Doći u ravnokotarski gradić Benkovac a ne pregledati novoispisane grafite i zagledati se u različite intervencije street arta na zidovima zgrada, težak je propust, usporediv s frazom "doći u Rim, a ne vidjeti papu", jer ti natpisi su gradske razglednice iz kojih se da iščitati svakodnevan, običan život. Ali i više od toga, zaključit ćemo u društvu Dunje Gusić, pedagoginje, profesorice i aktivistkinje, s kojom obilazimo grad njezinog odrastanja i života. U Benkovcu postoji i "kuća Edgara Allana Poea", što nam opet sugerira grafit napisan na pročelju jedne trošne katnice. Dunja nam s radošću ukazuje i na grafit "Vetrinar" (veterinar, op. a.). "Idemo kod vetrinara", tumači nam ovu idiomsku spletku kojom se služe lokalci, izostavljajući drugi samoglasnik "e".

"A što tek reći na grafit 'Bluz manitog grada', osim – i to je Benkovac", razdragano nam tumači naša sugovornica. Dotični nas je grad zainteresirao za nekih ranijih posjeta, kada smo pokušali dokučiti što im znači grafit "Smiješan grad" s crtežom smajlija oko kojeg se, priča Dunja, stvorila prava gungula, kako to Benkovčani vole reći, iako još nitko nije otkrio autora. Ali, svatko tu poruku drugačije tumači.

Kako je vi tumačite?

Ako ćemo okrenuti na pozitivu, bit će to "smišan grad" u doslovnom, privlačnom smislu, ali se također može čitati i kao niz apsurda i nelogičnosti kojima svjedoče oni koji žive u maloj sredini. Niz godina, recimo, važne institucije grada Benkovca vode oni koji u njemu zapravo ne žive. Prije svega direktor turističke zajednice, a ni ravnatelj muzeja, kao ni ravnatelj gradske knjižnice. To je za mene smiješno.

Vrlo zanimljivi detalji. Inače, predsjednica ste udruge Vlajter-ego koja svakog ljeta već 14 godina organizira glazbeni festival Vlajternativa, a lani ste uspjeli dovesti i britanski kultni pank bend Toy Dolls, što je odjeknulo naširoko. Kako je raditi festival u tako maloj sredini koji je postao i najbolji promotor ovoga grada?

U organizaciji je jako malo ljudi, među njima i moj brat koji osmišljava glazbeni line up pa obilazi brojne svirke na nezavisnoj sceni. Konačno smo postali svjesni važnosti toga što radimo za Benkovac, jer ranije pozitivne ocjene drugih nismo tako doživljavali. Želimo da naš grad ne bude percipiran izvana kao rupa u kojoj se samo ojka. Neka i toga bude, ali ovdje postoje ljudi koji svoj gradić smatraju urbanim mjestom. Prošle godine imali smo do tri tisuće ljudi na samom festivalu, za jednu večer usred ljeta, što je za Benkovac bilo izazovno. Osjetilo se da pomalo postajemo festivalski grad, koliko god to nekome zvučalo smiješno. Čini nam se da se čitava alternativna festivalska scena sad ravna po datumu Vlajternative.

Dunja Gusić (Foto: VUK)

Mladi se moraju angažirati

Postoji li kakva anegdota s Toy Dollsima? Ne događa se često da takav bend, osnovan još 1979. godine, svira u našim malim sredinama.

Kada ih je jedan naš prijatelj dovezao kombijem u Benkovac, mobitelima su stali snimati zgradu "Edgara Allana Poea", pitajući se: "What the hell happened here?" Prvo su zazirali od toga gdje su došli, sve dok nisu sjeli na večeru i osjetili benkovačku gostoljubivost, jer kod nas je moto jedi i pij koliko god želiš. Ove godine smo uspjeli sve izgurati, između ostalog i jer smo se po prvi put prijavili na natječaj zaklade Kultura nova. Novo nam je bilo pisanje tog projekta, nakon čega smo na natječaju osvojili najveći broj bodova i deset tisuća eura. Toy Dollsi su za dolazak tražili manje od dobivenog iznosa, pa je njihov angažman bio relativno lagan.

