Dar stihova, pjesništva i pripovijedanja dolazi od medovine pomiješane s krvlju Kvasira, najmudrijeg među bogovima nordijske mitologije. Patuljci Fjalar i Galar ubili su Kvasira, iz njega iscijedili svu krv i u kotlovima je pomiješali s medom. Medovine koja stvara pjesnike kasnije se dokopao div Suttung, a od njega ju je ukrao Odin, najveći od svih bogova Asgarda. Preobražen u orla, Odin je jedan slap medovine pljunuo u ranije pripremljene badnjeve, a drugi je ispustio kroz stražnjicu bježeći od ljutitog Suttunga. Sve od tada dobro se zna koji su pjesnici i pripovjedači kušali medovinu iz badnjeva, a koji ravno iz Odinova tura.
Kušajući prozu i poeziju troje finalista ‘alternativnog Nobela’, stručni će žiri sredinom listopada procijeniti koja je književnost prava, koja je posrkana ravno iz orlova kljuna, a koja ne. U finalu je sada troje autora. Sa šire liste švedskih javnih biblioteka u uži izbor nisu ušli ni Amos Oz, Cormac McCarthy, Don DeLillo, ni uvrštavanjem na listu osporavana Elena Ferrante, ni prezrena J. K. Rowling. Potom se Haruki Murakami povukao iz užeg izbora pa se četvero finalista svelo na trojac: vijetnamsko-kanadsku autoricu Kim Thuy, Francuskinju Maryse Conde i – Neila Gaimana. Reklo bi se, time je stvar jasna. Godina ‘alternativnog Nobela’, godina Nobela bez Nobela, mogla bi biti godina Neila Gaimana. Pa upravo smo se uvjerili da svestrani Britanac zna baš sve o medovini pjesništva, o tome kako je nastala, kako je došla u posjed bogova i, ono najvažnije, koju treba piti a koju ne, koja je prava a koja kriva.
‘Nordijsku mitologiju’, Gaimanovo prepričavanje mitova o Odinu, Thoru i Lokiju, izdala je izdavačka kuća nakladnika i prevoditelja Vladimira Cvetkovića Severa. Tajming je odlično pogođen. Mladi zagrebački izdavač lovac je na kako alternativne tako i regularne Nobele. Prošle godine, u vrijeme proglašenja Kazua Ishigura Nobelovim laureatom za 2017., Mitopeja je izašla s dva Ishigurova naslova. Ove godine tu su Gaiman i ‘Nordijska mitologija’. Nije Gaiman sigurna oklada. Izbor žirija mogao bi biti nepredvidljiv kao što je to često i izbor Nobela. Voljeli bismo da je u užem izboru bilo mjesta i za Knausgaarda, Pelevina, još ponekog… Ali da kažemo nešto i o knjizi. ‘Nordijsku mitologiju’ čitamo zbog ‘alternativnog Nobela’, kao knjigu koja sudjeluje u medijskom događaju. No kad smo već tu, kad smo je otvorili, možemo načas i zaboraviti ‘događaj’.
Gaiman fino razvija predkršćansku germansku mitološku kozmogoniju. Ono što do nas najčešće dolazi kroz razne inačice popularne kulture ili etimologiju dana u tjednu na germanskim jezicima (Wednesday – Odinov dan, Thursday – Thorov dan, Friday – Freyov dan itd.), sada imamo pred sobom u usustavljenom obliku. Taj mitološki narativ svoj vrhunac doseže u priči o smrti Baldara, drugog sina Odina, i onda još jednom, u priči o Ragnaroku, sumraku bogova, koji je kraj svega – i novi početak, svega.
Možda to neće biti dovoljno za Nobela, pa ni alternativnog, možda će Gaiman ostati kratak i nakon odustajanja Murakamija, ali je ‘Nordijska mitologija’, sa svojom preglednom kozmogonijom, sa svojim pojmovnikom u dodatku knjige, s Gaimanovim funkcionalnim prepričavanjem, s dva ili tri jaka trenutka, sasvim dostatna za kvalifikaciju dobrog štiva.
