Kakva sapunica! Pet knjiga, sedam dijelova, sveukupno već dvije tisuće stranica – ili koliko već – a zbivanja kao da su tek zahuktala. Događaji love događaje, suza lovi suzu. Peta knjiga Knausgaardove ‘Moje borbe’ čita se poput brazilske sapunice iz osamdesetih, bez daha: i onda se u jednom dahu prepričava najbližima. S ritmom od stotinjak stranica dnevno nekada su potrebna i tri izvještaja da bi se prenijelo sve što se događa s Ingvild, prvom ljubavi iz bergenskih dana, Gunvor, prvom dugogodišnjom vezom, i na kraju Tonje, prvom suprugom. Ljubavne priče miješaju se s književnim ambicijama. Agonije i ekstaze ljubavi. Agonije bez ekstaze književnosti. Je li Kikiju brat Yngve oteo Ingvild i ima li među njima nešto više osim sličnih imena? Kada će ga Gunvor dovoljno dobro upoznati da mogu voditi ljubav? Otima li mu brat Yngve i Tonje? I gotovo jednako dramatično: hoće li Kiki pronaći svoj glas i napisati priču, roman, pjesmu… koja će ga učiniti piscem, književnikom, pjesnikom?
Razdoblje od 1988. do 2002. Knausgaard je proživio u Bergenu. Na povratku s putovanja Italijom i Grčkom u Bergenu su ga čekali studij na Spisateljskoj akademiji i djevojka koju je tek upoznao. Tako počinje peta knjiga ‘Moje borbe’. Čini se, bolje ne može. Ali avaj. Akademija je donijela samo frustracije i sumnju, a djevojka je vrlo brzo završila s bratom. I eto sapunice. Hoće li se Kiki pomiriti s bratom? Pronaći true love & happiness? Hoće li realizirati svoje spisateljske porive? Ispred nas je knjiga s više od pet stotina stranica i gotovo jednako toliko likova, obrata, izdavačkih odbijenica, uzleta i padova. Ispred nas je knjiga koja nas nuka da stanemo na neko gradsko raskrižje, recimo Vodnikove i Savske ili Avenije Dubrovnik i Većeslava Holjevca i guslamo Knausgaardove ljubavne i ine avanture. Peripetije s Ingvild, Gunvor i Tonje. Epizode s medicinskom sestrom Mary, bezimenom djevojkom s kojom je prvi put prevario Gunvor, ili djevojkom s kojom je prevario Tonje, a onda ga njezin muž optužio za silovanje. Slučajne susrete u pivnicama, klubovima, na koncertima ili tulumima. U Bergenu, Beču ili Reykjaviku, gdje je upoznao Bjork i tom prilikom joj ispovraćao cijelu kupaonicu.
I što sad dalje? Peta knjiga ‘Moje borbe’ je iza nas. Pred nama je samo još šesta knjiga. Nakon toga počinje pustoš postknausgardovske čitateljske egzistencije. Život bez Knausgaardove ‘autogeografije’. Dobro, u međuvremenu je objavljen roman ‘Ima vrijeme za sve’ (2004.), najavljena je već i kvadrilogija ‘Enciklopedija godišnjih doba’ (2015.-2016.), čija prva knjiga ‘O jeseni’ izlazi ove jeseni. A u rezervi još ostaje i debitantski roman iz 1998. godine. No na neki oblik ozbiljne apstinencijske krize treba računati. Kod ‘Moje borbe’ postoji jedan fenomen. Obično kad dobro upoznamo nekog pisca, polako gubimo interes za njega. Odveć dobro mu prepoznajemo teme, stil, kvalitete, mane i sve je manje prostora za iznenađenje, sve je manje zanosa u otkrivanju nečeg novog i svježeg. Tako je bilo s Pamukom, Alice Munro… S Knausgaardom je obrnuto. Otuda i problem šeste, posljednje knjige. Što ga više čitamo, to se više navlačimo. Svaka sljedeća knjiga ‘Moje borbe’ sve je deblja, svaka kao da je sve bolja i svaka kao da je sve više adiktivnija. U suvremenoj svjetskoj literaturi ništa nije ravno heksalogu ‘Moja borba’. Pa rupu koju će on ostaviti u našoj tekućoj lektiri ništa neće moći zakrpati.