Konačno smo dobili nekakvo vanjsko priznanje od struktura koje se bave kulturom u Hrvatskoj. Kada se godinama u svojoj sredini borite s vjetrenjačama, ponekad pomislite da stvarno ne vrijedite priznanja. Financira nas i Grad Benkovac preko javnog natječaja za potrebe u kulturi, iako ne ide sve glatko. Ljetos smo po prvi put organizirali kamp i zvali su nas ljudi iz Slovenije, Austrije, Mađarske, a da isprva nismo mogli dobiti pitku vodu u trenutku kada je vani bilo 40 stupnjeva. Doveli su je u kamp tek u trenutku kada je sve moglo završiti u medijima. Ispada da cijeli pozitivan žamor oko festivala još nije dovoljna reklama za Turističku zajednicu Benkovca. A nama se pak čini da nakon 14 godina više ne moramo nikome objašnjavati koliko je Vlajternativa važan događaj. Ovo ljeto ona je bila pobjeda našeg optimizma, spontanosti, želje za rastom i pobjeda hrabrosti u okolnostima koje su bile izazovne u svakom smislu te riječi.

Ispada da cijeli pozitivan žamor oko festivala još nije dovoljna reklama za Turističku zajednicu Benkovca. A nama se pak čini da nakon 14 godina više ne moramo nikome objašnjavati koliko je Vlajternativa važan događaj

Koliko je teško svakodnevno živjeti u Benkovcu? Odlaze li mladi? S druge strane radite u obrazovanju, u školi koja broji tristo učenika pa je i odgovornost za intelektualni razvoj mladih veliki imperativ?

Prije rata 1990-ih naša škola je brojala tisuću učenika. Kada spominjemo odlazak, prije osam godina je bio jedan veći iseljenički val, a sad nije tolikih razmjera. Čini mi se da se jedan dio nove generacije dobro uklopio u grad. Benkovac definitivno nije grad mladih, prije bih rekla da se radi o gradu onih srednje životne dobi. S druge strane zahvalno je što predajem hrvatski jezik jer se u sklopu toga školskog sata može pričati o temama o kojima npr. ne može profesor matematike. Zadnjih par godina uvidjela sam važnost takvih razgovora s mojim učenicima. Oni u maloj sredini nemaju priliku ni vidjeti, ni čuti, ni doživjeti nešto drugačije od onoga što im se nudi na bazičnoj osnovi. A nudi im se nogomet, odlazak nedjeljom u crkvu, kladionicu i kafiće. I to je zapravo sve.

Kroz teme u kurikulumu u sklopu neke vrste građanskog odgoja nastojim ukazati da neke stvari treba promijeniti, kao i da se one ne tiču samo onih na poziciji moći, već i budućih, školovanih građana. I sama sam se još kao studentica aktivirala u zajednici, još dok naša udruga nije ni postojala. Mladi još nisu osvijestili da mogu imati utjecaj, doći, primjerice, na lokalni radio i tražiti da imaju svoju emisiju, naučiti svirati gitaru, osmisliti likovne radionice. Samo se moraju angažirati. Za djecu koja žive u okolnim i udaljenim selima također je izuzetno važno da nešto doznaju u školi jer, kada dođu kući, teško da ondje imaju kakvog vršnjaka s kojim će ista saznanja moći podijeliti.

Dunja Gusić (Foto: VUK)

Feminizam mi je došao prirodno

U Ravnim kotarima, gdje geografski pripadate, oduvijek su živjeli i Srbi i Hrvati. Koliko su današnja djeca koja ovdje odrastaju lišena ratnog nasljeđa 1990-ih?

Da, u Ravnim kotarima je srpsko i hrvatsko stanovništvo oduvijek živjelo zajedno. Puno je familija koje su dokaz tog suživota. Meni se čini da ljudi funkcioniraju mirno i skladno jedni s drugima u svakodnevici. A pogotovo stariji u svojim zajedničkim interesima kao što su maslinarstvo i vinogradarstvo po kojem je ovaj kraj i poznat. Mladi su možda nešto drugačija priča. Do neke tinejdžerske dobi nitko ne spominje i ne smatra bitnim svoju nacionalnu pripadnost, zajedno se druže. Onda se nekako odjednom dogodi rečenica "on je Srbin" ili "ti si Hrvat" i "takav si jer si to ili to".

