U rujnu 1991. godine ‘Slobodni tjednik’ (ST) objavio je tekst ‘s popisom osječkih KOS-ovaca i njihovih prljavih rabota’. Skriven iza pseudonima Zvonimir Hrpka, autor je nabrojao imena i prezimena, nekima i kućne adrese, tridesetak pripadnika JNA i civila s osječkog područja – pojedinaca koji planiraju napade na samu gradsku jezgru. Među njima je bio i potpukovnik S. V. koji je, prema ST-u, bio zadužen za praćenje i koordiniranje drugih pripadnika ‘armijske bagre’. S. V., inače etnički Hrvat, u tom je trenutku bio u zatvoru, nakon što su nadređeni prozreli njegov plan da prebjegne na hrvatsku stranu.

Njegov otac, međutim, nije znao za sinovljev naum: sve informacije koje je imao stale su u jednu jedinu rečenicu iz ST-a. Sin mu je među ‘ekstremnim, do uništenja velikosrpski raspoloženim oficirima velikosrpske armije’. Ne mogavši izdržati stid i hajku okoline, čovjek se ubio 12 dana poslije. O ovoj je priči prije više godina pisao novinar Drago Hedl. O razmjerima tragedije i napisu u ST-u koji je vjerojatno bio povod za samoubojstvo ispričali su mu članovi obitelji. Sin koji je u razmjeni zarobljenika naknadno došao u Hrvatsku da bi se na ovoj strani borio sve do kraja rata, o tome ne želi razgovarati s novinarima.

Za ovaj eklatantni primjer ratnohuškačkog novinarstva, koje je rezultiralo najekstremnijom posljedicom, ni 25 godina poslije nitko nije snosio odgovornost, pa tako ni tadašnje uredništvo ST-a, zakonski odgovorno za cjelokupni sadržaj tiskovine. Kao glavni urednik u impressumu je bio naveden Robert Pauletić. Odnedavni zamjenik ministra turizma, naime, dva je mjeseca bio prvi čovjek tjednika koji je 1990. osnovao Marinko Božić. U tom je razdoblju ST objavio popise imena, adresa i telefonskih brojeva najmanje 200 građana Hrvatske. U ljeto 1991., s Pauletićem na čelu lista, publicirani su osobni podaci navodnih ‘KOS-ovaca’, ‘četnika’ i drugih ‘unutrašnjih neprijatelja’, što je izravno rezultiralo uličnim nasrtajima na prokazane pojedince, nasilnim izbacivanjima iz stanova i s radnih mjesta, premlaćivanjem i smrtnim slučajevima.

Splitska sutkinja Sovjetka Režić: ‘Imala sam silnih problema zbog objave imena u ST-u, od prijetnji do drugih oblika zastrašivanja. Ispalo je da sam vođa četničkog pokreta, a da mi je brat dostavljao nekakve informacije na barikade’

Novinari sakriveni iza pseudonima ili pod pravim imenom iz broja u broj su proizvodili tekstove s imenima doktora, profesora, vojnih lica, radnika u čeličani, članova stranaka poput SDP-a, čak i hrvatskih obavještajaca, optužujući ih da komplotiraju protiv ustavnog poretka. Glavna meta su bili građani srpske nacionalnosti, ali nije manjkalo ni drugih manjina, pa ni pripadnika hrvatske nacionalnosti. Radili su popise građana mahom iz urbanih sredina, poput Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka, pa do manjih gradova, kao što su Sisak, Karlovac ili Metković, rodno mjesto čelnika Mosta, koji je Pauletića amenovao na mjesto zamjenika ministra turizma.

Istražujući sudbine pojedinih ljudi s navedenih lista, koje ćemo publicirati u više nastavaka, otkrili smo kako je više osoba s popisa ubijeno nedugo nakon što su im imena osvanula u ST-u, dok je nekolicina ljudi bila prisiljena pobjeći iz rodnoga grada i Hrvatske nakon što je taj tjednik za njima raspisao tjeralicu. U ovom tekstu navest ćemo nekoliko slučajeva iz razdoblja kad je član užeg uredništva i potom glavni urednik bio Pauletić, a odgovorni pobočnik novinar Dražen Rajković, kako bismo uvodno skicirali pogubne posljedice ove ratnohuškačke štampe. Kao mlad i perspektivan novinar, Pauletić je postao zamjenik glavnog i odgovornog urednika 20. travnja 1991., u broju 56., koji je na naslovnici imao ‘nevino osuđenog’ Andriju Artukovića. Glavni urednik postao je 1. kolovoza 1991. i na tom se mjestu zadržao do 26. rujna, dok je prema vlastitom priznanju ‘aktivno’ (su)uređivao 35 brojeva. Riječ je o razdoblju u kojem je ST bio jedan od najtiražnijih listova u Hrvatskoj, zahvaljujući uspješnoj eksploataciji ratnog stanja.

