna odrednica. Čovjek se vraća iz rata i nije u stanju spasiti svog brata, starijeg devet godina, koji je bio dijametralno suprotan – rat ga uopće nije zanimao. Leon se zvao i bio je glazbenik. Iako su bili iz siromašne obitelji, bio je aktivan u glazbenim društvima i na raznim instrumentima se okušao. Bio je potpuno apolitičan i samo gledao kako će kroz rat proći ispod radara. Međutim, nije mogao izbjeći mobilizaciju u domobrane i kraj rata dočekuje u okolici Zagreba. Odredilo mu je sudbinu to što je Ante Pavelić nešto prije osnovao Hrvatske oružane snage (HOS), spojio ustaše i domobrane i dodijelio im iste uniforme. Slavko Goldstein je pisao da Leon nije stigao do Slovenije posljednjih dana, a Daniel Ivin je tvrdio da se pozivao na brata Vecu pred partizanima, koji su mu se smijali jer, s obzirom na različite očeve, nisu nimalo sličili. To je Holjevcu bila užasna trauma i zasigurno ga je politički formirala.

Holjevac nije bio dogmatik, ali ne romantiziram ga kao disidenta. Bio je političar sa svojstvima. To se vidi po stavovima na Kongresu 1954. kad kreće obračun s Đilasom, po tome kako je pomagao Olgu Hebrang, kako je branio praksisovce...

Vratimo se političkoj karijeri. Zašto ga se miče s mjesta gradonačelnika nakon drugog mandata? Ne samo da ga se miče, već i degradira i postavlja na mjesto predsjednika Matice iseljenika. Zašto baš te institucije?

Povjesničari poput Hrvoja Klasića to pripisuju odluci partije da ograničava mandate na dva kao preventivu da se političari ne pokvare. To bi bilo legitimno da je njegova politička karijera napredovala, ali nije. Iz njegovog smjenjivanja se može iščitati da je postao politički prerizičan.

Da je bio prepopularan?

Da, prepopularan. Mislim da je njegov glavni problem bio taj da su osjetili da ima moć u bazi. Nije bilo nikakve logike da ga se smijeni i pošalje u instituciju koja je imala 26 zaposlenih nakon što je upravljao cijelim gradom i postavio ga na noge.

Postavljanje na mjesto u Matici iseljenika sugerira samo po sebi da nacionalizam nije bio problem. Ne bi valjda nacionalista stavljali na to mjesto gdje može surađivati s iseljenicima?

Upravo to. Riječ je o gotovo nebitnoj instituciji u širim okvirima i postavljanje na to mjesto pokazuje isključivo da je nadređene bilo strah njegove popularnosti, a ne nacionalizma.

Kao najveća Holjevčeva ostavština ističe se Novi Zagreb. Je li to bila njegova ideja ili dio šireg plana s obzirom na to da se i Beograd širio na sličan način?

Kao što mu je spočitnula Anka Berus: vidjela žaba da se konj potkiva... Nije Holjevac bio prvi koji je smatrao da Zagreb treba preći Savu i to nije njegova originalna zamisao, ali je jedini imao energije to izgurati do kraja. Mislim da su se tada vodile jako složene rasprave između politike i raznih struka o tome na što Zagreb treba sličiti. Holjevac je smatrao, s obzirom na godišnji priljev stanovništva, da će se stari grad osakatiti ako će raditi nekakve interpolacije. Što je fascinantno za nekoga s četiri razreda osnovne škole.

Sporno je bilo Trnje. Ono je trebalo postati produženi centar grada s ove strane Save. Ali na Trnju je živjelo jako puno prvoboraca u kućama koje je trebalo iseliti i njih obeštetiti. I Holjevac je izračunao da je to financijski neisplativo. A i politički. Valja istaknuti da ga je na početku struka dočekala na nož. Vidi se da on u prvom mandatu slaže šahovsku ploču i prilagođava kadrovsku strukturu struke.

U knjizi se vidi da je znao kadrovirati struku da mu bude politički lojalna, ali i da ostane autonomna u stručnim pitanjima.

Tako je. Stručni suradnici su kasnije pričali da su ga svaki put uspjeli uvjeriti ako je inzistirao na nekom projektu ili aspektu koji se kosio sa stavom struke. Holjevcu je bilo važno da ima političku zaštitu projekta, a krajnju realizaciju je prepuštao struci. Nije im se previše miješao u posao, osim što je volio biti na terenu.

