"Nakon Xijeve krunidbe grmljavina nezadovoljstva protiv njegove tvrdolinijaške politike"; "Najveći kineski protesti nakon prodemokratskog pokreta na Trgu Tiananmen 1989."; "Dolazi li promjena u Kinu?", "Hoće li Tajvan biti Ukrajina Azije?" – neki su od naslova koji su se ovih dana mogli pročitati u vodećoj zapadnoj štampi, u vrijeme dok su se u nizu kineskih gradova događali protesti motivirani "politikom nultog Covida" koju provodi tamošnja vlast.
Čitajući ih, teško je oteti se dojmu da u njima ima naslađivanja, ako ne i zazivanja smjene režima u Kini, a teško je i ne prisjetiti se da su se na početku pandemije Covida-19 Kini zamjerale neke sasvim različite stvari. Tada se tamošnje vlasti optuživalo za zataškavanje uzroka pandemije, spočitavali su im se nemar i supstandardni uvjeti u laboratorijima iz kojih je virus navodno pobjegao, pa čak i prehrambene navike Kineza koje uključuju trgovanje živim životinjama na mokrim tržnicama. Iako su u međuvremenu i neke liberalne demokracije imale podjednako drastične lockdowne popraćene protestima, primjerice Australija, gdje su brojne obitelji bile razdvojene po više od godinu dana, tamo se nije predviđala smjena režima.
U trenutku izbijanja požara u Urumqiju u kojemu je poginulo najmanje deset ljudi, grad je bio pod mjerama lockdowna više od tri mjeseca, a ubrzo su se na internetu pojavile snimke koje prikazuju ogradu oko stambene zgrade, zbog čega joj vatrogasci nisu mogli prići
Kada je u pitanju sposobnost suzbijanja zaraze, Australija je sa svojih 25 milijuna stanovnika u neusporedivo boljoj poziciji nego Kina sa svojih 1,4 milijarde. Zbog toga je ona, kao uostalom i bilo koja druga zapadna zemlja, znatno ležernije mogla pristupiti ukidanju drakonskih epidemioloških mjera. No, s druge strane, nema nikakve sumnje ni da restrikcije kakve se u Kini praktički neprekidno provode već pune tri godine predstavljaju sveobuhvatan napad na gotovo sve individualne slobode, kao i to da su ekonomske posljedice tih restrikcija toliko bolne da su prije ili kasnije morale dovesti do otpora.
U Kini je zbog eksplozivnog broja porasta zaraženih posljednjih mjeseci pod nekim oblikom lockdowna bilo oko 300 milijuna ljudi. Kao osnovni element strategije nultog Covida u društvu se potpuno udomaćila digitalna platforma preko koje se u formi kodova građanima dodjeljuje zdravstveni status, a time i razina pristupa javnim prostorima. Sve donedavno u Pekingu je većina dućana i restorana bila zatvorena, škole su ponovno radile online, na ulicama su se svakodnevno mogli vidjeti "Covid-radnici" u zaštitnim odijelima, a za svaki ulazak u javnu zgradu, javni prijevoz ili taksi i dalje je potrebno registrirati se aplikacijom preko pametnog telefona. Prošlog proljeća i 25 milijuna stanovnika Šangaja bilo je zatvoreno u kućama više od dva mjeseca, a broj zaraženih u ta dva mjeseca doveden je na nulu.
Taj pristup pandemiji u njezine prve dvije godine bio je vrlo uspješan s točke gledišta suzbijanja zaraze, pa su tamošnje institucije prijavile samo nešto više od 5.000 umrlih, dok je u SAD-u, primjerice, umrlo više od milijun ljudi. S druge strane, distopijski sustav koji je u međuvremenu zahvaljujući tehnologiji prerastao u totalni državni nadzor, u trećoj godini pandemije toliko je iscrpio kinesko stanovništvo da su čak i u toj zemlji, u kojoj su protesti rijetki, učestalo počeli izbijati lokalizirani neredi, sukobi s policijom i kaotični bjegovi iz zapečaćenih stambenih zgrada, ureda i tvornica. U studenom je tako policija brutalno reagirala na pobunu radnika zbog neisplaćenih plaća u tvornici iPhonea Foxconn u Zhengzhouu. Mjesec dana ranije ta je tvornica, koja zapošljava 200 tisuća ljudi, privremeno bila blokirana zbog širenja virusa, pa su radnici iz nje bježali preskačući zidove i ograde kompleksa.