Svi kažemo da to dolazi iz kuće, ali onda je na obrazovnim institucijama da odrade svoj odgojni zadatak i da ih nauče da poštuju jedni druge. Takve tenzije se ponekad osjete u vrijeme nekih obljetnica i kada se nacionalizam nameće kao jedini ispravni put. Baš u tim danima treba pričati o praštanju i zajedništvu, a ne ih nabrijavati tzv. domoljubnim pjesmama. Tada im čitam poeziju Zorana Žmirića i prozu Ivane Bodrožić koje imaju snažne antiratne poruke, ali im, kada osjetim potrebu, pričam i o svom iskustvu djetinjstva u ratu. Mladi ljudi su nam važni, ne smijemo se igrati njihovim sudbinama i iskorištavati njihovu naivnost i nevinost.

Na svojoj koži sam prošla kroz rat i on je, nažalost, nešto s čime mi ovdje svakodnevno i dalje živimo. Rat je za mene mučna pojava i teško mi je zamisliti da netko u ovom trenutku prolazi kroz strahote u Gazi i Ukrajini

Završili ste i digitalnu feminističku školu u sklopu beogradskog Centra za ženske studije. Kakav je vaš pogled na feminizam iz ipak konzervativne sredine u kojoj živite?

Spomenuta školica održavala se online za vrijeme pandemije. Ali, da, pogled iz male sredine je ponešto drugačiji. Kada usporedno sa svjetskim događanjima razmatram aktivizam i borbu za ženska prava iz svoje patrijarhalne sredine, primjećujem puno mojih vršnjakinja, poznanica i prijateljica kojima bih u više situacija rekla da su postupile krivo ili da su mogle postupiti drugačije, ili da su se trebale zauzeti za sebe, zaštititi se. Recimo, puno mojih prijateljica iz djetinjstva nikad me nisu pitale za Vlajternativu. Taj dio mog života im je ili nejasan ili čudan, pa je njihovo pitanje kada se mislim udati. Sve drugo im je manje bitno. Takvo zadiranje u dio moje privatnosti, što je to ako ne ukalupljivanje u ladice?

Feminizam mi je došao prirodno. Primijetila sam puno tužnih i nesretnih priča, primjerice kroz rad u školi vidim kako se tretira djevojčice. Naučene su da preuzimaju mnogo više odgovornosti negoli njihova braća. Upravo je udaja jedna od njihovih opsesija jer im se to nameće tijekom cijelog odrastanja u tradicionalnoj sredini. U takvoj sredini im se ne nudi nijedan drugačiji obrazac od patrijarhalnog. S druge strane im kažem da se ne odriču ničeg važnog što im pripada i da se bore za sebe. To je feminizam u svojoj osnovi. Toliko je potreban ovdje gdje živim. Ponekad me iznenade kada same osvijeste i prepoznaju nepravdu, to mi bude dokaz da nisam govorila uzalud i da su važne i male pobjede.

Pomažete i žene koje žive u problematičnoj obiteljskoj i socijalnoj situaciji pri Centru za socijalnu skrb. To vam je u jednom trenutku priskrbilo i nominaciju za "Strašnu ženu godine", odnosno za Fierce Women nagradu. Kako taj vaš aktivizam izgleda izbliza?

U tome sam već četiri i pol godine. Radila sam s jednom obitelji čija je financijska situacija doista loša. Riječ je o samohranoj majci s četvero djece s teškoćama u razvoju. Njima je uz konkretnu pomoć trebao i razgovor, podrška koju nisu imali jer naprosto žive sami na vrhu brda u selu bez asfalta. Jednom tjedno sam se družila s njima, kasnije sam im dolazila na rođendane i slave; na neki način smo se sprijateljili. Zatim sam imala i druge slučajeve, poput žena žrtava obiteljskog nasilja kojeg su trpjele godinama zbog alkoholizma bračnog partnera ili drugih obiteljskih problema. Ostajale su u braku jer je u maloj sredini puno teže negdje pobjeći, pogotovo ako se takva žena prethodno u ime brata i nevjeste odrekla kata obiteljske kuće ili slično. To je također ogroman problem.

Dunja Gusić (Foto: VUK)

Pričajmo o miru

Jedna ste od potpisnica apela za mir u Ukrajini. Koliko se danas važno povezivati upravo kroz mirovne inicijative? Koliko vas plaše događanja u svijetu?

