Koronavirus je tema koja nam je obuzela egzistenciju, pa onda i misli i teme medija. Što učiniti u krizi, koje su mjere, zdravstvene, pa onda političke, pa onda ekonomske, ispravne, a koje pogrešne? Na takva pitanja pokušavamo odgovoriti svi i svaki za sebe, u razgovorima, ali i javni intelektualci, a ne samo eksperti i institucije, za koje nas uvjeravaju da jedino u njih trebamo imati povjerenje.
Člancima su se oglasili i filozofi. Ovdje smo uzeli za primjer tri poznata, iz tri zemlje koje nas se, ne samo po logici pandemije, tiču. Prenijet ćemo, povezati i pokušati nešto reći o tri članka, ona koja su napisali talijanski filozof Giorgio Agamben (uz naknadni komentar na svoj članak), slovenski filozof Slavoj Žižek, koji svoje tekstove na ovu temu za različite medije već izdaje kao knjigu, te francuski filozof Alain Badiou. Ono što je zajedničko tim tekstovima, mogli bismo tako paradoksalno reći, jest da nemaju puno zajedničkog, da su u nekim osnovnim viđenjima, naravno ne i u činjenicama, podosta suprotni, pa bi mogli poslužiti i za neki imaginarni produktivni razgovor jer do realnog (svi su autori u kućnoj karanteni) sada neće moći doći.
Žižek piše kako se neke restriktivne mjere, medicinsko-etički i ne tako jednoznačne, uzimaju zdravo za gotovo, kao racionalni odgovori na situacije ograničenih resursa. To su pitanja poput koga ćemo testirati a koga ne, za koga ima mjesta u bolnicama a za koga ne…
‘Što je društvo koje nema drugih vrijednosti no što je preživljavanje?’ pita se Agamben, na tragu svojih poznatih teza o golom životu i izvanrednom stanju, koje je, možda i dulje od ove pandemije, postalo redovnim. Strah je loš savjetnik i svi su naši autori, u tome su ipak zajednički, borci protiv dizanja panike. Pa i samo davanje mišljenja koje bi bilo pseudostručno, ocjenjivanje i procjenjivanje trendova u kojima će se bolest i borba protiv nje kretati, bilo bi kontraproduktivno. Ono što filozofi mogu, pa onda i trebaju činiti, jest pitati se o etičkim i političkim konzekvencama epidemije. A prvo što filozofu Agambenu pada u oči jest da je njegova domovina Italija odmah pokazala da ne vjeruje u ništa drugo doli u goli život. Dokaz da je tome tako su više-manje bespogovorna žrtvovanja cijelih oblasti ‘normalnog života’, od društvenih odnosa, rada, čak i prijateljskih i afektivnih odnosa, do religijskih i političkih navika. Opasnost da se možemo razboljeti nadjačava sve ove odnose, suspendira ih i, smatra Agamben, udaljuje ljude jedne od drugih. Za njega je držanje razmaka među ljudima uistinu i socijalna distanca, kako se nesretno brkaju te dvije različite pojave. Goli život i opasnost da ćemo ga izgubiti nije nešto što bi ujedinjavalo ljude. Naprotiv, ta borba ih osljepljuje i odvaja. Simbolički i doslovno, kao komanda u javnom prostoru da se odmaknemo jedni od drugih. Kao i pravilo među susjedima da se izbjegavaju, ne na kraju da se ne mogu organizirati ukopi mrtvih i crkveni život. Ova epidemija, kaže dalje Agamben, dokaz je njegove ranije teze kako je život u izvanrednom stanju za naše suvremene države postao pravilom, pa tako možemo reći, naoko paradoksalno, da ne samo sada, već godinama, iz raznih razloga, živimo u redovnom izvanrednom stanju. Ali to nije tako nova spoznaja. Agambenov uzor i mislilac kojega je prevodio na talijanski, Walter Benjamin, opisivao je pojavu fašizma kao nastanak redovnog izvanrednog stanja. Neki drugi, poput Friedricha Neumanna, govorili su o pravnoj državi u nepravednom poretku itd.
Vratimo li se još jednom Agambenu, on zaključuje kako je epidemija bilo i prije, no nikada ne takvog odgovora na njih. Ljudi kao da ne primjećuju da im je život ograničen na puki biološki opstanak i više nema društvenu i političku dimenziju, kao ni onu ljudsku i afektivnu. A takvo društvo onda ne možemo zvati slobodnim. U vječnoj dvojbi između sigurnosti i slobode (iako različito shvaćenih), ovo je društvo izabralo da žrtvuje slobodu, a u ime ‘sigurnosnih razloga’. Rezultat je život u permanentnom strahu i nesigurnosti. O koronavirusu govori se kao o neprijatelju s kojim smo u ratu. A što može biti rat s nevidljivim neprijateljem? Građanski rat? Rat u kojem nema vanjskog neprijatelja, već je on među nama. Što će biti kada pandemijska kriza prođe? To je pitanje na koje svi već pokušavaju dati neki odgovor. Rat nam je ostavio izume, od bodljikave žice do atomskih centrala. A što će nam ostaviti ovaj ‘rat’? Svijest vlastodržaca do mogu zatvoriti univerzitete, tj. nadomjestiti ih virtualnim svijetom poruka u kojima će se gledati da svaki ljudski kontakt, ako i kada je to moguće, zamijene mašine.
