Prije stotinjak godina, Karel Čapek, svjetski slavan češki pisac, prvi je upotrijebio riječ robot u drami "R. U. R." ("Rossumovi Univerzalni Roboti"). Pojam robot ubrzo će postati sinonim za umjetnu inteligenciju. Drama govori o tome što bi se dogodilo kad bi čovjek izumio neživo biće koje bi mu postalo superiorno i to, pogađate, ne završi dobro.
U to je isto doba, prije stotinjak godina, u Zagrebu, u novoveškom nizu jednokatnica, živio i stvarao slavni, a nepročitani, revolucionar i antifašist August Cesarec – svjedoči o tome i spomen ploča na pročelju. Cesarec je autor mnogih priča, ne o robotima, nego o predratnom roblju, o socijalno obespravljenima, bijedi predraća. Napisao je tako i priču "Pereci od blata", koju je lako dovesti u vezu s tim što je živio iznad najstarije zagrebačke pekare Trajković. Nedavno je ta pekara na Novoj Vesi, koja nije bila ni šminkerska ni preskupa – jednostavno pekla je pristojan kruh na tradicionalan način – zatvorena. Izgleda da se, bez obzira na furke oko zdrave ishrane, nakon gotovo stoljeća rada više nije isplatilo proizvoditi pecivo bez aditiva. Možda bi aditiv bez kruha tj. glutena bolje prošao, svakako bi više pasao uz duh vremena. Molim vas jedan raw aditiv bez glutena? Ako razmislimo o značenju ove rečenice, došli bismo prilično blizu istini o onome čime se hranimo.
Pekara Trajković je zatvorena početkom godine i teško će nekim budućim stanarima, ako Cesareca ikad i budu čitali, biti moguće povezati pripovijetku sa stvarnošću iz koje je nastala. Na Novoj Vesi, u staroj mirnoj ulici prizemnica i katnica, u Centru, koja je nakon zagrebačkog potresa prepuštena sebi ili privatnim investitorima, ostalo je još nešto malo obrtničkih radnji. U periodu mrskog socijalizma nestao je opisani Cesarčev svijet krajnje bijede, gladan, gol i bos, obukao se, najeo, našao krov nad glavom, ali crno slutim da bi se iz njegova pepela u nekoj ne tako dalekoj budućnosti mogla izdići nova, gremlinska generacija, u kojoj bogata djeca neće ucjenjivati siromašnu perecima, pa ni bildati socijalni status na preskupim tenisicama, samo zato što ti klinci međusobno nikad i neće doći u dodir. Šteta je što nismo više čitali Cesarca, jer aktualan je bar koliko i Čapek. Ako je Čeh vizionarski pisao o robotima kojima je ime dao po tegobnom radu, Hrvat je pisao o suvremenom ropstvu i baš o svemu što danas mnoge muči i direktno ih se tiče, a o čemu se u javnosti jedva govori: podstanarstvu, ovrhama, prosjacima, iskorištavanju djevojčica i žena, tajkunima, financijskoj krizi i nemoći da se običan tip izbori s čarima sistema. Ako ništa, shvatili bismo da se stvari ponavljaju. Prema najnovijim podacima Europske komisije, 20 posto građana Hrvatske je siromašno ili "u riziku od siromaštva" (sintagma da ti mozak tilta), pa ipak to nije ono čega se bojimo i od čega strepimo: kod nas siromašni ljudi, čini se, vole bogate. Prava šteta što nije i obrnuto.
Stogodišnji skor napretka i nazatka hrvatskog društva, ovakav je: narod jede i kruh i kolače, uglavnom nezdrav kruh i loše kolače, ali trbusi su mirni i sve su prilike da će se prije pobuniti Čapekov robot.
S tehnološkim razvojem stojimo prosperitetnije, a ako je vjerovati izvršnom direktoru Googlea Sundaru Pichaiu, umjetna inteligencija je važnije otkriće od vatre. Ali ništa od tegobnog rada po kojem je dobila robotsko ime, nije umjetna inteligencija blesava, ona pokazuje ozbiljnu namjeru baviti se humanistikom, matematikom, lijepom književnošću, prevodilaštvom, slikarstvom i fotografijom, poezijom i znanošću..., možda filozofijom, religijom, tko zna. Ovim se zasad bavi s istim uspjehom kao i gomila pretencioznih ljudskih jedinki. Umjetna inteligencija stvara generičke fotografije koje su jezive upravo onoliko koliko i stvarnost iz koje proizlaze. AI piše poeziju koja je generička upravo onoliko koliko je to i suvremena poezija, često ispražnjena od supstance i autentičnost. Uz još malo sofisticiranije programe nitko neće primijetiti razliku između pojedinih pjesnika (stereotipno vlasnika najvećih duša) i robota (bez duše).