Recentni višednevni protesti u Kini započeli su nakon što je u jednoj stambenoj zgradi u gradu Urumqiju, prijestolnici autonomne pokrajine Xinjiang, izbio požar u kojemu je poginulo najmanje deset ljudi. Gotovo polovicu stanovništva pokrajine Xinjiang čine muslimani Ujguri, a kinesku vladu učestalo se optužuje da tamošnje separatističke tenzije suzbija u "logorima za preodgoj", što su neke zapadne vlade okarakterizirale kao genocid.
Ekonomski troškovi kineskog modela borbe protiv pandemije već su sada enormni. Procjenjuje se da će država tijekom ove godine samo na testiranje izdvojiti oko 1,5 posto BDP-a, a MMF je za ovu godinu predvidio rast kineske ekonomije od samo 3,2 posto
Grad je u trenutku izbijanja požara bio pod mjerama lockdowna više od tri mjeseca, pa su se ubrzo na internetu pojavile snimke koje prikazuju ogradu oko stambene zgrade, zbog čega joj vatrogasci nisu mogli prići. Na snimkama su se vidjele i grupice stanovnika kako marširaju prema zapaljenoj zgradi tražeći ukidanje restrikcija, a iako su lokalne vlasti već sutradan obećale da će to učiniti, protesti su se proširili u dvadesetak gradova diljem zemlje. Među njima su praktički sva industrijska i politička središta, uključujući Peking, Šangaj, Guangzhou i Wuhan.
Iako su u pitanju male brojke, protestirali su mahom studenti, ali i pripadnici srednje klase sve frustriraniji restrikcijama, pa čak i migrantski radnici. Zazivali su se demokracija, pravo na protestiranje i ukidanje cenzure, pa i ostavka predsjednika države Xija Jinpinga, koji je na nedavnom kongresu Komunističke partije po treći put izabran za njezinog glavnog tajnika.
Sam Xi u govoru koji je tom prilikom održao politiku nultog Covida predstavio je kao jedan od kamena temeljaca svoje buduće petogodišnje vladavine, iz čega se moglo zaključiti da uskoro neće doći do drastičnijeg popuštanja.
No unatoč tome, kineska je vlada desetak dana nakon protesta najavila drastičan zaokret u toj politici odnosno značajno ukidanje epidemioloških mjera, što se s priličnom sigurnošću može tumačiti kao ustupak prosvjednicima.
Već u vrijeme protesta vicepremijerka Sun Chunlan, koji je zadužena za provedbu borbe protiv pandemije, najavila je novu fazu te strategije uvjetovanu manjom smrtnošću varijante virusa omikron, ne spomenuvši pritom politiku nultog Covida. Sun je najavila i da će nove mjere biti "humanije" i da je potrebno ojačati bolničke resurse i povećati udio cijepljenih, naročito među starijim osobama. Sada su pak najavljeni ukidanje praksi masovnog testiranja, obavezne hospitalizacije i kolektivnih karantena, kao i ograničavanje razmjera lockdowna.
To će u praksi značiti dokidanje politike nultog Kovida pa će velika većina stanovništva sasvim sigurno odahnuti, no s druge je strane i prilično rizično jer se mjere ukidaju u trenutku porasta broja zaraženih.
Masovna testiranja kao dio politike nultog Covida (Foto: Newscom)
Da za kinesku vlast nema jednostavnog izlaza iz ove situacije slažu se i njezini najžešći kritičari, poput britanskog poslovnog magazina The Economist, čiji su analitičari izradili nekoliko modela s projekcijama mogućih scenarija širenja pandemije. One su pokazale da bi na vrhuncu epidemije, ukoliko bi se virus širio bez ikakvih ograničenja, broj zaraženih dosegnuo čak 45 milijuna ljudi dnevno. Umrlo bi oko 680 tisuća ljudi čak i ako bi svi kojima je to potrebno dobili zdravstvenu skrb. U stvarnosti, međutim, u takvom scenariju potreba za krevetima u jedinicama intenzivne njege dosegnula bi 410 tisuća, što je sedam puta više od trenutnih kineskih kapaciteta, a to znači da bi se umrli brojili u milijunima.