Ovaj dosta jednostran, očekivan i malodušan Agambenov odgovor na samopostavljena pitanja izazvao je malu polemiku od strane Slavoja Žižeka. Ali ne zato što bi on bio puno optimističniji u pogledu budućnosti čovječanstva, već zbog drugačijeg naglaska na opasnosti koje nam od sistema, a ne samo od virusa, prijete. Žižek se ne boji kaosa na ulicama, borbe svih protiv sviju, linča za oskudne resurse itd. On se boji ‘barbarizma s ljudskim likom’. Promjene u međuljudskim odnosima (nabolje), već se i sada, dok karantena traje, mogu opaziti. Ne samo da su ljudi (i službe) ljubazniji jedni prema drugima, da ih je dakle nesreća ujedinila, usprkos fizičkoj razdvojenosti. Dapače, primjećuje Žižek paradoks, držanje fizičke distance znak je pažnje spram drugih ljudi i njihova života. Nego i sistem nudi do jučer nezamislive prijedloge. Primjer koji Žižek navodi, a to je da američki predsjednik Trump prijeti izvršnim naredbama koje će privredne aktivnosti podčiniti urgentnim potrebama države, npr. u polju medicinskih istraživanja, proizvodnje opreme itd., i nije takav nečuveni povijesni presedan. Nije samo ‘ratni komunizam’ iz 1918. u Rusiji podčinio privredu državnim potrebama. Isto su činile i kapitalističke države, naročito SAD, za vrijeme dva svjetska rata. Ono čega se Žižek boji je, rekli smo, barbarizam s ljudskim likom. A to znači kako se neke restriktivne mjere, medicinski, točnije medicinsko-etički i ne tako jednoznačne, uzimaju zdravo za gotovo, kao racionalni odgovori na situacije ograničenih resursa i sl. To su sva ona pitanja: koga ćemo testirati a koga ne, za koga ima mjesta u bolnicama a za koga ne, je li drugačiji odnos spram starijih ljudi, pred kojima mlađi imaju prednost u pravu na respiratore, etičan… Žižek vidi da ekonomičnost ne može imati prednost spram etičnosti, kao ni preživljavanje jakih spram slabih. On opet pokušava dići raspravu od lažnih dilema na jednom nivou, onome oskudice, prouzročene jednom malignom verzijom kapitalizma, na transcendentalniju ravan: potrebna nam je promjena cjelokupnog ekonomskog i društvenog sistema. A sve to u vezi s promjenama u odnosu spram prirodnog okoliša. Zato čak ni neke ambiciozne reforme globalne organizacije zdravstvenog sektora nisu dostatne. On traži povezivanje s drugim segmentima života, npr. ekologijom. Postoje stručnjaci koji tvrde da će se zbog ekoloških poboljšanja, do kojih je dovelo veliko zaustavljanje privredne proizvodnje u Kini, spasiti više života no što ih je virus uzeo.
Žižek u svom pomalo bombastičnom stilu govori o tri krize: onoj zdravstvenoj (zbog same epidemije), onoj privrednoj (koja nas čeka, ma kako epidemija završila) i onoj mentalnog zdravlja, čiju narušenost velikih razmjera isto ne treba podcjenjivati. Postajemo li u krizi svi socijalistima? Ili je ona baš dokaz ‘kapitalizma katastrofe’, kako je Naomi Klein nazvala pojavu da sistem koristi krizu kako bi pojačao svoje eksploatatorske učinke? Hoće li on iz pandemijske krize izvući pouke o nužnosti jednog stabilnijeg organiziranja društva u cjelini no što je to neoliberalna globalizacija? Sva ta pitanja Žižek ostavlja otvorenima.
Alain Badiou pandemiju Covid-19 doživljava kao ne posebno izuzetnu i iznenađujuću. On podsjeća na niz pandemijskih bolesti koje su nas u novije vrijeme zahvatile, od AIDS-a preko SARS-a do ebole itd. Zato on današnju situaciju namjerno naziva SARS 2, da bi i tako umanjio njezinu novinu i originalnost. On nabraja nepravde među stanovništvom: neki mogu ostati kod kuće jer imaju dom, neki ne moraju ići na posao već mogu raditi od kuće, što uglavnom nisu nekvalificirani radnici, ali i neke nužne struke za održanje društva u krizi. Badiou ne žuri s političkim ocjenama posljedica postojeće pandemije. Mjere koje on predlaže najprije su zdravorazumske ili, kako ih sam naziva, ‘kartezijanske’. Za nas koji želimo radikalne političke promjene, kako u Francuskoj tako i drugdje, pandemija koronavirusa je svojevrsni interludij, prilika da se saberemo pred nove bitke koje će i nakon nje slijediti.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