Neuroznanstvenik V. S. Ramachandran u knjizi "Pričljivi mozak – potraga neuroznanstvenika za onim što nas čini ljudima", govori i o neurološkim vezama pa i o oštećenjima, o svim neobičnostima našeg uma koja nas čine ljudskim bićima. Prije nekoliko godina tu mi je knjigu poklonila prijateljica koja se i sama profesionalno bavi našim, kako smo vjerovali, jedinstvenim mozgovima. Da skratim, taj neki talent, ako postoji, puki je produkt kratkog spoja među neuronskim vezama. U svakom slučaju, barem kad je umjetnost u pitanju, ostaje ufati se u to da imamo neku jedinstvenu neuronsku pogrešku koja će nas razlikovati od robota. Kao žensko biće, jer je poznata povijesna činjenica da su žene u hormonima najjače, zbrčkanim neuronima bih, kao malu prednost pred robotskim svijetom, svakako dodala i nepredvidljive hormone.
Paralelno s potresenošću budućnošću u kojoj će umjetna inteligencija ukrasti ionako skroman novac i slavu intelektualcima od krvi i mesa, pojavila se informacija da u Hrvatskoj fali 60.000 radnika za sezonu, pa ni plaće konobara i spremačica više nisu tako male (što je napokon dobra vijest). S obzirom na to da je očigledno da nam te poslove neće obavljati roboti, kao što smo vjerovali u djetinjstvu, a narod više bježi preko granice nego što se razmnožava, možda u konačnici počnemo više cijeniti, uvažavati i plaćati uvoznu radnu snagu.
Osim što navijam za razvoj stvari koji bi doseljenicima omogućio normalne životne uvjete, pomalo navijam i za robote budućnosti. Nadam se da ih neće zadesiti kakva sudbina slična onoj iz serije "Westworld", a to mi se čini izglednijim nego da oni podrede ljudsku vrstu. Na kraju, vratimo se na početak, starom dobrom Cesarcu: nije li većina ljudi ionako vječito podređena onoj manjini koja ima novac i moć. Novac i moć kupit će znanje i bavljenje intelektualnim radom, dostupno ekonomskim elitama i tek sloju od pet posto najtalentiranijih koji ekonomskoj eliti ne pripadaju. Zato je lijepo vidjeti kako osim prekrasnih neuronskih grešaka u glavama pojedinaca postoje i prekrasne sistemske greške koje podrivaju isti onaj kapitalizam koji ih je stvorio.
Već treću godinu s likovnom umjetnicom Boženom Končić Badurina vodim radionice na temu rada u Blok Bazi na Trešnjevci. S polaznicama i pokojim polaznikom, koji ne dolaze iz svijeta književnosti i umjetnosti, dijelimo priče, pišemo, izrađujemo kolaže, pa i fanzin na temu rada. Krenule smo od Cesarčevih priča te od arhiva Muzeja susjedstva Trešnjevka koji je od zaborava sačuvao radničku prošlost ovog kvarta, a nastavile smo s prikupljanjem današnjih iskustava rada. Kako smo u radu s polaznicima došle i do dokolice, spominjući upravo umjetnu inteligenciju, ustanovili smo da je napredak otišao u krivom smjeru: da ljudi rade sve više, da za teške i zamorne poslove i dalje treba ljudska snaga koje sve više fali, a da će izgleda umjetna inteligencija dokoličariti, ali i baviti se intelektualnim radom umjesto nas.
Ipak, ako mi taj budući robot jednom kaže "zlato moje" kad uđem u prostoriju, kao što me pozdravlja moja kolegica, bi li ga zavoljela ili bi mi to proizvelo osjećaj zbunjenosti kao kad mi tele-kompanija čestita rođendan? Ne znam, ali ako umjetna inteligencija može pisati, ona će znati i čitati. Tu se otvara pitanje za koga radimo, za koga pišemo. Iskreno, radije bih radila i pisala za robote nego za snobove.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
