Roditelji su bili mladi i pušili su. Svi mladi roditelji su pušili. To je bila radost šezdesetih i početka sedamdesetih: mladi roditelji koji puše. I piju šampanjac, iz starinskih širokih čaša za šampanjac. Čaša za slavlje i veselje, kakvih danas više nema... Znamo te slike. Svi rođeni u šezdesetima, u Španjolskoj ili Jugoslaviji, uključujući i one koji su šezdesete vidjeli tek na crno-bijelim fotografijama, znaju te slike, te roditelje i tu radost. "Bili su lijepi", kaže Manuel Vilas, španjolski pjesnik i romanopisac. "Oboje su bili lijepi. Zbog toga pišem ovu knjigu."
"Vidio sam ih onda, kada su bili lijepi, i vidim ih sada, kada su mrtvi."
"Najbolje što mi se u životu dogodilo jest da su mi roditelji bili tako lijepi."
Fragmente sjećanja o roditeljima, prošlosti, Vilas (1962.) počinje pisati 2015. Prethodne godine umrla mu je majka; otac je mrtav gotovo već deset godina. Iste godine se i razvodi. U banci dobiva kredit za apartman. Službenik ga pita je li dobrog zdravlja i on odgovora potvrdno. Par sati kasnije leži mrtav pijan pred bankom. Kad se osvijestio, prva briga mu je da će mu banka oduzeti kredit. Tada prestaje piti. Burna je to godina za Vilasa. Odlučuje dodatno podignuti uloge, gurnuti sudbinu do kraja. Daje otkaz u školi, da se može posvetiti "promatranju svojih mrtvih", i počinje pisati. Prvenstveno ga motivira odlazak roditelja. Čitavi svjetovi već su se preselili u prošlost. "Činjenica da više nikada s njima neću moći razgovarati čini mi se kao najspektakularniji događaj u svemiru, neshvatljiva činjenica..."
Vilas ne vjeruje u kronološki ispričanu biografiju, cjelovitu obiteljsku kroniku. Ne vjeruje u uzročno-posljedični narativ. Priznaje da ne zna kako strukturirati vrijeme, kako ga definirati. Prošlost je emocija. Bljesak. Prve retke piše gledajući na svom krevetu gomilu pomiješanih lijekova: antibiotika, antihistaminika, anksiolitika, antidepresiva. Odlučuje slaviti to što je živ. Odlučuje slaviti život kojeg se sjeća, život svojih roditelja, i njihovih roditelja. Na crno-bijelim fotografijama pronalazi neobične odsječke vremena, začudne motive. U sjećanjima pronalazi krhotine prošlosti, onoga što je izgubljeno. "Ordesa", planinsko mjesto u kojem je obitelj nekada ljetovala i gdje je ocu jednom pukla guma na Seatu, nije ni zbirka pjesama ni roman, već nešto između: dekonstrukcija Knausgaarda. Kiki vjeruje u totalnu rekonstrukciju prošlosti, uključujući tu i totalnu skepsu u mogućnost rekonstrukcije prošlosti. Vilas vjeruje u hvatanje imaginarnih leptira prošlosti. Ne vjeruje u politiku činjenica, već u činjenice i, još više, u ono što je iza činjenica. Vjeruje u svijet koji je bio mlad.
Na fotografiji oca koji gotovo nevidljiv sjedi za volanom Seata primjećuje da ulice izgledaju kao da su tek izgrađene. Seat je nov, iza sjene oca krije se mladi otac, ulice i zgrade su nove. To je taj mladi svijet. U posljednjim rečenicama Vilas zamišlja oca i majku u novoj zgradi, u stanu u koji su se tek uselili, u kojem sve miriše po novom. Prozori su otvoreni, zrak je još ugodan. U sobi se osjeća beskrajna radost. On još nije rođen. Nikada nije vidio taj novi stan. Niti će ga vidjeti. Vidio je tek njegovu propast. No ta neka noć mladih ljubavnika iz studenoga 1961. je postojala, i dalje postoji... "sve je to i dalje u meni". Završimo s ovom prenatalnom uspomenom.
