Moglo bi se reći da se ova predstava pojavila odjednom, nenadano, mala kao plemeniti kamen na dnu mora, govoreći nam da ipak nije sve gotovo i da čovjekova fantazija i njegova snaga uma još uvijek imaju nešto za reći. Naziv predstave je "Wittgensteinovi učenici", iznikla je u produkciji udruge Domino i festivala Perforacije a njen autor i redatelj je Zlatko Paković.
Već sam naziv izvedbe, koja traje jedan školski sat, kako piše u podnaslovu predstave, asocira na filozofsku raspravu, odnosno na briljantnog matematičara i filozofa prve polovice 20. vijeka, autora biblije zdravog razuma, "Tractatusa logico-philosophicusa", Ludwiga Wittgensteina. Kako to izgleda kada se dileme logike isprepletu sa dramom, a drama sa životom, i sve zajedno pulsira negdje između ushićenja, zabluda i tragedije?
U ovoj predstavi koja liči na sudar među principima i okršaj čovjeka sa čovjekom licem u lice, sudjeluju Wittgensteinovi učenici i filozof sam, ali sječivo je za početak jednostavno i krajnje zaoštreno: o svemu se mora temeljito razmisliti, govor mora biti kristalno jasan i ništa nije samo po sebi razumljivo. Kao što je uostalom rekao i jedan od gledalaca: "Davno već nisam tako pomno pratio svaku riječ jedne predstave kao sada." Radi se o tome da troje glumaca, Maruška Aras, Vilim Matula i sam Zlatko Paković, cijelo vrijeme igraju igru istine u kojoj bi i pobjeda i poraz mogli biti bolniji od smrti. Pri tom je predstava puna finog crnog humora, jer se kroz uske hodnike Wittgensteinove filozofije želi nama ljudima izbiti iz ruku ležernost vjerovanja u "apsolutne vrijednosti", kada smo baš te vrijednosti spremni tako tragično izdati. "Ne možete na primjer zamisliti da svijet ne postoji, zar ne", uzvikuje Wittgenstein, ali ta njegova uputa djeluje krajnje ironično, i početkom 20. vijeka, a naročito danas kada većina nas u svojoj intelektualnoj površnosti ne razmišlja dalje od nosa, dok nam pred očima raste opasnost da se obezvrijedi ili prestane uopće postojati baš sve što postoji. Odnosno, da li je pojam Boga apsolutna vrijednost ili je to tek ljudsko iskustvo? "Moja želja je u stvari bila da probijem granice jezika", kaže mirno Wittgenstein.
No predstava "Wittgensteinovi učenici" ne bi bila toliko moćna kada to ne bi bio i konačni obračun. U drugom dijelu zatičemo Wittgensteina, koji se nakon deset godina vraća na mjesto svojih predavanja u Austriji, da bi se ispričao svojim učenicima zato što je bio grub prema njima i zato što ih je tukao. Tu počinje prava šahovska simultanka: jedni ne prihvaćaju ispriku od "lažljivog Židova", drugi su razočarani jer je njihov genijalni profesor upravo uništio nešto od svog prijašnjeg imidža, treći mu ne vjeruju jer on ipak pripada kasti bogatih u koju oni, obični đaci iz Donje Austrije nikada neće ući… Da li se iza genijalnosti krije narcizam, a iza opčinjenosti mržnja? Je li nesretan život nužno loš i čemu još filozofija?
Ova predstava zaista liči na nemogući rolerkoster briljantno izvedenih teza, koje su zapravo vrlo životno utemeljene, ali mi o životnim paradoksima tako rijetko razmišljamo. Izvedba "Wittgensteinovih učenika", koja se prati u jednom dahu kao najuzbudljiviji Hitchcockov triler, podsjeća nas i na vrijeme kada je "grad gorio", na doba intelektualnog teatra, kakav su nekada na primjer bili &TD ili Kugla glumište, uz sve ostale plemenite luđake u letećim mašinama, na vrijeme kada je bilo važno što čitamo i kada je sumnja bila nasušna potreba. Ili, kako bi rekao junak u ovoj predstavi po imenu Wittgenstein: "Svakako postoji ono mistično, koje pokazuje zašto ljudi kojima je nakon dugog sumnjanja postao jasan smisao života, nisu mogli reći u čemu je taj smisao."