S druge strane, iako je skoro 90 posto populacije Kine primilo dvije doze cjepiva, samo 30 posto starijih od 80 godina života primilo je i treću dozu. The Economist stoga predviđa da bi – u slučaju da se dosegne 90-postotna pokrivenost trećom dozom i ista tolika dostupnost antivirusnih lijekova – broj umrlih bio deset puta manji, čak i u slučaju slobodnog širenja virusa.
No da bi se to provelo u djelo potrebni su mjeseci, a ponovno širenje virusa već je sada zabilježeno u gotovo 90 posto kineskih gradova. Kineska vlada još uvijek nije odobrila upotrebu inozemnih cjepiva iako su ona djelotvornija. Smanjila je i proizvodnju vlastitih cjepiva, što pokazuje da njezina politika nultog Covida dosad nije uključivala agresivniju kampanju cijepljenja. Pritom se odluke o epidemiološkim mjerama u pravilu ne donose centralizirano već su spuštene na razinu pokrajina, što učestalo rezultira zbunjujućim ili kontradiktornim učincima.
Kada su u pitanju ekonomski troškovi politike nultog Kovida oni su već sada enormni, a po nekim procjenama i neodrživi, što je ujedno i jedan od glavnih uzroka nemira i nezadovoljstva stanovništva. Procjenjuje se da lokalne vlasti više nemaju dovoljno resursa da bi izdržale nove lockdowne, a država bi tijekom ove godine samo na testiranje trebala potrošiti 1,7 bilijuna juana, što je oko 1,5 posto BDP-a. Potpuni ili djelomični lockdowni donedavno su bili na snazi u industrijskim središtima koji stvaraju trećinu kineskog BDP-a, a učinak na ekonomiju ilustriraju i podaci o prošlogodišnjem padu broja domaćih letova od čak 45 posto, a cestovnog prometa od 33 posto. Nezaposlenost je u gradovima dosegnula 18 posto, dvostruko više nego prije izbijanja pandemije, a Međunarodni monetarni fond za ovu je godinu predvidio rast tamošnje ekonomije od samo 3,2 posto. Prema prognozama iste institucije, čak i kada bi Kina u ovom trenutku ukinula politiku nultog Covida, pozitivni efekti na ekonomiju počeli bi se osjećati tek 2024. godine. To ukazuje da se kineska vlada u donošenju odluke o promjeni epidemiološke politike rukovodila nezadovoljstvom kineskih građana, ali i ekonomskim učincima dosadašnjih drastičnih restrikcija.
Politizacija protesta na zapadu
Budući da je kineska ekonomija u posljednja dva desetljeća bila ključan pokretač globalne ekonomije, sve više zemalja razmatra strategije za smanjenje ekonomske ovisnosti o Kini. Posljednja je to učinila Njemačka, čija je ministarstvo gospodarstva izradilo strateški dokument na tu temu. Isti dokument, međutim, predviđa i da će Kina do 2027. godine "anektirati Tajvan", a otok je u jeku protesta posjetila delegacija njemačkih političara. To se dogodilo tri mjeseca nakon što je isto učinila predsjednica američkog kongresa Nancy Pelosi, dok i neki američki generali smatraju da će Kina u nekom trenutku narednog desetljeća izvršiti invaziju na Tajvan. U tom slučaju, najavljuju te vlade, one će biti spremne Tajvanu "pružiti podršku". Da se politička atmosfera zapada prema Kini zaoštrava pokazuju i optužbe koje je u vrijeme protesta iznio premijer Kanade Justin Trudeau, ustvrdivši da je Peking financirao "tajnu mrežu" kandidata kako bi time utjecao na ishod kanadskih izbora. Istih dana privatna fondacija Safeguard Defenders specijalizirana za Kinu objavila je da se u stotinjak gradova diljem svijeta nalaze "tajne policijske postaje" čija je navodna svrha nadziranje i maltretiranje kineskih državljana koji tamo žive.