Monografija o čovjeku punokrvne političke biografije

Općenarodna tuga

U podnaslovu knjige stoji da je Holjevac bio tvorac hrvatskog nacionalnog pokreta. Kako vidite njegovu ulogu u tom pokretu s obzirom na to da se kretao u disidentskim krugovima i prijateljevao s ljudima koji su bili istaknuti 1971. ili 1991. poput Tuđmana?

On je bio nacionalno osviješten, ali on je svoje stavove izlagao na partijskim sastancima, nije ništa krio. Matica iseljenika nije bilo nikakvo jezgro nacionalističkog pokreta. On je naprosto imao karizmu kojom je privlačio ljude. Meni se čini da je on tada bio puno jači od, na primjer, Franje Tuđmana. Bio je liberalni komunist, puno bliži stavovima Mike Tripala nego Tuđmana. Tvrdio je najbližima da je Tuđman preradikalan i da vodi politike koje bi mogle završiti ratom. Mislim da je on naprosto bio za veći stupanj samostalnosti Hrvatske, ali pod federativnom kapom Jugoslavije.

Nakon smrti su kružile različite priče o trovanju, a sam sprovod je postao politički događaj. Kako gledate na tu neposrednu posthumnu dinamiku?

Priče o trovanju su kolale uglavnom na desnici, pomalo su s njima koketirali i članovi obitelji, ali ne vidim nikakvog dokaza i mislim da trovanja nije bilo. Sprovod je partiju zatekao. Prema izvještajima, tom sprovodu je mogao konkurirati samo onaj Stjepana Radića.

Kad se partija suočila s općenarodnom tugom, odlučili su da se ne mogu izmaknuti i preuzeli su protokol oko sahrane. Određeno je da bude pokopan u grobnici narodnih heroja i partija je samo htjela da se to završi bez političkih ekscesa. Vidljivo je da je Holjevac bio na istoj platformi kao Tripalo i Savka Dabčević-Kučar. Ironija je što ga je Tripalo došao glave.

Na kraju dolazimo do devedesetih i jednog paradoksa. U vrijeme kad se diljem zemlje dižu u zrak spomenici narodnim herojima, u Zagrebu se 1994. postavlja spomenik narodnom heroju Veci Holjevcu. Kako tumačite taj potez i njegov status devedesetih?

A njegovi ljudi su činili dio vlasti. Tuđmanu on nije bio nedrag, ali mislim da bi ga gledao kao konkurenciju. U vlasti su bili ljudi koji su ga cijenili, ali ipak se radila politička distinkcija između njega i Tuđmana.

A odakle je konkretno došla inicijativa za spomenik?

Inicijativa je došla od ekipe oko Josipa Boljkovca, a Branko Mikša je bio realizator. U Karlovcu je doživio sudbinu ostalih narodnih heroja, srušili su mu bistu i doživio je posthumno i postumno osporavanje.

Uz vašu knjigu, posljednjih su godina izašle monografije o Špiljku i Šuvaru, dnevnik Ivana Ćire Bukovića, doprinosi koji osporavaju prevladavajuću sliku o političkoj strukturi Jugoslavije kao kombinaciji Tita i mora sivih aparatčika. Kako na svoju knjigu gledate u tom kontekstu?

Holjevac nije bio dogmatik, ali ne romantiziram ga kao disidenta. Bio je političar sa svojstvima. To se vidi po stavovima na Kongresu 1954. kad kreće obračun s Milovanom Đilasom, po tome kako je pomagao Olgu Hebrang, kako je branio praksisovce... Bio je realpolitičar. Po svim tim primjerima je jasno da je u zemlji postojalo puno intelektualnih jezgri koje su je mogle odvesti u ovom ili onom pravcu.

Pojavili su se devedesetih i pokušaji prisvajanja Holjevca s ekstremne desnice. Kako to tumačite?

Mislim da je kompleksna Holjevčeva politička osobnost omogućila raznim opcijama da ga svojataju i stvaraju mitove. Svojatala ga je i desnica, ali naprosto nisu imali dovoljno materijala. Rojnica je tvrdio da je imao dogovor da se nađe s njim na dan kad je hospitaliziran i sugerira da je u tom dogovoru posredovao Mate Meštrović. Istina je da je Holjevac tvrdio da želi čuti i druga zvona, ali ne da ih želi i slušati. Ja kod njega nisam našla tragove nacionalizma.