Dugogodišnji glavni urednik Zareza, veteran bloga i novina, po zanimanju i službi knjižničar, Zoran Roško pozicionirao se na sjecištu književnosti, teorije, teorijske proze i esejistike. ‘Minus sapiens’ drugi je roman ovoga svestranog autora, ili, bolje rečeno – druga knjiga koju je on sam odredio kao roman. Naime, premda je riječ o ponešto prohodnijem djelu od Roškova romanesknog prvenca ‘Ljepota jede ljude’ iz 2011. godine, ipak je posrijedi ekscentričan tekst koji izmiče rodovskim i žanrovskim identifikacijama i sistematizacijama.
U nastojanju da predoči atmosferu ‘Minus sapiensa’ urednički blurb govori o ‘halucinantnom svijetu strukturiranom poput ambijenta ili mirisa’. Mislim da bi se ovim analogijama morala pridružiti još jedna: Roškov je roman strukturiran kao san. Riječima recenzentice Ivane Rogar, on nas ‘obasipa s pregršt podataka, trudi se detaljno opisati likove, okružje i atmosferu te objasniti što se i zašto događa da bismo svejedno ostali uskraćeni za sve to znanje’ – baš kao u živom i detaljnom, a logički pomjerenom snu. Uz to, u ‘Minus sapiensu’ neprestance se događaju kratki spojevi između geografski, vremenski i logički međusobno udaljenih ravni, pripovjedač u prvom licu fluktuira između barem tri različita identiteta, a likovi se sporazumijevaju na jezicima koje ne poznaju i sjećaju se stvari koje ne bi trebali znati.
Kao što to biva s bizarnim snovima, pokušaj da se sadržaj ovog romana prepriča teško može ne zvučati blesavo. U najkraćem: Herzog, verzija ili projekcija redatelja Wernera Herzoga iz ‘našega’ svijeta, otputovao je u 16. stoljeće, gdje pod identitetom markiza de Gilgamea iz prikrajka prati Michela de Montaignea na njegovu putopisnom putovanju i pokušava o tome snimiti film. Prototekst na koji roman izravno upućuje Montagineov je ‘Dnevnik s puta u Italiju preko Švicarske i Njemačke 1580. i 1581.’, no ništa se manje ne inspirira ni filmskim utjecajima. Štoviše, čini se da Roško u tekstu nastoji kapitalizirati sličnosti između filmskog kadriranja i ‘kadriranja’ snova – i to mu poprilično dobro polazi za rukom.
Najdojmljiviji aspekt ‘Minus sapiensa’, barem u očima nas koji intenzivno sanjamo, njegova je atmosfera. Roško se ističe sposobnošću da jedan snoliki, alogični i zaumni setting posreduje odmjerenim jezikom i gotovo posve konvencionalnim pripovjednim sredstvima; apsurdnost događanja u romanu i njegovih likova otud stoji u kontrastu sa suzdržanošću njegove formalno-jezične izvedbe, što konstantno osigurava humorni efekt. To ipak ne znači da ‘Minus sapiens’ katkad ne postaje i predvidljiv. Recimo, pojedine začudne pojave i fenomene, poput nepostojanja jezičnih barijera, autor uvijek iznova napadno ističe, čime ‘troši’ njihovu začudnost i postiže kontrafekt. Otud, premda vrlo ekonomična na jezičnom i pripovjednom nivou, na nekim drugim planovima ova pripovijest na momente ostavlja dojam redundantnosti, te nije isključeno da bi još bolje funkcionirala kad bi bila koncipirana kao novela ili duža priča.
Anglofoni bizarro fiction definitivno predstavlja jedan od izvora inspiracije za ovaj roman; u našim suvremenim književnostima, paralele se daju uspostaviti s eksperimentalnom prozom nekolicine mlađih autor(ic)a slovenskog izričaja, među kojima su Muanis Sinanović, Anja Radaljac i Andrej Tomažin. U hrvatskoj mu je književnosti duhom možda najbliži Igor Rajki, s tim da Rajkijeva proza izrasta iz upravo suprotnih tendencija od one Roškove – iz jezične razuzdanosti i pražnjenja od događajnosti. U svakom slučaju, ‘Minus sapiens’ možemo uzeti kao inspirativan kontrapunkt glavnim tokovima naše suvremene proze, a njegovog autora nastaviti pratiti u njegovim raznolikim inkarnacijama.
