Ista ona kiša koja je u većem dijelu Dalmacije prošle subote izazvala prometni kolaps i bujice na ulicama, u Kolarini kraj Benkovca došla je kao spas, i to nakon više od dva mjeseca. U Kolarini i drugim benkovačkim selima s većinskim srpskim stanovništvom, kiša je bila razlog za slavlje jer će se gusterne napuniti, a žedna polja natopiti vodom. Boljeg rješenja ovdje zasad nema. Svaki drugi oblik navodnjavanja i spremanja vode je živa muka. Famozni priključak na vodoopskrbnu mrežu je još uvijek samo san za mještane 145 sela u kojima žive pripadnici srpske nacionalne manjine na području Hrvatske.
Bilo da dolazi s neba, iz cisterne, bunara ili špine, voda se ovdje cijeni i čuva neizmjerno više nego u urbanim sredinama. U novije vrijeme mještani Kolarine gledaju kako njihovi susjedi iz njima najbližeg Perušića, koji su oduvijek bili na istom stupnju razvoja s njima, u kućama imaju pitku vodu. Projekti se pišu, spominju se milijuni i milijuni kuna, izvode se radovi, ali s lopatama i bagerima nitko ne zalazi u Kolarinu. Nitko Kolarce nije ni pitao da li žele biti dio vodoopskrbne mreže. Nikad ih nisu pitali ništa.
Čuo sam da su neki iz gradskih vlasti rekli da za gradnju vodovoda nemaju interesa. Ali voda nije interes, to je osnovna potreba, kaže Milutin Vitas
Četrdesetak stalnih stanovnika Kolarine je bilo uvjereno da će izgradnja vodoopskrbne mreže u Perušiću doći i do njih. Nadali su se, mislili su, jer tako nalažu zdrav razum i gravitacija, da će do njih biti razgranata sekundarna vodoopskrbna mreža s centralnog voda iz Benkovca. U isto vrijeme kada su mještani Perušića dobili priključke, 2019. godine, Kolarcima su iz benkovačkog Vodovoda napismeno poručili da izrada projektne dokumentacije za izgradnju mjesne vodovodne mreže naselja Kolarina – nije u planu.
U dopisu koji je potpisao tadašnji direktor Hrvoje Bura, navedeno je da Vodovod i odvodnja Benkovac nominira i vrši projektiranje pojedinih mreža po naseljima "sukladno prioritetima i nalozima od Grada Benkovca." Pobrojali su koliko je u zadnjih nekoliko godina bilo zahtjeva za dovoz vode do kuća. Ako je suditi po tome dokumentu, 2019. samo je pet kuća u Kolarini zatražilo cisterne s vodom. Ovaj i druge dokumente pokazuje nam penzioner Gojko Ikač koji je prije deset mjeseci odlučio da se preseli u rodnu Kolarinu iz Beča. Raspitujemo se jesu li točni podaci o zahtjevima za cisterne s vodom i pitamo zašto se baš kroz njih normira zainteresiranost stanovništva za vodu.
Želim imati ono što mi pripada po svim zakonima. Mi imamo pravo na vodu, pogotovo ako nekoliko metara ispod nas, govori Thierry Gotz van der Vet
Gojko tvrdi da sve ove godine mnogo više cisterni dolazi u Kolarinu po narudžbama, no da svaki isporučeni kubik vode nije evidentiran. Glavni razlog su privatni dobavljači vode s kojima su mještani prinuđeni poslovati. Brži su, efikasniji, čak nude i nešto povoljniju cijenu, govori nam Gojko. On je prije 10 dana naručio cisternu od javnog Vodovoda i još uvijek je čeka.
S privatnicima sve ide puno lakše, govori, ali ponekad se desi da dopreme vodu bez računa pa se stvarna potrošnja ne može ni prikazati. Međutim, čak i da imaju sve račune, Vodovod ih ne bi uvažio jer se bilježe i priznaju samo cisterne njihovih službenih korisnika, odnosno voda koja kupljena od njih. No mještani Kolarine smatraju da to ne smije biti kriterij koji će biti presudan za dobivanje vodoopskrbne mreže. Obratili su se Europskom poljoprivrednom fondu za ruralni razvoj koji je sufinancirao izgradnju vodoopskrbne mreže u Benkovcu s udjelom od 85 posto, ali još uvijek nisu dobili nikakav odgovor.
Prema dosadašnjem iskustvu s terena, ali i prema svim zakonima, jedinice lokalne samouprave dužne su pružiti vodne usluge na svom području. Odluku o razvoju sustava javne vodoopskrbe donosi skupština vodovoda koju čine vlasnici poduzeća. To cijelu stvar neizbježno vraća na Grad Benkovac i političku volju gradskih vlasti. U Kolarini smo pričali s ljudima koji tamo žive tokom čitave godine i koji pokušavaju živjeti od svog rada. Vinko Ikač ima preko 100 ovaca. Ne bira od koga će kupiti vodu, bitno mu je da samo stigne na vrijeme, govori nam.