Na svojoj koži sam prošla rat 1990-ih i on je, nažalost, nešto s čime mi ovdje svakodnevno i dalje živimo. Rat je za mene mučna pojava i teško mi je zamisliti da netko u ovom trenutku prolazi kroz jednake strahote u Gazi i Ukrajini. Svakodnevno pričamo o porukama koje moramo poslati mladima. Svi se možemo uhvatiti upravo za antiratnu poruku

jer ona po sebi nije klišejizirana već univerzalna. Kako u škole dolaze maturantima predstavljati fakultete i izbore, jednako tako ih pozivaju i u vojsku. U takvim situacijama osjetim nelagodu. Nedavno sam gledala prilog o tome koliko imamo atomskih skloništa i slično i to mi je bilo traumatično jer me momentalno vratilo u sklonište u kojem sam provela rat. Zbog toga djeci uvijek šaljem istu poruku: ne pričajmo o militarizaciji, pričajmo o miru.

Veseli me što sam se povezala s grupama feministkinja pa jednom mjesečno online organiziramo čitateljski klub. Te pojedinke dolaze iz Beograda, Ljubljane, Splita, odasvud. I to je moj prozor u svijet

Kada spominjete Gazu, podaci brojnih organizacija za zaštitu ljudskih prava pokazuju da je genocid u tom području izravno pogodio 70 posto žena i djece, ali i da palestinsko pitanje ima duboke feminističke dimenzije. Što biste vi rekli?

Mislim da bi za početak trebali osvijestiti da se genocid u Gazi i dalje opravdava potpuno besmislenim tezama, a jedna od njih je da su svi palestinski muškarci nasilni prema svojim ženama i da je njihovo ubojstvo zapravo spas za "potpuno podređene" žene. Sve te ubijene žene i djecu se istodobno uopće ne prikazuje kao dijelove obitelji koje su se voljele, gradile svoje živote koji su prekinuti masovnim ubojstvima, silovanjima, napadima. Kao žena mogu suosjećati s tinejdžericama, majkama, trudnicama koje ne mogu dobiti osnovnu medicinsku skrb, ali i stvari koje mi uzimamo zdravo za gotovo – higijenske uloške ili tablete protiv bolova za sebe i za svoju djecu. Važno je ne upasti u zamku koju nam pojedine strukture serviraju, uporno predstavljajući narod Palestine kao "divlji" i "opasan".

U Hrvatskoj je sve više stranih radnika. Pretpostavljamo da je tako i tu kod vas. Postoji li potreba da uče jezik, pa s obzirom na to da ste profesorica hrvatskoga jezika, možda već imate određena takva iskustva?

Odnedavno sam angažirana u jednoj tvornici u Benkovcu, gdje jednom tjedno predajem hrvatski jezik stranim radnicima. To je prekrasno iskustvo. Imam pedesetak učenika, dok ih u toj tvornici metalnog lijeva ima više od stotinu. Jako su zainteresirani da nauče jezik, što im je omogućio poslodavac. Prvo moje pitanje bilo je kako im je u Benkovcu. Rekli su mi da su ljudi jako ljubazni, nakon čega mi je pao teret s leđa. To je bio dobar start. Najviše žele naučiti svakodnevne fraze: kako kupiti kruh u dućanu, naručiti kavu, kako da pitaju za slobodan dan ili bolovanje, ili da kažu kako nečim nisu zadovoljni.

Kada vas slušamo, nameće se pitanje što bi se moralo dogoditi da napustite ovu sredinu, koja je centar vašeg života o kojoj pričate s toliko kritike i topline istovremeno? Zar ne bi netko sa strane mogao reći kako je šteta da svoje potencijale ne razvijate u puno potentnijim, većim gradovima?

Možda da se s Vlajternativom dogodi nešto ružno što bih shvatila osobno. Možda tek tada. Ipak, teško da postoji to nešto što bi me odvuklo odavde. Možda će zvučati passé, ali ja sam odgojena u ljubavi prema svom gradu, poštovanju drugih, pa i određenoj tradiciji. Ono što me ipak jako pogodilo bio je gubitak prostora u kojem je naša udruga djelovala godinama. U tom prostoru gradili smo scenu i okupljali mlade ljude koji su tamo mogli čuti neki pank ili metal bend iz Zagreba, Zadra, Šibenika i doživjeti nešto novo, formirati sebe i obogatiti svoj život. Prostor je bio u starom Domu kulture koji je srušen i sada je europskim fondovima izgrađen novi. Prošlo je već pet godina i stasale su generacije koje su ostale zakinute za to iskustvo. S druge strane, veseli me što sam se povezala s grupama feministkinja pa jednom mjesečno online organiziramo feministički čitateljski klub. Te pojedinke dolaze iz Beograda, Ljubljane, Splita, odasvud. I to je moj prozor u svijet. Nisam se zatvorila u vlastitu avliju.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.