Možete li zamisliti događaje iz povijesti od prije dvjesto godina, o dva brata probisvijeta, o kojima priča neki ludi šeširdžija ili pak osoba koja uopće ne haje za to što je u svemu tome istina, a što neka fantastična izmaglica? Tako iskošeno izgleda otprilike predstava ‘Znaš ti tko sam ja’, premijerno izvedena u zagrebačkom HNK-u, u režiji i prema autorskom tekstu mladog redatelja Ivana Penovića. Dva brata dolaze iz povijesno stvarno postojeće porodice Zanović iz crnogorskog primorja, ali ono što će im se događati u ovoj priči, u rasponu od nekoliko stoljeća, između Budve, Venecije, Nizozemske i nekakvog današnjeg glamuroznog TV nastupa, mješavina je SF romana, trač-magazina, krimi-serije, fake newsa i trakavice s društvenih mreža.
Kroz taj fiktivni tunel, u kojem se sreću razni prevaranti, povijesne ličnosti, tajkuni, likovi iz literature, stvarni događaji i gole izmišljotine, vodi nas Ivan Penović, čudni pripovjedač i redatelj generacije novog umjetničkog senzibiliteta. Generacije kojoj je teatar, za razliku od klasičnog kanona ozbiljnog kazališta, prilika za parodijsku igru, kojom se najbolje dohvaća stvarnost onako kako ona danas izgleda. Superiorna neobaveznost i dalekometna ironija glavna su oružja ove predstave, koja na neki uvrnuti način govori o životnim činjenicama, potpuno neimpresionirana njezinim glavnim temama. Za razliku od recimo stvarnosne proze od prije par desetljeća, koja se željela jako približiti životu, u kazalištu se danas pojavio, recimo to tako, hibridni teatar, koji taj život uz puno ironije sastavlja kao lego-kocke, podsmijevajući mu se usput. Pogriješili bismo ako takav pristup nazovemo komedijom: iako je ‘Znaš ti tko sam ja’ formalno crna komedija, puno važnije od toga jest da taj smijeh iz gledališta ima funkciju ne da publiku razveseli, nego da je putem jedne vratolomne i apsurdne priče dovede do istine stvarnosti u kojoj živi. Tako preko braće Zanović i njihovih peripetija predstava na zaobilazan način dobacuje i do naših prostora danas, kombinacijom tajkuna, patrijarhalnog morala, kriminalnih radnji i patriotizma, do Hrvatske i Crne Gore, ali i do svih tih identitetskih pitanja, uz koja neki danas drže ruku na srcu, drugi trguju, a treći mrze sve oko sebe. Tu se, naravno, na pozornici guraju i sve te nove zvijezde sa šljokicama i javno patentirani intelektualci koji se prenemažu i realno ne znače ništa, ali prema njima su kreirani mediji, a prema medijima se orijentiraju i naša politička uvjerenja, volja i zdrav razum.
Interesantno je da je ovakav stav ingenioznog odbijanja stvarnosti još prije 15 godina njegovao pisac, glumac i redatelj Filip Šovagović ili pak glumac i redatelj Miran Kurspahić, ali su kritika i publika ovakav pristup više pripisivale krajnje osebujnoj naravi ovih autora, a manje prirodi ovoga vremena. Petnaest godina kasnije mnoge su stvari došle na naplatu. Socijalni i politički kontekst postao je dovoljno bljutav da samo jedna radikalna poetika, u kojoj se na najčudniji način sudaraju društvena bizarnost i naglašena autorska fantazija, može biti ogledalo takve stvarnosti. Naravno, ovakva predstava tražila je i određeni tip zainteresiranih glumaca i ansambl u kojem će biti i dovoljno ludosti i sijaset iskustva za ovakvu vrstu pomaknutog teatra. U ovom slučaju to su Lana Barić, Livio Badurina, Nina Violić, Bernard Tomić i Silvio Vovk koji su s puno rafinirane igre iznijeli taj parodijski panoptikum društvenih karaktera i situacija.
Dvojac na čelu HNK-a, Dubravka Vrgoč – Ivica Buljan, ovakvom intrigantnom izvedbom ponovno je dokazao svoju vjernost inovativnom i angažiranom kazalištu, koje je predstavom ‘Znaš ti tko sam ja’ urodilo značajnim plodovima.