ST je među prvima shvatio financijske potencijale nacionalizma, zahvaljujući beskrupuloznom osnivaču Božiću i kreativnim, mladim novinarima koji su u djelo provodili njegove izdavačke vizije. Nekonvencionalna grafička rješenja u boji, s naglaskom na velike fotografije i šokantne naslove što su najavljivali gomilu falsifikata, bila su toksični koktel tabloidnih indiskrecija i sirove, upravo fašistoidne mržnje. U drugoj polovici 1991., pod Pauletićem, ST će doživjeti vrhunac iniciranja hajki nad političkim, etničkim i drugim neprijateljima države, upregnutih u tadašnju hrvatsku ratnu propagandu. Pod naslovima kao što su ‘KOS nadzire škole u Rijeci’, ‘Zagreb sije strah od snajpera’, ‘Hrvatska nejač u srpskim rukama’, ‘Srpski otrov u osječkoj vodi’ novinari i urednici su stvarnim ljudima imputirali najteže optužbe za antihrvatska djelovanja.

Jedan od takvih bio je i tekst o popisu KOS-ovaca u Sisku, pod nazivom ‘14 apostola zla’, također potpisan pseudonimom. Među imenima je bio i Dragan Rajsić, umirovljeni radnik sisačke Rafinerije. U kolovozu 1991. otišao je u šetnju i nikad se nije vratio. Budući da je godinama bio narušenog zdravlja i politički neaktivan, članovi njegove obitelji ispričali su 1995. tadašnjem novinaru ‘Feral Tribunea’ Zoranu Daskaloviću da nisu imali nikakvih problema dok se nije pojavio tekst u ST-u zbog kojeg su dva mjeseca, od njegove objave do Rajsićeva nestanka, doživljavali niz neugodnosti. Pauletić je tada bio zamjenik glavnog urednika Božića.

- Popisi su dolazili iz hrvatskih vojno-političkih izvora, a nekad su na Božićev zahtjev pojedini novinari sami sastavljali liste sumještana i oko njih gradili tekstualne izmišljotine - kaže za ‘Novosti’ jedan novinar koji je tada surađivao sa ST-om.

- Vlasnik ST-a je uživao u takvim tekstovima. Paralelno s dizanjem panike tjedniku su rasli tiraža i prihodi, što je Božiću bio isključiv razlog bavljenja tim poslom. Neki od novinara odbijali su sudjelovati u tome, dok su drugi išli toliko daleko da su na popise stavljali ljude koji su im se osobno zamjerili - svjedoči naš sugovornik.

Progonu je tada podvrgnuta i Sovjetka Režić, nedavno umirovljena sutkinja splitskog Županijskog suda. U Splitu su u razdoblju Pauletićeva uređivanja, što glavnog, što zamjeničkog, objavljena dva popisa ‘KOS-ovaca’ i ‘petokolonaša’ koji su, tvrdio je autor, pomagali pobunu u tadašnjoj Krajini.

- Imala sam silnih problema zbog objave imena u ST-u, od prijetnji do drugih oblika zastrašivanja. Ne samo zbog toga, jer znate kakva je tada bila klima, ali to je u svakom slučaju doprinijelo svemu. Ispalo je da sam vođa četničkog pokreta, a da mi je brat dostavljao nekakve informacije na barikade - kaže nam sutkinja Režić.

Brat joj je u ranu jesen 1991. završio u zatvoru. Pušten je nakon dva dana, jer mu u pretresu stana nisu ništa našli. Sovjetka Režić je nadzirala pretres, jer su je upozorili na moguće podmetanje dokaza. To je, veli, vidjela u drugim sudskim predmetima, u gradu u kojem su se masovno provodile deložacije, dok je u Lori uspostavljen priručni logor za srpske civile i zarobljenike.

- Stanara bi odveli u Loru, a uselio bi se pripadnik hrvatske vojske. I to je bio razlog objavljivanja tih popisa, a ne samo dizanje tiraže - navodi sutkinja, dodajući da samo pojedini članovi obitelji znaju kakve su sve strahote proživjeli.

Njenog kolegu, koji je također osvanuo na ST-ovom popisu dok je Pauletić bio Božićev zamjenik, prokazali su kao osobu koja u pauzama šalje signale u (vojnu luku) Lora, a on je, kaže, zapravo odlazio kući njegovati teško bolesno dijete.

- Moraš biti strašno zao da širiš takve izmišljotine. Taj čovjek zbog svega na kraju nije reimenovan na sudu. Izbačen je na ulicu - priča nam sutkinja Režić.

Unatoč suprotnim sugestijama kolega, na koncu je tužila autora teksta. Na suđenju koje je održano u Šibeniku novinar joj je rekao da uopće nije provjeravao imena, već da su im ih proslijedili ljudi iz dalmatinskog Kriznog štaba, pod tadašnjom upravom Drage Krpine.

- Pitala sam ga zašto me stavio na popis. Rekao je da im je izgledalo zgodno da baš ja budem na tom popisu, u sklopu nauma da se, kao, poveže splitsko pravosuđe s barikadama - ističe Sovjetka Režić, dodajući kako joj je mladi novinar dobronamjerno kazao da je ‘dobro i prošla’, s obzirom na to da su ‘ljudi plivali Dravom u Osijeku zbog popisa ST-a’.