- Da mi je nudi crni vrag, ja bih je uzeo. Dok mi ovi iz Vodovoda dostave vodu, moje ovce mogu pocrkati. Mi smo prinuđeni da se snalazimo. Onda oni kažu da nama voda ne treba. Perušić ima vodu, Kolarina nema jer je ovo srpsko selo i tu je kraj priče - govori Vinko.
Od projekta nikakve vajde - ploča na ulazu u selo
On sa ženom i sinom živi u kući svoga susjeda u selu. Njegova tek treba biti obnovljena. Zašto je tako dugo trebalo, pitamo ga, a on odgovara da je nekoliko godina rješavao pitanje vlasništva kuće. Sada kada je to gotovo, dobio je rješenje Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje za dodjelu građevinskog materijala. Međutim, skoro dva mjeseca čeka na dostavu. Njegova situacija je svakim danom sve gora jer iz kuće u kojoj je u najmu, mora iseliti do kraja godine. Zato se nada da će tegljač s građevinskim materijalom stići što prije kako bi prije jeseni počeo postavljati krov na kuću.
Njegov susjed Milutin Vitas prešao bi istog momenta za stalno u Kolarinu iz Beograda. On se želi vratiti isključivo zbog zdravlja jer u Srbiji u zadnje četiri godine doslovno ne može disati. Kao bronhijalni astmatičar, teško podnosi tamošnje zime i sve veća zagađenja. Funkcionira na nekoliko vrsta lijekova, infuzija, injekcija i pumpica za disanje. No čim osjeti dalmatinski zrak, stanje mu se popravi.
- Ove godine sam bio ovdje pet puta po 20 dana. Nedavno su prskali komarce u Beogradu i to mi je smetalo pa nisam mogao disati. Ja kad dođem ovdje, dva dana kašljem. Kako to izbacim iz sebe, dišem bez problema. u Srbiji koristim četiri vrste pumpica za disanje, ovdje samo dvije - govori Milutin koji je po zanimanju stolar. On bi svoju stolarsku radionicu koliko sutra prebacio u Kolarinu da ima stalni dotok vode. O razvijanju posla bez toga ne može ni razmišljati.
- Čuo sam da su neki iz gradskih vlasti navodno rekli da dok su oni tu, mi vodu nećemo dobiti, da za to nemaju interesa. Ali voda nije interes, to je osnovna potreba. Travka ispred kuće neće rasti ako nema vode. Puž iz zemlje neće izaći dok nije mokro. Ne možeš ni mačku imati bez vode. Što je najgore, i kad naručiš cisternu čekaš je po 15 dana. Nekad znaju dopremiti smrdljivu, ustajalu vodu. Ljudi ovdje sami idu na izvor i vuku vodu da bi djecu mogli okupati. A mi ležimo na pitkoj vodi - komentira Milutin.
U Kolarini smo sreli i najnovijeg stanovnika. Penzioner Thierry Gotz van der Vet iz Nizozemske dugo je maštao da kupi nekretninu u Hrvatskoj. Zadnjih nekoliko godina Nizozemska mu je postala previše naseljena pa su on i supruga odlučili kupiti imanje u ovim krajevima. Govori nam da od 1981. ljetuje u Hrvatskoj i da našu državu obožava. Zato mu je teško prihvatiti situaciju na benkovačkom području.
- Želim imati ono što mi pripada po svim zakonima i poveljama. Mi imamo pravo na vodu, pogotovo ako je već tu, nekoliko metara ispod nas. Ne mogu vjerovati da se ovo događa. Mi smo članica EU, ali ako se ovo događa još negdje u Hrvatskoj, onda to članstvo ne zaslužujemo. Kad sam došao ovdje, nisam znao povijest ovog mjesta, nisam znao da je ovo srpsko selo. Domaći ljudi su mi sve objasnili. Meni se to ništa ne sviđa, pa ljudi trebaju živjeti zajedno. Ako želite živjeti u miru, morate poštovati vaše susjede, to su osnovna pravila ponašanja. Ne smijemo biti usmjereni jedni protiv drugih. Promatrao sam to još 1991. Razgovarao sam s ljudima u Dalmaciji, oni su željeli nezavisnost. Mislili su da će im biti bolje ako se osamostale od Jugoslavije, ali čini mi se da se to nije desilo - govori nam Thierry.
Kada smo stanovnike pitali što pak valja u Kolarini, svi su nam rekli da struja radi perfektno i da smeće redovno odvoze. Osim vode, muči ih neodržavanje cesta po selu, svih onih makadama preko kojih se od drače često ne može ni proći. Međunacionalni sukobi ne postoje u svakodnevnom životu, ali više puta dogodilo se da im je ploča s natpisom sela nestala.
Mještani Kolarine i ostalih većinski srpskih sela tako ostaju taoci načela ekonomske isplativosti zbog nedovoljnog broja stanovnika. Identična situacija je i u Kožlovcu. Benkovac je uložio ogromna sredstva u tamošnje vodocrpilište, jer Kožlovac leži na izvorima vode, a domaćim ljudima su neslužbeno poručili da ih "u selu ima toliko malo da bi im se voda u cijevima ustajala". Isti argument su potegnuli i kada su im se obratili mještani Bjeline kojima je potrebna cesta do groblja od nepunog kilometra.