Građanin Metkovića: ‘Stavljali su ljude jer su se družili s građanima srpske nacionalnosti, jer su nekad bili u Partiji. Svaki taj povod, i njih stotinu drugih, mogao te stajati glave’

Taj novinar, koji je osuđen za klevetu i kažnjen u tadašnjoj protuvrijednosti vešmašine, bio je Joško Dadić, koji danas piše u ‘Slobodnoj Dalmaciji’. Uz Marka Maršića, najagilnijeg huškača zaduženog za Kvarner, Dadić je jedini koji se pravim imenom potpisivao pod ovakve tekstove. Tako je primjerice napisao i tekst o suradnicima KOS-a u Metkoviću i okolici.

- Imao sam grdnih problema zbog jednog od popisa - kaže nam sumještanin Bože Petrova, koji je zamolio da mu ne objavljujemo ime.

- Ne bih se nikome želio zamjeriti. Ljudi koji su dostavljali imena još žive u ovom gradu - ističe.

Ne želi reći tko je ST-ovom novinaru dojavljivao imena, ali tvrdi da je dospijevanje u novine u većini slučajeva bilo uvjetovano najbanalnijim razlozima.

- Stavljali su ljude jer su se družili s građanima Metkovića srpske nacionalnosti, jer su nekad bili u Partiji ili u tom trenutku nisu prešli u HDZ. Svaki taj povod, i njih stotinu drugih, mogao te stajati glave - kaže naš sugovornik.

Uz njegovo novinar je nabrojao još dvadesetak imena, uz radna mjesta i etničku pripadnost. Priča iz Metkovića objavljena je u broju u kojem je dužnost glavnog urednika počeo obnašati Pauletić, kojeg je u Vladu dovela metkovska struja. U to su vrijeme zbog ST-a fizički i verbalno napadani nevini ljudi u gradovima kao što su Dubrovnik i Karlovac. No većina njih ne želi pričati o tim događajima, priznajući tek da su imali ‘određenih problema’. Neki od njih su i premlaćeni nedugo nakon ST-ovih napisa.

Pauletićev dio karijere u ST-u široj je javnosti poznat isključivo zbog kontroverzi oko reportaže iz Osijeka, gdje je fotografija jednog izmrcvarenog tijela poslužila kao predložak za najpoznatiji primjer novinarskog beščašća u povijesti hrvatskog žurnalizma: civil koji je izrešetan s leđa dok je bježao iz garaže, s akumulatorskom kiselinom u ždrijelima, prikazan je u Pauletićevom tekstu kao četnik koji je ubijen u pokušaju da likvidira Branimira Glavaša. ‘Tako se to radilo’, kazao je novinaru Hedlu godinama nakon toga u izjavi za knjigu o Glavašu, dok je u nekim drugim prilikama negirao autorstvo tog teksta.

Pauletić će kazati kako je taj slučaj bio jedan od ključnih razloga zbog kojih je napustio ST, jer da više nije mogao izdržati razmjere Božićevih toksičnih konfabulacija koje su ljudima uništavale živote. U više će navrata negirati i vlastiti doprinos uređivanju novina, ističući kako je, bez obzira na sadržaj impressuma, Božić odlučivao što će ući u novine. Drugi su, napisat će, tek na papiru navođeni kao urednici. To je prvi put istaknuo koncem 1992. u ‘Večernjem listu’, gdje je u feljtonu od osam nastavaka pod nazivom ‘Sto laži Marinka Božića’ razotkrio tvornicu ST-ovih obmana. No nešto će u tom obilju dekonstrukcije jednog literarnog fašizma upadljivo nedostajati: Pauletićevo suučesništvo. Autorefleksija je u potpunosti izostala, izuzev priznanja da je i sam izmišljao poneki tekst pod pseudonimom. Najgori dio sadržaja koji se tiskao za vrijeme njegova uredničkog mandata – liste za odstrel – ni riječju nije spomenuo. Umjesto toga, na jednom mjestu piše kako je, dok je tamo radio, ‘mržnja bila OK’, jer je bila ‘usmjerena uglavnom preko Drine, protiv Miloševića i generala, kao i na njihove poklonike na ovim prostorima’. Ti ‘poklonici’ prema kojima je ‘mržnja bila OK’ su ljudi o kojima smo pisali u ovom tekstu.

‘Mobilizacijsko novinarstvo je imalo svoju ulogu i opravdanje. U ratu se ne biraju sredstva’, napisat će u ‘Večernjaku’ Pauletić, dodajući kako ‘samo izuzetno novinska neistina može biti djelomice opravdana’. ‘Riječ je o tzv. ratnoj laži, kad se pomoću neke neistine ili konstrukcije oslabljuje neprijatelja’, poručio je Pauletić, današnji zamjenik ministra turizma.